Naš poznati avanturist Dane Opara oglasio putem Facebooka o obilaznici Solin-Omiš. Bez dlake na jeziku.
Uz dozvolu autora, njegov status prenosimo u cijelosti.
“Prije dvije godine kontrole treking utrke Jesenice Treking sam postavio po hrbtu četiriju glavica koje se ponosno probijaju s Primorske kose prema ušću Cetine te pružaju jedinstven pogled na grad Omiš. Za obići ih je trebalo proći i kroz usjeke među tim glavicama. Kada čovjek tuda prolazi osjeti duboko u sebi moć prirode i njenih sila koje su nadvile strme litice sa svih strana. Ime im je Stomorica, Crveni kuk/stina, Babljača i Komorjak. Svaki put kada dođem u Omiš prvo što pogledam je njih. Prizor koji ostavlja bez daha i koji sličan nigdje drugdje nisam vidio.
Utrku sam proveo tuda jer sam se bojao da je to možda i zadnja prilika da ljudi prođu tim krajolikom dok je još uvijek izvoran, divlji, neuništen od strane ljudske ruke.
Već godinama prije toga bih “tu i tamo” upitao ljude iz Omiša kako to da im ne smeta projekt zaobilaznice Omiša tj. brze ceste Solin – Omiš? Najčešće ljudi uopće nisu upoznati s detaljima projekta, a kada bi im i pojasnio kuda će planirana cesta proći, odmahnuli bi mi rukom uz odgovor “ta cesta se neće nikad završit” ili “samo da riješe gužvu do/kroz Omiš”.
Uglavnom, kao i u ostatku Lijepe naše (a i širem području bivše države), kod ljudi vlada potpuna nezainteresiranost za cijeli niz društvenih problema, čak i za one koji se njih osobnu tiču. Reagiramo tek kada je sve gotovo, a često ni tada. Onda čujemo one floskule “nismo znali”, “niko nam to nije predstavia”, “to su obisili na nekoj oglasnoj ploči u mračnom kutu nekog slipog sporednog hodnika”. Iako to nekad i zna biti slučaj, realnost je da se veliki projekti u nas ostvaruju dugi niz godina, u ovom slučaju desetljećima. Redovito ti projekti više puta postanu aktualne teme pred izbore, lažna obećanja, korupcije i sl., ali malog čovjeka to i dalje ne dira. Lakše je odmahnuti rukom “ja tu ne mogu ništa”.
Kad prvi bager dođe, e onda će se tu i tamo netko ustati i početi dizati glas “šta je sad ovo?” Najčešće samo oni kojima će bager doslovno štemati nad glavom ili kopati po njegovom zemljištu. Oni kojima će automobili zujati među ušima i na čije kuće će stijene padati.
Tako sad imamo i slučaj “tunel Kozjak” sa svojom nelogičnom ili pak po hrvatskim standardima sasvim “logičnom” trasom gdje je lakše izvlastiti domicilno stanovništvo nego neprodužiti koncesiju velikoj stranoj korporaciji.
Da ne bi mislili da sam ja drugačiji, nisam. Ja sam isto taj mali čovjek koji je kontinuiranim razočaranjem spustio glavu, šutim i gledam u pod.
Ipak, sebi ne mogu pomoći pa se ne upitati – kakav tim projektanata moraš biti da isprojektiraš ovako nešto? Jesu ti ljudi ikada kročili u prirodu? Jesu li barem bili i popili kafu u Omišu? Ili su mišljenja kao jedna od naših bivših ministrica (sad ih je već teško i pobrojati) koja je svojevremeno izjavila “jednom ćemo na vjetro-elektrane gledati kao umjetnička djela”. Nešto novija frapirajuća izjava je da će novi most u Omišu popraviti vizuru grada!?
Bilo kakav zahvat u prirodi je sam po sebi štetan. Naravno, “napredak” je neizbježan, ali možemo li onda barem birati manje zlo? Ako nas ekologija ni estetika ne diraju, može li nas barem ekonomičnost odvući na pravu stranu? Ili je cilj upravo to da ovi projekti koštaju što više?
Zamislite izbijanje ovih tunela u usjeke ovih prirodnih bisera. Zamislite pristupne ceste gradilištima za odvoz i dovoz materijala. Zamislite potporne i temeljne konstrukcije ceste i vijadukta. Zamislite potok Lisičinu i put uz njega koji je ručno zidan u 19-om stoljeću, zatrpani i samljeveni. Zamislite čelične zaštitne mreže nad ovim zgradama zbog utjecaja miniranja. Ako vas to sve skupa ne dira onda zamislite koliko ovoliko zahtjevan projekt košta. To su vaši novci koji se bezobzirno bacaju niz Cetinu.
Bez obzira što je natječaj za izvođača ove trase odavno objavljen, nada ipak umire zadnja. Savez za Poljica je uspio uvjeriti Grad Omiš da upute Hrvatskim cestama Prijedlog izmjene trase. Ovakva trasa ne samo da uništava prirodu, negativno utječe na vizuru grada, ugrožava sigurnost građana, već i ne rješava niz problema s kojima se grad Omiš bori, a koji su jedni od glavnih ciljeva ovog cijelog projekta.
Zato treba dignuti glavu i poslušati onu staru – gledaj svoja posla. Ovo su naša posla!”
Moja reakcija na članak je…
