Od 6. do 8. stoljeća stanovnici istočne Njemačke, Poljske/Ukrajine i sjevernog Balkana doživjeli su veliku promjenu u podrijetlu, pri čemu više 80 posto potječe od istočnoeuropskih pridošlica, pokazuje analiza podataka cijelog genoma više od 550 drevnih pojedinaca. Ovaj obrazac potvrđuje i neovisna studija 18 genoma iz južnomoravske regije povezane s jednom od prvih slavenskih političkih cjelina.
Dok je genetska izmjena bila gotovo dovršena na sjeveru, regije poput Balkana svjedočile su većem miješanju istočnoeuropskih doseljenika i lokalnih zajednica, a ta raznolikost predaka traje do danas u modernim populacijama tih područja, piše u studiji hrvatski znanstvenici dr. Radomir Jurić te akademik Mario Šlaus objavljenoj u vodećem znanstvenom časopisu Nature.
Genetski dokazi ne pokazuju spolnu pristranost u migraciji, te se čini da su se cijele obitelji i zajednice preselile i integrirale, a ne samo muški ratnici, što potvrđuje da je riječ o integraciji stanovništva, a ne osvajanju teritorija.
Hrvati su se miješali s autohtonim stanovništvom
U istočnoj Njemačkoj doseljenici su donijeli novi način društvene organizacije, vidljiv u formiranju velikih patrilinearnih rodoslovlja – što je u oštroj suprotnosti s mnogo manjim obiteljskim jedinicama tipičnim za prethodno razdoblje migracije naroda.
S druge strane, u Hrvatskoj su rane imigrantske zajednice, po svemu sudeći, zadržale tradicionalnije ili regionalno kontinuirane društvene strukture, s manje dramatičnim promjenama u odnosu na obrasce viđene prije demografskog pomaka, što upućuje na prilagodljivu društvenu strukturu.
Počevši od 6. stoljeća nove ere, slavenske skupine počele su se pojavljivati u pisanim zapisima bizantskih i zapadnih izvora, naseljavajući zemlje od Baltika do Balkana i od Labe do Volge, piše Institut Max Planck.
Skromni arheološki tragovi
Ipak, u oštroj suprotnosti s poznatim migracijama germanskih plemena poput Gota ili Langobarda ili legendarnim osvajanjima Huna, slavenska priča dugo je bila velika zagonetka za povjesničare europskog srednjeg vijeka.
To je dijelom zato što su rane slavenske zajednice ostavile za sobom prilično malo toga što bi arheolozi mogli pronaći: prakticirali su kremiranje, gradili jednostavne kuće i proizvodili jednostavnu, neukrašenu keramiku, a možda najznačajnije, nisu ostavili vlastite pisane zapise nekoliko stoljeća, ističe najpoznatiji njemački institut u području prirodnih znanosti i tehnologije.
Povjesničari već dugo raspravljaju o tome je li širenje slavenske materijalne kulture i jezika potaknuto masovnom migracijom ljudi, postupnom “slavenizacijom” lokalnog stanovništva ili kombinacijom oboje, ali dokazi su bili slabi – posebno u ključnim ranim stoljećima, kada je kremiranje učinilo DNK studije gotovo nemogućima, a arheološki tragovi skromni.
Sveobuhvatna studija DNK srednjovjekovnih slavenskih populacija
“Iako su izravni dokazi iz ranih slavenskih središnjih regija još uvijek rijetki, naši genetski rezultati nude prve konkretne tragove o formiranju slavenskog podrijetla – ukazujući na vjerojatno podrijetlo negdje između rijeka Dnjestar i Don”, kaže Joscha Gretzinger, genetičar s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu i glavni autor studije.
Međunarodni istraživački tim istraživača iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske, predvođen konzorcijem HistoGenes, koji blisko surađuje s Državnim uredom za upravljanje baštinom i arheologiju Saske-Anhalt, pružio je odgovore prvom sveobuhvatnom studijom drevne DNK srednjovjekovnih slavenskih populacija.
“Umjesto da se radilo o jednom narodu koji se kretao kao jedan, slavenska ekspanzija nije bila monolitni događaj, već mozaik različitih skupina, od kojih se svaka prilagođavala i miješala na svoj način – što sugerira da nikada nije postojao samo jedan ‘slavenski’ identitet, već mnogo njih”, objašnjava Zuzana Hofmanová s MPI EVA i Masarykovog sveučilišta u Brnu u Češkoj, jedna od glavnih autorica studije.
Sjever balkanskog poluotoka se razlikuje od drugih
Sjeverni Balkan posebno pokazuje drugačiji obrazac u usporedbi sa sjevernim imigracijskim područjem – priču o promjeni i kontinuitetu. Drevni DNK iz Hrvatske i susjednih regija otkriva značajan priljev istočnoeuropskih predaka, ali ne i potpunu genetsku zamjenu. Umjesto toga, istočnoeuropski migranti miješali su se s raznolikim lokalnim stanovništvom regije, stvarajući nove, hibridne zajednice.
U današnjim balkanskim populacijama udio ovog dolaznog istočnoeuropskog podrijetla znatno razlikuje, ali često čini otprilike polovicu ili čak manje modernog genskog fonda, što naglašava složenu demografsku povijest regije, pokazuju genetske analize.
Formiranje takve miješane zajednice jasno se vidi na lokalitetu Velim, gdje neki od najstarijih slavenskih ukopa u regiji pokazuju dokaze i istočnoeuropskih migranata i do 30% lokalnog podrijetla. Ovdje slavenska migracija nije bila val osvajanja već dug proces miješanih brakova i prilagodbe, što je rezultiralo kulturnom, jezičnom i genetskom raznolikošću koja i danas karakterizira Balkanski poluotok.
Arheolozi pronašli pravo čudo u Savi: ‘Ovo je iz doba prije Krista’
Otkriveni grobovi stari 2.100 godina: Ono što su pronašli u njima zapanjilo arheologe
Kod Visa pronašli olupinu staru 2300 godina: Svi su ostali zapanjeni kad su vidjeli što je unutra
