Praznik kojeg žele zaboraviti: O njemu je pisao Tuđman, danas ga slave samo Pupovac i komunisti

Brojni se prijepori odvijaju oko proslave Dana antifašističke borbe. On se u samostalnoj Hrvatskoj obilježava 22. lipnja, u spomen na osnivanje prvog partizanskog odreda u šumi Brezovica pored Siska.

No, do 1990. godine taj se dan pod drugim nazivom slavio 27. srpnja. Dan ustanka naroda Hrvatske bio je republički praznik Socijalističke Republike Hrvatske kojeg danas komemoriraju samo članovi Srpskog narodnog vijeća te Saveza antifaštističkih boraca Hrvatske.

Riječ je zapravo o ustanku u Srbu iz 1941. godine. Srpsko stanovništvo južne Like i sjeverne Dalmacije podiglo se protiv vlasti NDH. Kako je ustanak zahvatio populaciju na širokom području, pa čak i u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, vlasti fašističke Italije suspendirale su sve institucije i vojsku NDH od Jadranskog mora pa sve do Karlovca i Mostara.

U prvoj akciji, na samom početku ustanka, oslobođeni su Lapac i Srb. Istodobno se ustanak prelio i u zapadnu Bosnu, a ishodišta su bila među srpskim pučanstvom u Bosanskom Grahovu i Drvaru, koje je postalo i ključno mjesto u borbi protiv ustaša, ali i talijanskih fašista.

Tuđmanove bilješke

Ubrzo su se u borbi i mnoštvu malih akcija u kojima su stradavale ustaše, oružnici NDH pa i fašisti, iskazali vođe Gojko Polovina i Đoka Jovanić. Njima su se u prvim mjesecima ustanka pridružili Momčilo Đujić i Pajica Omčikus sa svojim postrojbama. No, oni su već od rujna te godine krenuli surađivati s Talijanima protiv NDH te su, pod utjecajem velikosrpskih elemenata , praktički prešli u četnike, kojih je prema pojedinim povijesnim zapisima na području Hrvatske zahvaćenom ustankom bilo oko 2500.

O tome je pisao i prvi hrvatski predsjednik, doktor povijesti Franjo Tuđman u tekstu objavljenom 1960. godine u Enciklopediji Jugoslavije. Istaknuo je da se očekivanja “Talijana da će se masovni ustanci koji su izbili u NDH razvijati u granicama obračuna između srpskih masa i ustaša, nisu ostvarila. Pod rukovodstvom KP ustaničke mase okrenule su se i protiv talijanskih okupacionih snaga. U toj situaciji Talijani su odlučili da interveniraju i uguše ustanak.

Pritom su težili da razbiju jedinstvo ustaničkih redova i izoliraju KP, prikazujući se kao zaštitnici srpskog naroda od ustaških progona. Vojnoj intervenciji Talijana na području NDH prethodili su sporazumi sa srpskim građanskim političarima. Tako je na području Kninske Krajine i južne Like došlo do stvaranja prvih četničkih oružanih formacija. U rujnu su talijanske trupe zaposjele još neokupirane dijelove Druge zone, u listopadu i Treće zone. Ustaničke jedinice na području tromeđe Like, Dalmacije i Bosanske Krajine nisu pružile otpor talijanskim snagama, nego su većim dijelom pristupile četnicima, tako da je u ovim oblastima došlo do krize ustanka”, pisao je Tuđman.

Brojni povjesničari, pa i politički emigranti poput Mane M. Pešuta pisali su o tome kako je pučanstvo u prvim mjesecima ustanka bilo zbunjeno vodstvom. Neki su na šajkačama istovremeno imali kokarde i petokrake, a neki su se pri odlasku na akcije još služili četničkim pokličima. Sva ta fluidnost omogućila je apologetima velikosrpske politike da se uvuku među redove ustanika i podrivaju namjere komunista iznutra.

Savka i Tuđman su definirali da je Srb mjesto četničkog derneka, a u centar antifašističkih obilježavanja vratio ga je Milorad Pupovac!

Četničko djelovanje

Među istaknutim vođama ustanka bili su i Hrvati, od kojih su najpoznatiji član Centralnog komiteta KPH (CK KPH) i Centralnog komiteta KPJ (CK KPJ) Marko Orešković te Sekretar Okružnog komiteta KPH u Gospiću za Liku Jakov Blažević.

Oni su, navodi se u povijesnim knjigama, u kolovozu 1941. poslani u Kninsku krajinu kako bi provjerili stanje na terenu. Pri povratku su potvrdili da je među “srpskim življem na Tromeđi zavladala strašna mržnja prema svemu što je nosilo hrvatsko ime te da su tu mržnju poticali velikosrpski elementi.”

Za vrijeme ustanka događali su se brojni zločini. Komunistu Blaževiću su četnici, iako ih je smatrao nevažnima, dobro poslužili da bi neke zločine prebacio četnicima na teret. U svojoj gotovo memoarskoj knjizi pisao je da “Partije nije bilo, svašta bi se događalo kao na primjer u lapačkom kotaru gdje je Gojko Polovina otišao u hrvatsko selo Boričevac i rekao narodu: ‘Bježite! Idu na vas da se osvete, nemamo za sada snage da ih spriječimo.’ Selo je spaljeno od pročetničkih elemenata s kojima je Partija ubrzo raščistila”. U tom je zločinu pobijeno svih 55 starijih osoba koje nisu napustile svoje domove. U selu je do tog trenutka živjelo oko 2000 ljudi.

Povijesni zapisi navode još i zločine nad hrvatskim stanovništvom i svećenstvom u Bosanskom Grahovu i Brotinji. No, partizani su vršili zločine nad civilima koji su u zbjegovima evakuirani iz Udbine 1942. godine te Kulen Vakufa. Na taj su način ustaše i postrojbe NDH planirale očistiti područja i pripremiti se za borbu s partizanima. No, u tome su u velikoj mjeri bile spriječene.

Oživljavanje Srba

Proslava Dana ustanka naroda Hrvatske zbog ovih je ne do kraja razjašnjenih okolnosti u samostalnoj Hrvatskoj dovedena pod sumnju. Politički vrh, na čelu s Franjom Tuđmanom, gotovo odmah se odlučio stvoriti Dan antifašističke borbe kakav se obilježava danas.

Naime, nacionalistički orijentirani Srbi su u ljeto 1990. godine upravo u Srbu uzdali Deklaraciju o suverenitetu i autonomiji srpskog naroda, jedno od djela koje je potaknulo pobunu hrvatskih Srba protiv vlasti u Zagrebu. Srb je bio okupiran do operacije Oluja kad je Hrvatska vojska ušla u selo te uništila spomenik ustanicima, inače rad kipara Vanje Radauša.

Pupovac i Mesić stigli u Srb! Keleminčeve prosvjednike čuva policija

Ustanak u Srbu nije obilježavan sve do prije petnaestak godina, kad su predstavnici Srpskog narodnog vijeća te Saveza antifaštističkih boraca Hrvatske ponovno počeli dolaziti u Srb te paliti svijeće i polagati vijence pored obnovljenog spomenika. Zanimljivo, spomenik je samo djelomično obnovljen, zahvaljujući koalicijskom sporazumu HDZ-a i SDSS-a.

Uz obilježavanje ustanka posljednjih su godina redoviti prosvjedi desničara, koji pokušavaju prekinuti okupljanje blokiranjem cesta prema Srbu, puštanjem glasne glazbe, pa čak i podizanjem šatora pored 15,5 metara visokog spomenika.