Ministarstvo rata Sjedinjenih Država i Ministarstvo energetike prevezlo je danas manji nuklearni reaktor sljedeće generacije vojnim zrakoplovom C-17 iz zračne rezervne baze March u Kaliforniji u zračnu bazu Hill u Utahu radi testiranja u okviru savezne inicijative za modernizaciju nuklearnog sustava.
Kompaktni reaktor, koji je razvio Valar Atomics, dalje će kopnenim prijevozom ići do Istraživačkog centra za energiju San Rafael (USREL) u Orangevilleu u Utahu, gdje će biti podvrgnut testiranju i evaluaciji. Zračni prijevoz predstavlja ključni korak u provedbi Izvršne naredbe 14301, koja nalaže saveznim agencijama da ubrzaju domaće nuklearne inovacije i postignu funkcionalnost reaktora na tlu SAD-a do 4. srpnja 2026., piše na internetskim stranicama američkog ministarstva.
Značajna prekretnica
Reaktor WardZero predstavlja kompaktni koncept nuklearne energije dizajniran za brzo raspoređivanje i testiranje, s potencijalnim primjenama uključujući otpornu opskrbu energijom za vojne baze i kritičnu infrastrukturu koja radi u teškim uvjetima. Ipak, reaktor je primarno rađen s ciljem civilne upotrebe. Čini se da je zbog brzine razvoja ovog projekta, Pentagon “bacio” oko na reaktor ovog manjeg start-upa. Današnji transfer je i prvi prijenos cijelog nuklearnog reaktora avionom na svijetu, što je značajna prekretnica.
Projekt privatne tvrtke Valar konkurira većem, skupljem i sporijem projektu “Project Pele” pod pokroviteljstvom Pentagona i koji je fokusiran na nešto veće prijenosne reaktore, uglavnom za vojnu namjenu, a osim napajanja baza ciljaju i na reaktore koje bi slali na Mjesec. No, njihov reaktor još nije letio avionom.
Naime, do sada udaljene baze (npr. Arktik ili pustinje) uglavnom ovisne o dopremanju ogromnih količina dizela i stalnoj nadopuni goriva. Dopremanje, npr, konvojima, je proces koji je vrlo ranjiv na napade i sabotaže. Mikroreaktor nije potrebno godinama nadopunjavati jednom kad primi gorivo (obogaćeni uran) i nudi stabilniju izlaznu energiju.
Ova tehnologija ima i mane. Kao prvo, skupa je. Kao drugo, sami reaktori su potencijalna meta napada. Kao takvi, i dalje nose opasnost od curenja radioaktivnog materijala. Problem je i kod skladištenja potrošenog goriva.
I SAD i SSSR su 60-ih radili na prijenosnim reaktorima
Mali reaktori za vojsku nisu nova ideja Sovjetski i američki reaktori 60-ih i 70-ih jesu kratko zaživjeli, ali su sa sobom nosili prevelik sigurnosni rizik, bili su preteški za transport avionom. Dapače, bili su uglavnom preteški i za transport cestom. Sovjetski TES-3 su nosile četiri najjače šasije tadašnjih tenkova. Problem je bio u tome što su se te grdosije stalno kvarile, a vibracije tijekom vožnje oštećivale su osjetljive instrumente unutar nuklearne jezgre.
Američki projekt PM-2A sastojao se od 27 ogromnih modula. Trebali su mjeseci da se sve spoji, zavari i testira. Brodom je dopremljen na Grenland gdje je pokretao (sada napuštenu) bazu Camp Century kojeg su zvali i Grad pod ledom (gdje su tajno htjeli strpati nekoliko tisuća nuklearnih bombi). Američki inženjeri su nakon 3 godine ugasili projekt jer su shvatili da led nije nikako statičan i da pomicanje prijeti uništenju reaktora.
Sovjetski reaktor Pamir-630D (iz 1980-ih), veliki reaktor na kotačima, koristio je rashladno sredstvo koje je bilo toliko otrovno da bi jedan mali kvar pobio cijelu posadu u krugu od nekoliko stotina metara brže od same radijacije. Projekt, u testnoj fazi, je hitno otkazan nakon Černobila jer je javnost bila prestravljena bilo čime što ima veze s nuklearnom energijom.
Sigurnije gorivo?
Prototip tvrtke WardZero prošao je višemjesečna ispitivanja topline i tlaka u Los Angelesu prije transporta i koristi TRISO gorivo u konfiguraciji reaktora na visokim temperaturama sposobnoj za rad iznad 750 stupnjeva Celzija. TRISO gorivo sastoji se od keramički obloženih čestica urana dizajniranih da izdrže ekstremne temperature uz ograničavanje radioaktivnog oslobađanja. Tvrde da i u slučaju katastrofe, gorivo se ne bi raspršilo ili rastalilo.
Ministarstvo rata i Ministarstvo energetike opisali su taj napor kao demonstraciju komercijalnog pristupa razvoju infrastrukture, kombinirajući inovacije privatnog sektora s vojskom. Glavni izvršni direktor tvrtke Valar Atomics, Isaiah Taylor, prema navodu Dallas Expressa, okarakterizirao je inicijativu kao veliki nacionalni napor. Program je opisao kao “drugi američki projekt Manhattan” (projekt kojim je stvorena prva nulearna bomba), referirajući se na njegovu ulogu u unapređenju domaćih nuklearnih kapaciteta.
Američka vojska želi nuklearne minireaktore za energiju vojnih baza
