U 89. godini života umrla je Gabi Novak, legendarna hrvatska pjevačica.
Dama iznimnog glasa, emocije i stila napustila nas je u devedesetoj godini, mjesec dana nakon što je preminuo njezin sin jedinac, Matija Dedić.
Gabi se posljednjih tjedana borila s upalom pluća, no nakon što je pobijedila bolest, po povratku u Dom za starije osobe samo je kopnila, piše Jutarnji list.
– Otišla je tiho, a s njenim odlaskom kao da se stišala glazba – kažu njeni prijatelji.
Gabi je umrla u ponedjeljak ujutro, a posljednji rođendan, koji je imala 8. srpnja, nije slavila.
– Ja vam te rođendane više uopće ne slavim. Dobro, ako za dvije godine dođem do devedesete, onda ćemo napraviti neku malu feštu. Povodom ovog rođendana malo smo se obiteljski okupili, ali nije to bilo neko slavlje, tek malo bolji ručak. Sve normalno i skromno. Ja sam takva, tako najviše volim – kazala je glazbenica prije dvije godine.
Gabi Novak tođena je u Berlinu, 8. VII. 1936. godine.
Djetinjstvo je provela u tom gradu i na Hvaru. U Zagrebu je završila Školu za primijenjenu umjetnost (grafički smjer) i isprva radila kao crtačica (kopistica) u Studiju za crtani film Zagreb filma.
Rijetko uspješna karijera
– Rođena je u Berlinu kao Gabrijela, u braku Hvaranina Đure Novaka i Berlinčanke Elizabeth Reiman. Pred krvavi svjetski sukob roditelji sele u Zagreb, a ratne će godine provesti kod bake i djeda na Hvaru. Otac na samom kraju rata biva ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima i život s majkom nastavlja se trpeći u siromaštvu poslijeratnog Zagreba. Od najranije dobi fascinirana crtanjem maturirala je 1955. na grafičkom odjela novoustrojene petogodišnje Škole primijenjene umjetnosti. Tek je u dokolici, kao članica OKUD-a Jože Vlahovića (pod vodstvom Emila Cossetta, gdje joj je društvo pravila također jedna buduća klasna vokalistica popa, Senka Veletanlić), otkrila svoju drugu, pokazat će se životnu ljubav – glazbu i, posve neočekivani, pjevački talent – napisao je povodom 88. rođendana pjevačice glazbeni erudit Siniša Škarica koji je napisao i knjigu o Gabi, u kojoj između ostalog piše:
– Jedan doček Nove 1957. ohrabrio ju je da u prostorijama Zagreb-filma, gdje se u netom osnovanom studiju za crtiće zaposlila na radnom mjestu kopistice, zapjeva hitove s velikog ekrana Johnny Guitar Peggy Lee i Secret Love Doris Day. (Ovdje se ponavlja priča sudbinskog, vrlo slična Doris Day, toj Amerikanki koju je svijet tako volio, a brojne sirene yu-estrade isticale kao uzor; slavna pjevačica i kasnije glumica pjevajući uz radio i Ellu Fitzgerald naslutila je svoj dotad nepoznati dar). Sada Gabi, već u dvadeset i prvoj, dobiva priliku da i pjesmom ilustrira crtane junake, baš kada će se početkom te 1957. u Zagreb-filmu zateći jugoslavenski mogul jazza, popularne glazbe, i filmske posebno, Slovenac Bojan Adamič.
Pogađate, sve se i odvija filmskom brzinom: fasciniran onime što je slučajno čuo, Gabi će 8. travnja 1957. (nadnevak je zapamćen kao što bi i trebali biti događaji prijelomni u nečijem životu, ili oni što se reflektiraju na tuđe živote) u Ljubljani, kao gošća svom Pigmalionu (Petar Luković), pored Ive Robića, Marjane Deržaj, Majde Sepe i Trija Tividi, otpjevati Tea For Two, Moonlight In Vermont i Que sera sera (sve iz repertoara omiljene Doris Day) i oduševiti publiku. Nakon identičnog zagrebačkog koncerta (u tadašnjem Domu JNA) stigla je ponuda da snimi temu već priznatih Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe Sretan put za dramatični Tanhoferov 1958. pulskom Zlatnom arenom nagrađeni H-8, a nastup na Zagrebu 59 s Ljubav ili šala Milutina Vandekara i Alke Ruben, donio je pobjedu poznatom autorskom tandemu, ali i velik uspjeh ljupkoj debitantici (ispred Robića s kojim je pjevala u alternaciji). Da sve odjekne snažnije: prvi puta u izravnom prijenosu, posredstvom radija i televizijskih kamera, koje su, istina, donosile sliku tek rijetkim domovima s čarobnom kutijom! Iznenadna životna dilema: crtanje ili pjevanje bila je zaključena.
Šezdesete su dočekale novu zvijezdu raširenih ruku. Lijepa, nježna, čijoj je pomalo promukloj, seksepilnoj izvedbi veliki majstor eseja pokojni Veselko Tenžera skovao nadahnutu atribuciju “električnog šapata”, postat će sinonimom moderne pop pjevačice s mikrofonom. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku. Anica Zubović, Lola Novaković, Marjana Deržaj, čak i Beti Jurković, Ljiljana Petrović, ubrzo Tereza Kesovija, snažnih školovanih glasova, ili barem s pretenzijama da zvuče tako, prema belkantu, mogle su bez struje, bez swinga; lakše je bilo zamisliti ih na pozornici opere, operete, mjuzikla, nego s big bandom ili jazzističkim trijom.
Gabi je sve ono drugo: intimnija, delikatnija; distancirana i snena, s pritajenom vatrom. Njezino moderno fraziranje i osjećaj za ritam više su nego očiti, jednako u skladu s prodornim, reskim brassom i toplim štrajhom. K tomu, od samog početka, savršeno precizna tona, brza u studijskoj egzekuciji.
Tijekom 60-ih uspjela je ostvariti jednu od najintenzivnijih produkcija u domaćoj diskografiji s kojom se iz ženskog tabora mogla mjeriti jedino Lola Novaković i donekle dojučerašnja tinejdžerica Zdenka Vučković. Vrijeme je to kada će, u buduće joj glavna suparnica, Tereza izbivati u Francuskoj tražeći svoje mjesto na međunarodnoj pop sceni. Gabici su u tomu tadašnji suprug Stipica Kalogjera i budući Arsen Dedić te stariji Kalogjera i Ivica Krajač bili najbliži i najvjerniji suradnici. Snimila je sve od mnogobrojnih prepjeva najpopularnijih svjetskih uspješnica (kako je to u nedostatku licenci tražilo gladno tržište) do originalnih autorskih, najčešće festivalskih naslova, kojima je obično bila važan čimbenik u osvajanju nagrada žirija ili publike.
Od prvijenca ‘Ljubav ili šala‘ iz 1959. do recentne nominacije za najbolju žensku vokalnu izvedbu u konkurenciji diskografske nagrade Porin, za točno 60 godina poslije snimljenu skladbu ‘Sanjaj jedini‘ svjedočimo jednoj rijetko bogatoj i uspješnoj karijeri u analima popularne glazbe, ne samo našeg doba i prostora. Njezina sklonost jazzu i talent, kojeg u početku nije bila ni svjesna, zabilježeni su, primjerice, već 1961. izvedbom Gershwinove A Foggy Day kao Maglovit dan uz glasoviti Zagrebački jazz kvartet na 2. jugoslavenskom jazz festivalu na Bledu pa sve do snimka ostvarenih u 2000-im godinama u pratnji svoga sina Matije, jazzističkog pijanističkog virtuoza i njegova dominantnog naraštaja. Karijerna fortuna Gabi Novak, postojane radne temperature, ne zaustavlja se ni do danas – piše Škarica u svojoj ‘Knjizi o Gabi‘.
Život i rad s Arsenom
– Ona je točno onakva kako na prvi pogled i izgleda: nježna, ljupka, otvorena i jednostavna, glasom i pojavom naprosto je oduvijek osvajala publiku, a to čini na naše zadovoljstvo i sreću, još uvijek i danas – govorio je Škarica o Gabi koja je sa svojim Arsenom ispisala jednu od najljepših ljubavnih priča na ovim prostorima. Sve je počelo 1959. godine, na Zagrebačkom festivalu, na kojem su se upoznali pjevačica i student flaute.
– Arsen je bio tanašan i skroman. Primila sam ga za ruku i kako smo se pogledali, u tom smo trenutku i kliknuli. Odmah sam znala da je to osoba s kojom ću se najdulje družiti u životu. Znala sam da je on negdje moj. I samo smo se počeli družiti. Išao je život, svatko je ušao u svoje brakove, ali viđali smo se sve vrijeme. Taj glazbeni svijet koji sam spomenula značio je i privatno druženje. Odlazili bismo na večere, zajedno gledali San Remo na televiziji. Naš Mario Kinel bio je jedan od rijetkih vlasnika televizora. I danas se sjećam folije preko TV ekrana koja je davala štih boje. Platili smo stolce, donijeli večeru… Nas desetak gledalo je prijenos do 2 ujutro. Nikad neću zaboraviti izvedbu ‘Volare’ i ljude koji su drugo jutro na ulici pjevali uglas ‘volareee’. To su bila skromna, ali vrlo upečatljiva vremena i volim ih se sjetiti. Išli smo u kino, kazalište, Saloon, Jabuku, Gradski podrum… Uopće nije bilo bitno s kim, glavno da se ide, da je to ekipa istomišljenika – ispričala je jednom za Jutarnji list Gabi, koja se od svog Arsena morala oprostiti 17. kolovoza 2015. godine.
– Mislim da je Arsen otišao diskretno, baš kao što je diskretno i živio. On nikada nije bio nametljiv, pa mi bude zlo kad negdje pročitam kako nas je napustio pjevač, premda sam svjesna da to nitko nije napisao u lošoj namjeri. Jer, Arsen je bio mnogo više od pjevača, on je bio skladatelj, pjesnik, umjetnik… On je bio čovjek stola, rukopisa, pisanja… Nikad nije volio reflektore, a pogotovo se posljednjih godina sklanjao od izlazaka na tzv. red carpet. Lani su mu iz jednog našeg magazina dodijelili nagradu za životno djelo. Kad je Arsen čuo da bi je trebao svečano primiti na red carpetu samo me pogledao i rekao mi: ‘Ajde, koka, daj to ti…‘ Pa sam ja onda umjesto njega otišla na taj događaj i preuzela njegovu nagradu za životno djelo – ispričala je Gabi za Studio 2015. godine, prenosi Jutarnji list.
