U srijedu se navršilo 35 godina od odlaska delegata tadašnjih Saveza komunista Slovenije i Hrvatske s 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije, koji je od 20. do 22. siječnja 1990. godine održan u Beogradu.
Bio je to početak raspada SK Jugoslavije, koji je 45 godina, od završetka Drugog svjetskog rata, bio jedina dopuštena i vladajuća stranka u bivšoj državi. Po mnogima, taj je događaj bio i početak raspada bivše Jugoslavije. Svakako je označio početak demokratizacije političkog života u bivšoj državi, a ponajprije u Sloveniji i Hrvatskoj.
Kongres u ozračju Miloševićeve ‘antibirokratske revolucije’
Ionako uzavrela situacija na partijskom kongresu u beogradskom Sava centru, koji je održan u ozračju “antibirokratske revolucije“ tadašnjeg srbijanskog čelnika Slobodana Miloševića, zakuhala se konstantnim odbijanjem delegata iz Srbije i Crne Gore da prihvate bilo kakav prijedlog koji je dolazio iz redova slovenskih komunista, predvođenih Milanom Kučanom.
Kada je krenulo preglasavanje, slovenski su komunisti odlučili napustiti kongres. Za njima su otišli i hrvatski komunisti, predvođeni Ivicom Račanom, okrenuvši se potom izgradnji samostalne stranke SKH-SDP, iz koje je nastao današnji SDP.
Prekid ‘hrvatske šutnje’
Izvanrednim partijskim kongresom SKJ, ujedno i posljednjim koji je ta stranka imala, pozabavio se u srijedu bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen. U objavi na Facebooku prisjetio se svog izvještavanja s posljednjeg kongresa raspadajuće partije.
“Zanimljiv skup je održan u Novinarskom domu u Zagrebu. Došli su nekad najvažniji Slovenci Milan Kučan i Ciril Ribičič, a povod je bila 35. godišnjica otkad su delegacije Saveza komunista Hrvatske i SK Slovenije napustile 14. izvanredni kongres SKJ. Čime se jedinstven Savez komunista Jugoslavije koji je vladao 45 godina u biti raspao. Za glavnim stolom sjedio je i dr. Branko Caratan koji je u ono vrijeme bio jedan od najjačih zagovornika kako bi se prekinula hrvatske šutnja. Da se nije dogodio taj odlazak dviju delegacija vjerojatno bi se oduljila agonija raspada Jugoslavije koja je i ovako bila predugačka i završila se ratom“, napisao je Tuđen na Facebooku.
Ocijenio je kako je “s ove distance raspad Partije bio je mnogo važniji od nekih drugih događaja koji se smatraju presudnima”.
“Bilo je još hrvatskih novinara koji su izvještavali s tog raspadajućeg skupa, u tada još vrhunskom Sava centru i otmjenom hotelu Beograd Intercontinentalu, ali danas na 35. obljetnici bili smo samo Jelena Lovrić i ja. Bilo je oko 70 uglavnom mlađih ljudi. Bili su i danas najistaknutiji povjesničari 20. stoljeća profesori dr. Tvrtko Jakovina i dr. Hrvoje Klasić što je dalo i historiografsku dimenziju. Gledalo se (slovenski) film i slušalo Kučana, Ribičiča i Caratana. U filmu se u nekoliko navrata pojavljuje Stjepan Mesić iako tada nije bio formalni član SK“, istakao je Tuđen.
Napisao je i da je nekoliko uvodnih rečenica izgovorio aktualni šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić.
‘Milošević je htio preuzeti vlast u cijeloj Jugoslaviji’
Potom je Tuđen postavio nekoliko pitanja i pokušao na njih odgovoriti.
Brijunski plenum označio je pad Aleksandra Rankovića, tada prvog čovjeka iza Tita
“Je li (Stanko) Stojčević bio u vezi s Miloševićem ili se bojao pobude Srba u Hrvatskoj ako bi se suprotstavio unitarističkom Beogradu? Izvještavao sam sa svih sjednica CK SKJ od 13. kongresa 1986. i vrlo brzo nakon srbijanske osme sjednice, a osobito poslije serije antibirokratskih mitinga, uočio se dodatni usijani velikosrpski unitaristički naboj, uslijedili su Miloševićevi ubrzani zahtjevi za žurnim održavanjem 14. kongresa. Prije uobičajenoga roka (lipanj 1990.). I da on ima svakako pridjev izvanredni. Milošević je želio iskoristiti činjenicu da je samo kongres odlučivao po principu jedan čovjek jedan glas. Sve druge partijske i državne institucije u pravilu su bile temeljene na republičkom ili nacionalnom paritetu. Kako su Srbi u Jugoslaviji činili više od polovine članova SK i k tome nacionalno uspaljeni, Milošević je računao da će nametanjem svojih rješenja na kongresu (tobože) demokratskim putem preuzeti vlast u čitavoj Jugoslaviji. Slovenija je prva tome stala na put, a onda i Hrvatska koja je od dolaska (Stanka) Stojčevića (Srbina) 1986. na čelo Partije utonula u šutnju. Za vrijeme 14. izvanrednog kongresa SKJ Stojčević više nije bio na čelu SKH. Nije sasvim jasno je li to Stojčević Hrvatsku, inače povijesno najvažniju u odlučivanju o sudbini Jugoslavije, odmicao zbog svojih veza s Miloševićem ili se bojao pobune Srba u Hrvatskoj, ako bi se suprotstavio unitarističkom Beogradu. Caratan s kojim sam inače o tome razgovarao, nije mislio dobro o Stojčevićevom vođenju“, napisao je Tuđen.
‘SK Hrvatske je dva mjeseca prije istupio iz SKJ nego Nogometni savez Hrvatske iz Nogometnog saveza Jugoslavije’
“Savez komunista Hrvatske je dva mjeseca prije istupio iz SKJ nego Nogometni savez Hrvatske iz Nogometnog saveza Jugoslavije. Po današnjim govorima Kučana i Ribičiča dalo se zaključiti kako je Slovence hrvatska šutnja vrijeđala i ostavljala da se sami bore. Kučan je podsjetio da je tek (Celestin) Sardelić u rujnu 1989. na 26. sjednici prvi put izašao iz šutnje i suočio se s promiloševićevim vojvođanskim Srbima (Nedeljkom) Šipovcem i (Stankom) Radmilovićem. Poslije Sardelića za govornicu je izašao Stojčević i praktički se ogradio od njegove diskusije. Bio je to šok za sve pa i hrvatske izvjestitelje. Bilo je to neobično vrijeme. Stojčević nikada nije dao intervju ni jednom novinaru. Izgovor je bio da se ne želi isticati i tako reklamirati u javnosti kao drugi. Na zatvorenom sastanku Predsjedništva CK SKH 5. rujna 1988. pokušao je podmetnuti nogu Josipu Vrhovcu, članu Predsjedništva SFRJ, jer svojim izjavama iritira beogradsku štampu i radi probleme Hrvatskoj”, istakao je Tuđen.
“Danas je Caratan dao zanimljivu izjavu: Savez komunista Hrvatske je iz Saveza komunista Jugoslavije istupio dva mjeseca prije nego Nogometni savez Hrvatske iz Nogometnog saveza Jugoslavije!“, zaključio je Tuđen u svojoj objavi na Facebooku.
FELJTON Po povratku iz Beograda, Šuvara su izbjegavali hrvatski komunisti, liberali i demokrati
