Na današnji datum, 11. rujna 2024., se obilježava 51. godišnjica CIA-inog puča kojom je svrgnut prvi ikada demokratski izabran socijalistički predsjednik svijeta, Čileanac Salvador Allende. Nakon promjene režima Sjedinjene Države su na vlast odlučile instalirati fašističkog diktatora Augusta Pinocheta. Vrhovni poglavar nacije, kako se titulirao, tada je zemlji odlučio priuštiti pionirski eksperiment neoliberalne šok terapije, isplanirane od strane desničarskih američkih ekonomista sa Sveučilišta u Chicagu, poput notornog Miltona Friedmana.
Čile, nakon što je bio poligon za ekonomska laissez-faire orgijanja tzv. čikaške škole, danas je oličenje društva dubokih nejednakosti. Unatoč tome što ova južnoamerička zemlja ima relativno visoki BDP (ponajprije zahvaljujući svojim prirodnim bogatstvima), njenih 53 posto kućanstava je 2020. živjelo u ekstremnoj opasnosti od siromaštva. Osim toga, Čile je najnejednakija članica OECD-a, s raskorakom u prihodima 65 posto višim od prosjeka te organizacije, a 20 posto najbogatijih u zemlji zarađuje devet puta više od 20 posto najsiromašnijih.
Ipak, za razliku od danas, prije nešto više od pola stoljeća u Čileu se odvijala revolucija u punom smislu te riječi, o čijoj snazi i važnosti previše njih i danas zna premalo. Godine 1970. je Allende, u četvrtom pokušaju, pobijedio na izborima za čileanskog predsjednika, s “radikalnim” idejama koje su uključivale poštovanje ustava, osiguravanje građanskih sloboda, kao i neovisnosti medija.
Rat s korporacijama
Upravo zbog ovakve slijepe vjere u vrijednosti demokratskog socijalizma koji je živio, ni Sovjetski Savez ni Kuba nisu vidjeli Allendea kao punopravnog partnera. Fidel Castro je, nakon posjeta Čileu, okarakterizirao čileanskoga kolegu kao “budalu” i prorekao mu skoru propast. Ne samo da je s tim proročanstvom bio u pravu, nego mu je i, ispada, poklonio sredstvo za koje će se tvrditi da mu je poslužilo pri okončavanju vlastitog života – kalašnjikov.
U svakom slučaju, Allendeu se nije sviđalo bili potrčko gargantuantskih korporacija (kao SAD), nije planirao uspostaviti kafkijansku birokraciju (kao SSSR) niti uvesti vojnu diktaturu (kao Kuba). On je bio jedan od onih čudaka koji su pokušali osmisliti “treći put”. Budući da je smatrao da plodovi čileanskih resursa i rada moraju biti ravnomjerno raspoređeni među njegovim ljudima, Allende se odlučio na “pristojnu nacionalizaciju” tako što je odlučio otkupiti rudnike, tvornice i banke u vlasništvu (pretežito američkih) privatnika.
“Suočavamo se s konfliktom između multinacionalnih korporacija i država, na čije fundamentalne političke, ekonomske i vojne odluke utječu te korporacije koje ne ovise ni o jednoj državi, čije odluke ne odobrava ni jedan parlament niti odgovaraju izabranim predstavnicima narodnih interesa”, govorio je Allende. To se, jasno, nekima nekoliko tisuća kilometara sjeverno nije svidjelo. Iako se u to vrijeme često govorilo o “ratu ideja”, samo 11 dana nakon čileanskih izbora u SAD-u su se sastali dužnosnici, špijuni i direktori (Pepsi, ITT, Ford…) te su dogovorili rat protiv Allendea. Ne idejama, nego novcem i bombama.
Kibersocijalizam
SAD – odnosno predsjednici SAD-a, koje su domaće korporacije uvijek lijepo donirale – je od 1958. godine i Allendeove prve kandidature potrošio oko 40 milijuna dolara u lobiranju za odabir njegovih protivnika. Kad je napokon pobijedio, Allende je zasigurno znao što ga čeka, pošto je Washington već tada naveliko “izvozio slobodu” u Latinsku Ameriku pomoću vojnih udara i atentata; u Gvatemalu 1954., Kubu 1961. (ostalo na pokušaju), Dominikansku Republiku 1963., Brazil 1964., Boliviju 1971. te Urugvaj 1973. godine. Iz današnje perspektive, očito je da se “svjetski policajac” tada samo bio zagrijavao.
Sve spomenute zemlje su one iz kojih su američke korporacije već uhodano iznosile rude, naftu i hranu (pretežito voće). Najveći izvoz Čilea u to je vrijeme bio bakar, a 80 posto njegove rude dvije su američke tvrtke prevozile u SAD, ugrađivale ga u aute i televizore te su ga, s tom dodanom vrijednošću, prodavale natrag Čileu (rijetkima koji su to mogli sebi priuštiti). S Allendeom je ovome došao kraj. No, osim spomenutog, Čileanac je pokrenuo nešto što je momentalno upalilo sve alarme u Bijeloj kući, a zove se “kibersocijalizam”.
Naime, jedan od najvećih problema socijalističkih planiranih ekonomija jest njihova tromost i neosjetljivost na promjene u okruženju. Fernando Flores, tehnički menadžer odbora razvoja i proizvodnje Čilea te inženjer po struci, bio je svjestan ove problematike i, opsjednut time da je nadiđe, naišao je na opus britanskog sistemskog teoretičara Stafforda Beera, koji je otac tzv. upravljačke kibernetike.
“Čekao sam to cijeli život”
Samu kibernetiku, inter/antidisciplinarnu znanost teorije sustava, je prije ovoga popularizirao američki informatičar, matematičar i filozof Norbert Wiener. Riječ je o disciplini koja nudi modele za razumijevanje procesa, a koji su prekomplicirani za sagledavanje u okviru linearne “uzrok-posljedica” dinamike. Koristi se u proučavanju strojeva, organizama (u fizičkoj i mentalnoj domeni) ili socijalnih sustava, na primjer ekonomije. Kibernetika, kao i upravljanje, potječe od grčke riječi “kubernaein”, što znači “kormilariti”, a podrazumijeva zajedničko djelovanje mnoštva uvezanih sitnih jedinica ka ostvarivanju grupnog cilja.
Beerova upravljačka kibernetika pak proučava samoregulirajuće sustave koje karakterizira povratna veza i kontrola, koju se postiže stalnim osvježavanjem i cirkuliranjem informacija kako bi se cjelina, u realnom vremenu, prilagodila novonastalim uvjetima u zadatku ostvarivanja krajnjeg cilja. Primjer za ovo bili su: termostat, automatski navođene rakete, algoritmi preporuke videa, osjet ravnoteže kod kiborga (ili ljudi; oči, udovi i unutarnje uho) itd. Flores je bio fasciniran viđenim i zaključio je da implementacija te tehnologije može uvelike doprinijeti revoluciji u Čileu te je poslao pismo preko oceana.
Beer je dotad već uspješno primijenio svoje nacrte pri ustroju nekih korporacija, prvenstveno proizvođača čelika te izdavačkih kuća. Zbog toga je bio vrlo dobro plaćen i uspješan, ali se ubrzo odrekao tog statusa i povukao se u kolibu u Walesu kako bi nastavio raditi na svojim modelima za nešto širu primjenu. Kad je otvorio i pročitao pismo pristiglo s dalekog juga, zamalo je pao sa stolice. “Bilo je to nešto na što sam čekao cijeli život”, prisjetio se Beer. “A, ustvari, baš sam u to vrijeme i radio na ekonomskim modelima socijalnog tipa.”
Projekt Cybersyn
Znanstvenik je odletio u Čile i susreo se s Allendeom i njegovim timom inženjera, programera i dizajnera. Beer je smatrao da kibernetika nudi predvidljivost i stabilnost nad nemuštom vjerojatnošću slobodnog tržišta. Projekt je, uz oduševljenje okupljenih, formiran u svega par dana, a nazvali su ga Cybersyn ili, lokalno, SYNCO. “Allende je bio liječnik i lako je razumio Cybersyn u kontekstu neurokibernetike, mehanizma pri kojemu živčani sustav regulira tjelesne procese, kao i analogiju s homeostazom, prirodnim stanjem sustavne stabilnosti ljudskog tijela koje se kolektivno prilagođava promjenama, komunikacijom podsustava”, objasnio je Beer.
Ideja projekta bila je omogućiti čvorište koje će regulirati resurse, transport, radnu snagu i proizvodnju po potrebi u realnom vremenu, a sve kako bi se izbjegla klasična socijalistička birokratizacija. Na primjer, ako jednoj tvornici nedostaje materijala i radnika, automatski se regulira dostava potrebnih sredstva s druge lokacije.
Cybersyn se sastojao od pet dijelova. Prvi je kontrolni centar; soba nalik na most iz Enterprisea u kojoj se nadgledalo trenutno stanje nacionalne ekonomije i odlučivalo o potrebnim uštimavanjima. Drugi je Cybernet; mreža kompjutora, telefonskih kabela i telefaksa koji su činili komunikacijsku okosnicu projekta. Treći je Checo; digitalni ekonomski simulator koji je omogućavao testiranje politika prije njihove implementacije. Četvrti je Cyberstride; softver koji je sintetizirao radne podatke poput ulaza/izlaza tvorničke proizvodnje. Peti, te jedini nerealizirani je Cyberfolk – “termostat” sreće u svakom domu pomoću kojeg su ukućani mogli anonimno izraziti svoje (ne)zadovoljstvo tekućim životnim uvjetima.
Teorija održivih sustava
Cybersyn je temeljen na tzv. održivom modelu sustava. Prva stvar koju treba primijetiti u vezi s kibernetičkom teorijom održivih sustava jest da su rekurzivni tj. održivi sustavi koji sadrže održive sustave koji se mogu modelirati korištenjem identičnog kibernetičkog opisa. Svaki održivi sustav se sastoji od pet međusobno povezanih podsustava koji se mogu preslikati na aspekte organizacijske strukture. U širem smislu, Sustavi 1-3 bave se “ovdje i sada” poslovanjem organizacije, Sustav 4 bavi se s “tamo i tada” – strateškim odgovorima na učinke vanjskih, okolišnih i budućih zahtjeva na organizaciju, dok se Sustav 5 bavi balansiranjem “ovdje i sada” i “tamo i tada”, kako bi dao smjernice politike koje održavaju organizaciju kao održivi entitet.
U ovom decentraliziranom modelu sustavi komunikacije su horizontalni umjesto uobičajeno vertikalni, kako bi spriječili hijerarhiju i eksploataciju. Beer je jednom rekao: “Dok sam predstavljao projekt čileanskom timu, redom sam prolazio sustave… I kad sam došao do Sustava 5, najvišeg, i dramatično uzimao dah prije nego što kažem: ‘Druže predsjedniče, to ste vi‘, Allende je uskočio i sa širokim osmijehom rekao: ‘Ah, napokon, Sustav 5 – ljudi!‘”
Dotadašnji uobičajeni sovjetski tip proizvodnih kvota pokazao se nefunkcionalnim jer su radnici i poslovođe u slučaju neispunjenja imali poticaj lagati kako bi izbjegli negativne posljedice. I tako bi se sustavni problemi gomilali, dok je u Cybersynu sam sustav konstruiran putem kompjutera zainteresiranih isključivo za funkcionalnost koji su sprječavali probleme prije nego što bi se oni uopće mogli dogoditi.
The reconstructed Operations Room of Project Cybersyn, unveiled today in Santiago, looks excellent! If you are in town definitely go check it out – along with the exhibition it is part of. https://t.co/ULNF8oMB2e pic.twitter.com/6pf1W7qO3q
— Evgeny Morozov (@evgenymorozov) September 7, 2023
“Neka čileanska ekonomija vrišti”
Početni rezultati Cybesyna bili su i više nego dobri. Do kraja 1971. godine BDP je narastao 7,7 posto, proizvodnja 13,7 posto, a plaće 30 posto. Vidjevši to, SAD je pojačao financiranje lokalnih desničarskih stranaka, nametnuo je međunarodne ekonomske sankcije i blokirao pristup bankama. Predsjednik Richard Nixon odobrio je djelovanje CIA-e u stilu “akcije dominikanskog tipa” i poručio “neka čileanska ekonomija vrišti”, a u TV intervjuu rekao je da “Amerika neće blagonaklono gledati ni na koga tko pozajmi novac Allendeu”.
U listopadu 1972. otpočeo je štrajk tvrtki za transport zbog najave nacionalizacije tog sektora. Njima su se uskoro priključile i profesionalne organizacije uglavnom pripadnika više klase (liječnici, odvjetnici…) i mala poduzeća u vlasništvu bogatih obitelji koje su željele održati status quo. Važno je napomenuti i da su štrajk pokrenuli poslodavci, a ne radnici, što je već samo po sebi bizarno.
CIA je ovu masovnu blokadu zemlje duge više od 4000 kilometara podržala s dva milijuna dolara, a Nixon je to oduševljeno pohvalio. Međutim, vozači su se uskoro počeli suprotstavljati, a radnici i ljevičari (uključujući komuniste koji dotad nisu podržavali Allendea) provalili su u tvornice i nastavili proizvodnju (što predsjednik nije htio učiniti silom). Dodatno, Cybersyn je uvelike pridonio ublaživanju ove krize te je bio jedan od glavnih razloga zašto vlada tada nije pala. No, tome unatoč, transport se ubrzo urušio jer Čile nije mogao doći do rezervnih automobilskih dijelova iz inozemstva.
Bombardiranje predsjedničke palače
Izoliranost Čilea uskoro je počela uzimati svoj danak. Do kraja 1972. inflacija cijena dostigla je 180 posto, nakupilo se 438 milijuna dolara deficita i dogodio se značajan pad proizvodnje. Edward Korry, američki ambasador u Čileu, tada se naslađivao: “Nećemo dopustiti da ni čavao ni vijak stignu u Čile pod Allendeom! Učinit ćemo sve u svojoj moći da osudimo Čile i Čileance na najgoru oskudicu i siromaštvo!”
I uspjeli su. U proljeće 1973. javno je obznanjen projekt Cybersyn, a britanske su novine fatalistički pisale: “Čileom upravlja kompjutor”, dok je lokalni tisak, u vlasništvu kasnijeg Pinochetova bliskog suradnika, započeo kampanju protiv Allendeova – prokazanog kao distopijskog – “Big brothera”. Vojska također nije propustila izraziti svoje negodovanje protiv kibersocijalizma. Allende je tada održao javno predavanje o projektu i pokušao objasniti da “nije riječ o autokratskoj, nego o automatskoj kontroli” te da je ono što uništava čileansku ekonomiju embargo, odnosno nemogućnost izvoza bakra i uvoza tehnike za poljoprivredu i industriju. No, pozornica je već bila namještena…
U lipnju 1973. pripadnici vojske pokušali su izvesti vojni udar postavljanjem tenkova ispred predsjedničke palače, ali ta je akcija propala. Ipak, bit će nešto uspješniji znakovitog 11. rujna, kad su avioni bombardirali predsjedničku palaču dok je Allende održavao posljednji radijski govor. “Na ovom povijesnom raskrižju moja odanost ljudima stajat će me života. Siguran sam da sjeme koje smo posadili u dobroj volji neće zauvijek ostati ispod zemlje. Radnici, i dalje imam vjeru u Čile i njegovu sudbinu! Nastavite s mišlju da će, radije prije nego kasnije, avenijama opet moći hodati slobodni ljudi koji će graditi bolju budućnost. Živio Čile, narod i radnici! Ovo su moje zadnje riječi i siguran sam da moja žrtva neće biti uzaludna”, poručio je Allende, prije nego je počinio samoubojstvo.
Pinochet naredio uništenje
U prvim mjesecima nakon državnog udara, vojska je ubila tisuće čileanskih ljevičara i zatvorila 40.000 političkih neprijatelja na Nacionalnom stadionu Čilea. Među njima je bio i omiljeni kantautor Víctor Jara, koji je ubijen zajedno s još 70 ljudi od strane odreda zvan “Karavan smrti”. Pjevačevo truplo su ostavili nasred ulice, da služi kao primjer ostalim protivnicima neoliberalnog režima.
Sudionici projekta Cybersyn su pak pokušali sačuvati njegove podatke, ali su ih trupe novog predsjednika Pinocheta uništile. Dva dana nakon puča u njegov je ured stigla poruka: “Vlada SAD-a pozdravlja želju vojne hunte za ponovnom suradnjom Čilea i SAD-a i jasno daje do znanja da je ta želja obostrana.” Tako je po brzom postupku provedena “doktrina šoka” uslijed koje su tvornice i zemljišta prodani korporacijama, a minimalac je ukinut. U iduće tri godine plaće su prepolovljene, siromaštvo je udvostručeno te su poništeni programi javnog zdravstva, edukacije i državnog osiguravanja stambenog pitanja. Tako je završena operacija “pobačaja” Allendeove utopije.
Beer, koji je pobjegao natrag na Otok, zaključio je i prije atentata na kibersocijalizam kako je nemoguće da mala zemlja može uspješno implementirati projekt poput Cybersyna, nasukana u kapitalističkom okruženju i ekonomski šikanirana, ali je svejedno nastavio rad do posljednjeg trenutka, pošto ga je na to tjerala strast prema znanosti i čileanskom narodu, kojeg je upoznao i zavolio.
Komunističke “Zvjezdane staze”
Koliko je Cybersyn bio istovremeno i pionirski i sulud, svjedoči činjenica da je cijeli Čile tada raspolagao sa svega pedesetak kompjutora, od kojih su samo četiri bila upravljački sposobna za sudjelovanje u ovom projektu. Da je riječ o “budućnosti zarobljenoj u prošlosti”, dokazuje i činjenica da su sve stavke testirane u Cybersynu normalizirane i, štoviše, nužne u funkcioniranju današnje ekonomije. Jedina je razlika u tome što je čileanski projekt bio usmjeren na zadovoljavanje ljudskih potreba, umjesto današnjeg profitiranja nad ljudskim potrebama.
Cybersyn se, na neki način, pokazao kao Amazon prije Amazona po svojoj mehanici sprege umjetne inteligencije, rada i infrastrukture. Doduše, zaposlenici oligarha Jeff Bezosa, zbog previsoko postavljenih normi produktivnosti, nemaju vremena otići u WC pa čistačice nerijetko svjedoče o plastičnim bocama s urinom po skladištima ove megakorporacije.
“Moderne” vlade su često u svojem djelovanju nekoliko desetaka, ako ne i stotina puta, nesposobnije od korporacija, bilo da je riječ o dostupnosti i birokraciji, učinkovitosti usluga, prilagodljivosti uvjetima ili odgovornosti za obećano. U jednom kratkom trenutku ljudske povijesti bljesnuo je tračak nade da bi se to moglo iz korijena promijeniti, ali je ova ideja, koja je malo previše nalikovala naprednom komunističkom društvu iz “Zvjezdanih staza”, uskoro moderirana 20-godišnjom vojnom diktaturom slobodnog tržišta.
“Pametna vidljiva glava”
I eto, pola stoljeća godina poslije, velikim ekonomskim stručnjacima tresu se gaće pred najezdom inflacije, poremećaja u transportnim tokovima ili, ne daj bože, masovne automatizacije proizvodnje te se nadaju da će se sve to već nekako riješiti samo od sebe, pritom se moleći tržišnom božanstvu. Jer, kome trebaju inženjeri, znanstvenici i programeri kad našim životima upravlja “nevidljiva ruka” (bez mozga). Projekti poput Cybersyna, koje društvu daju “pametnu vidljivu glavu”, su civilizaciji kasnog kapitalizma suvišna jer – glupani ionako već sve znaju.
Čile najavio nacionalizaciju industrije litija
