“Kao u dane Noine, tako će biti kod dolaska, Sina čovječjega. U dane pred potopom gostili su se i pili, ženili su se i udavali do onoga dana, kad Noa uđe u kovčeg; I nijesu došli do uviđavnosti, dok nije provalio potop i sve pograbio. Upravo će tako biti i kod dolaska Sina čovječjega.
Tada će biti dva na polju: “jedan će se uzeti, drugi će se ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: “jedna će se uzeti, druga će se ostaviti. Budite dakle budni; jer ne znate dana, u koji dolazi Gospodin vas.
Ali ovo znajte: “Kad bi znao domaćin, u koji čas noći dolazi lupež, zacijelo bi bdio i ne bi pustio da provali u kuću njegovu. Zato i vi budite spremni; jer Sin čovječji dolazi u čas, u koji se ne nadate.” (Matej 24,37-44).
Rob i sin
Kad bi se znalo kad će lopov doći, trebalo bi bdjeti samo tu jednu noć, a onda je nevolji kraj. Kad bismo znali za dan kraja svijeta ili za dan vlastite smrti, ispovjedaonice bi bile opsjednute sutrašnjim mrtvima. Ali takva bi pokora u kolodvoru prije polaska bila jednako sumnjiva namjera kao i Konstantinovo krštenje, koje je odgođeno do njegove smrtne postelje kako ga ne bi spriječilo da prije toga sagriješi.
Bog nam nije otkrio čas kraja: robovima i najamnicima ova informacija nije ni potrebna ni korisna. Kako kaže sv. Bazilija, čovjek služi Bogu ili iz straha od kazne, poput roba; ili za nagradu, poput plaćenika; ili za ljubav, kao sin.
Isus dječaku otkriva kako će izgledati svršetak svijeta: ‘Reci ljudima da, ako me vole, da se ne boje’
Dolazi neočekivano u središte ljudskih zavrzlama
Pa bi rob, znajući vrijeme kraja, marljivo počeo raditi pet minuta prije njega. Plaćenik bi mogao otkriti da obračun dolazi prerano prije nego što je uopće primio punu isplatu kojoj se nadao: i mogao bi se pobuniti u posljednjem trenutku. Događalo se u povijesti, primjerice za vrijeme kuge, da je svijest o skoroj smrti pokrenula najniže sklonosti u gomilama ljudi koji su prije bili smireni i pristojni.
I samo sin, koji čeka kraj ne kao svoje prokletstvo ili oslobođenje, nego kao čas konačnog očitovanja Oca – samo sin može znati svoj posljednji čas bez štete za sebe. Ni Sin Božji kao čovjek nije poznavao zajednički zadnji čas.
Trebalo bi doći neočekivano, pogoditi u samo središte ljudskih zavrzlama i stremljenja, presjeći ih i pokazati da dobrim dijelom nisu vodile nikamo, a bitna je bila samo namjera iza djela. Isto mjesto, isti životni uvjeti mogu se pokazati kao vrata spasa za jedne, vrata prokletstva za druge.
Od dvojice koji će biti u polju, ne kaže se da će siromašniji ili bogatiji biti uzeti u nebo: te će stvari tada izgubiti svaki smisao, a samo način na koji smo nosili svoje bogatstvo, ili upravo siromaštvo, kroz život će ostati. Od njih dvoje koji će se mljeti zajedno, ne može se reći da će onaj uznesen na nebo biti marljiviji ili sporiji: naš će karakter tada postati ravnodušna stvar, a samo će način na koji smo ga koristili prednosti i mane će ostati.
Samo je jedna naredba
Kao što je u Noino doba potop izbrisao sve što se činilo važnim, tako jednoga dana pada Božja mjera na nas, prevrćući svijet naših vrijednosti: eshatološki ispravak koji nas neće iznenaditi.
Uostalom, upozoreni smo, naređena nam je budnost i imamo sve prilike iz teksta Evanđelja saznati o principima djelovanja ove Božje mjere. “Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro i što Bog od tebe traži.”
Sve što nam je potrebno da s pouzdanjem stanemo pred Gospodina na ovaj dan nam je objavljeno, a sve ono što ne bi bilo dobro da znamo uskraćeno nam je. I zapovijeđeno je: Bdijte.
Ulomak iz knjige „Jedno je potrebno. Biblijska razmišljanja”, benediktinske sestre Małgorzate Borkowske.
Nebo silazi i objavljuje ključnu molitvu za posljednja vremena
