Objavljujemo drugi, posljednji dio analize našeg stručnog suradnika Brune Rukavine, čiji je prvi dio objavljen jučer i kojeg možete pogledati ovdje ili na poveznici na dnu teksta.
Prostor kaotizacije obuhvaća ponajviše Bliski istok, Crno more, istočnu Europu, dijelove Afrike, Srednju Aziju i Južno Sredozemlje. Ovo područje bi se moglo geopolitički sintetizirati u trokut nesigurnosti koji se proteže između tri mora: Baltičko more-južno Sredozemlje-Arapsko more (ili Bengalski zaljev, kako bi se obuhvatila i Indija s obzirom na nedavni pakistansko-indijski sukob).
Kako se očitava kaotizacija međunarodnih odnosa?
Na temelju prethodne konceptualno teorijske analize anarhije i kaosa/kaotizacije te geopolitičko viđenje Evstafjeva moguće je izdvojiti nekoliko potencijalnih elemenata i karakteristika koje obilježavaju kaos u današnjem svijetu. Riječ je o procesima koji zahvaćaju političku, sigurnosnu, ekonomsku, informacijsku i društvenu sferu, a koji zajedno tvore kompleksno-eklektičku sliku međunarodne kaotizacije.
- Svjedočimo transformaciji (ili po nekim autorima slomu) unipolarne hegemonije i konačnom kraju amerikaniziranog međunarodnog poretka (Pax Americana). Potencijalno povlačenje ili slabosti Sjedinjenih Američkih Država u ulozi globalnog arbitra ostavljaju za sobom vakuum moći. U takvom okruženju, kratkoročno, nijedna sila ne posjeduje dovoljno kapaciteta ni političke volje da preuzme vodstvo, što rezultira stvaranjem međuprostora bez pravila, normi i struktura. Zbog toga se može govoriti da kaotizacija rezultira trenutačnim ne-polarnim (eng. non-polar) međunarodnim poretkom u određenim dijelovima svijeta.
- Dolazi do slabljenja međunarodnih institucija i međunarodnog prava. Organizacije poput Ujedinjenih naroda, Svjetske trgovinske organizacije, Europske unije i Svjetske zdravstvene organizacije sve više gube na legitimitetu i učinkovitosti. Istodobno, međunarodno pravo postaje selektivno primjenjivano ili potpuno zanemareno što vidimo u primjerima koji uključuju rusko-ukrajinski sukob, izraelsko-palestinski sukob i različite jednostrane vojne udare bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a te trenutačan izraelsko-iranski sukob. Tko određuje o ratu i miru? Tko određuje o posjedovanju nuklearnog naoružanja? Zašto Pakistan i Indija te (neslužbeno) Izrael mogu posjedovati nuklearno oružje, a Iran ne? Zato što su moć i sila temelj međunarodnih odnosa, kao što realisti konstantno tvrde, a Izrael i SAD imaju tu moć i ona im daje osnovu za djelovanje kako god želi sukladno izraelskim i američkim nacionalnim interesima, neovisno o konstrukcijama drugih aktera bilo o Izraelu, bilo o SAD-u. Iran, ako želi opstati, treba samo, sukladno realističkoj perspektivi, pokazati moć i silu te se uspješno obraniti i preživjeti, bez velikih očekivanja od pomoći drugih. Ništa nije sudbinski predodređeno, pa tako niti uspjeh bilo Izraela i SAD-a, bilo Irana, nego je svijet duboko ukorijenjen u kontingentnosti i slobodnom djelovanju ili nedjelovanju aktera. Štoviše, ako će Iran, ali i druge sile svijeta nešto naučiti iz trenutačne situacije na Bliskom istoku to je onda nužnost razvijanja nuklearnog oružja, zbog strategije odvraćanja. Međutim, čak i nuklearno oružje nije više jamstvo da se kaos svijeta neće proširiti do pojedinog aktera, što pokazuje primjer Rusije koja je prva (ili druga) nuklearna sila svijeta, a po kojoj različiti globalni pauci pletu svoje destruktivne mreže. Dakle, niti nuklearno oružje više nije jamac strategije odvraćanja u trenutačnoj kaotizaciji i stoga se više nego ikad čini da je nuklearno oružje uistinu tigar od papira (možda dok se ponovno ne upotrijebi nuklearna razorna snaga kad se prijeđe konačno jedna crvena crta koja će se uistinu pokazati da je crvena te će se, naravno, u konstruktivističkim obmanama i inverzijama kriviti onog tko je nasilno/nuklearno odgovorio, a ne onog tko je prešao crvenu liniju po tko zna koji put i izazvao takav odgovor).
- Dolazi do fragmentacije normi i vrijednosti. Više ne postoji globalni konsenzus o temeljima političkog, društvenog i ekonomskog poretka te principijelnim međuodnosima (ako je ikad i postojao). Umjesto toga, u međunarodnom prostoru dolazi do sukoba između liberalnih, autoritarnih, civilizacijskih i identitetskih i svih ostalih mogućih političkih modela i pogleda. Svojevrsna kaotizacija na kvadrat. Za pripadnike teorijske škole međunarodnih odnosa konstruktivizma ovo je svojevrsno zlatno doba s obzirom na moć informacijskog i medijskog sustava koji nam konstruiraju različite stvarnosti o kaosu svijeta, a možda je i sam kaos konstruiran i svijet je ustvari isti kao što je uvijek bio, poligon borbe za moć, kako u fizičkom svijetu (geopolitičkom/geostrateškom/geoekonomskom) tako i u metafizičkom svijetu, pri čemu su svi ljudi samo utjelovljenje potonje metafizičke (onostrane) borbe dobra i zla (tko naravno vjeruje u metafizički boj). Ovdje će zanimljiv faktor postati i umjetna inteligencija koja se svakim danom sve više razvija te će moći kreirati stvarnost i vijesti, da će nam i ono malo što mislimo da znamo postati umjetno konstruirano, što u vremenima krize autoriteta i odgovornosti postaje izuzetno opasno i svakako doprinosi kaotizaciji.
- Karakteristika je, nadalje, porast tzv. sivih zona i propalih država. Rastući broj regija i država, poput Sirije, Libije, Ukrajine, Sudana, Iraka i Afganistana, nalazi se izvan učinkovite suverene institucionalne kontrole i u njima operiraju paradržavne strukture, milicije, strane sigurnosne institucije, karteli, različite privatne vojske, često bez ikakve odgovornosti ili nadzora. Navedeno je vidljivo i u pojedinim državama Europske unije, kad se govori o kvartovima koji su obilježeni kao zone u koje se ne ide (eng. no go zones) zbog migranata.
- Obilježje kaosa je i porast hibridnih i neregularnih prijetnji. Ratovi više nisu samo klasični, već se manifestiraju kroz kibernetičke napade, dezinformacijske kampanje, energetsku ucjenu i migracijske pritiske. Granica između rata i mira postaje sve nejasnija, a sigurnost sve teže mjerljiva i veliku ulogu igra individualna percepcija/konstrukcija. Dok se pojedini među nama osjećaju možda nikad sigurnije, mnogobrojni se osjećaju vrlo nesigurno. Navedeno nas ponovno usmjeruje na konstruktivizam i gledište o konstruiranoj stvarnosti (ontološki antifundacionalizam). Ovdje se mogu uvrstiti klimatske i zdravstvene krize kao destabilizatori ili katalizatori kaosa. Klimatske promjene (neovisno jesu li antropološki uvjetovane ili je riječ samo o prirodnim ciklusima), pandemije i prirodne katastrofe dodatno ubrzavaju kolaps institucionalne kontrole i stvaraju potencijalno nove konflikte oko ključnih resursa poput vode, hrane i energenata.
- Zanimljiv je pogled na geopolitizaciju tehnologije. Tehnološki razvoj nije više neutralan, već se umjetna inteligencija, 5G mreže, poluvodiči i čipovi pretvaraju u strateška kvazi-oružja u globalnoj borbi za dominaciju. Svijet se digitalno dijeli, odnosno može se govoriti o svojevrsnom tehnološko-digitalnom hladnom ratu koji se očituje kroz nabavu ili kineskih ili zapadnih tehnologija i digitalnih rješenja.
- Na kraju, ne bi se trebale zanemariti ni psihološki i društveni učinci kaosa. Porast osjećaja/percepcije nesigurnosti i anksioznosti pridonosi jačanju vjere u teorije zavjere, identitetskih podjela, manjka povjerenja u institucije i ekstremističkih/radikalnih pokreta, ali i individualnih aktera terora (primjerice napada u školama), koji dodatno kataliziraju kaotičnu entropiju današnjice.
Zoran Meter: Trumpa spasio Putin, a Putina Trump: Što će biti s Palestinom, a što s Iranom i Ukrajinom
Prosudba
Prostor kaotizacije obuhvaća ponajviše Bliski istok, Crno more, istočnu Europu, dijelove Afrike, Srednju Aziju i Južno Sredozemlje. Ovo područje bi se moglo geopolitički sintetizirati u trokut nesigurnosti koji se proteže između tri mora: Baltičko more-južno Sredozemlje-Arapsko more (ili Bengalski zaljev, kako bi se obuhvatila i Indija s obzirom na nedavni pakistansko-indijski sukob).
Zanimljivo je za uvidjeti kako su mnogi smatrali da će reizbor američkog predsjednika Donalda Trumpa smiriti sukobe u međunarodnim odnosima, međutim kako nakon 24 sata od njegovog reizbora, tako i nakon više od 150 dana, međudržavni rusko-ukrajinski sukob još uvijek traje, kao i svi drugi sukobi prije siječnja 2025. godine (Libija, Somalija, Sudan, Izrael-Palestina i drugi), s tim da su još u međuvremenu zaratili Pakistan i Indija te Izrael i Iran (ponovno, ali brutalnije). Svi koji su se nadali miru i stabilnosti pod Donaldom Trumpom imaju opravdanu razinu nezadovoljstva u američkog predsjednika koji je navedeno obećavao u svojoj izbornoj kampanji.
Izgleda da je ruski predsjednik možda bio u pravu kad je rekao da se američki predsjednici mijenjaju, ali američka vanjska i sigurnosna politika ostaje ista, neovisno o predsjednicima. Slično je i s Trumpom, kod kojeg smo već utvrdili da se ne bi trebalo analizirati što govori, nego što radi i on i američki državni aparat kad su u pitanju događanja na međunarodnoj razini. Također se postavlja i zanimljivo pitanje: je li trumpizacija svijeta ustvari drugi oblik kaotizacije ili samo osiguravanje američkih nacionalnih interesa (nastavak amerikanizacije svijeta kaotizacijom) pri čemu je žrtva mir koju je Donald Trump naglašavao u svom prvom mandatu i izbornoj kampanji, ali se vrlo lako od mira okrenuo, kad mu mir nije od interesa? Ipak je mnogo lakše započeti sukobe i doktrinom šoka američku (i svjetsku) javnost usmjeravati na strahove od sukoba s Iranom, Rusijom, potencijalno u budućnosti s Kinom ili bilo kim drugim (te probleme ilegalnih migracija), nego riješiti suštinske američke izazove kao što su ekonomski i financijski problemi koji se možda upravo s novim ratovima i sukobima pokušavaju riješiti. Vanjska politika je često uvjetovana i odgovor je na izazove unutarnje situacije u državama, dok se militarizacija može gledati kao poseban dodatan katalizator kaotizacije svijeta.
Kaos u međunarodnim odnosima nije tek stanje bez reda, nego hipotetski proces potencijalnog višedimenzionalnog raspadanja i entropije postojećeg međunarodnog poretka, ali i unutarnjih (državnih) poredaka, pri čemu se tradicionalni mehanizmi upravljanja krizama pokazuju neučinkovitima ili potencijalno postaju sami izvori nestabilnosti. U tom smislu, kaos se nameće kao novi okvir u kojem se redefiniraju odnosi moći, identiteta i preživljavanja.
Nadalje, postavlja se logično pitanje tko će iz kaosa izaći kao pobjednik, a tko kao gubitnik? Međutim, sama priroda kaotizacije onemogućava točno predviđanje bilo pobjednika bilo gubitnika u ovom entropijskom trenutku jer je sve na kocki kad je riječ o kaosu te svi akteri bilo države, multinacionalne/transnacionalne korporacije, međunarodne organizacije, NGO, pojedinci su potencijalni ili gubitnici ili pobjednici. Drugim riječima svi smo potencijalne Schrödingerove mačke u kutiji kaosa. Tko će izaći kakav, znat ćemo jednom kad se kutija kaosa otvori završetkom kaotizacije i uspostavom novog međunarodnog poretka, ako će takvog ikad biti u budućnosti. Možda ćemo svjedočiti dugoročnoj kaotizaciji kao novoj strukturi međunarodnih odnosa, svojevrsni kaotizam ili je ipak trenutačan kaos samo početak novog stvaranja.
U popularnoj kulturi, u seriji, Igra prijestolja, lik Lord Petyr Baelish (Littlefinger) koji je i započeo cjelokupnu igru prijestolja i ratove koji su uslijedili u seriji, opisao je kaos kao ljestve ili jamu (ladder or pit) (slično kao i Evstafjev – izazov ili prilika), vrlo realpolitički gledajući na kaos: „Kaos nije jama. Kaos su ljestve. Mnogi koji se pokušaju popeti na njima ne uspiju i nikada više ne pokušaju. Pad ih slomi. A nekima se pruži prilika da se popnu. Oni odbijaju. Drže se carstva ili bogova ili ljubavi. Iluzija. Samo su ljestve stvarne. Uspon je sve što postoji“ (Game of Thrones, 2012:3/6).
Rusija ima samo dva izbora: Prijeti nam pakao kroz kaotizaciju međunarodnih odnosa (1)
Na nama je kako ćemo se nositi s današnjim kaosom/kaotizacijom, hoćemo li dopustiti da propadamo u beskrajnu jamu ili ćemo iskoristiti kaos za penjanje po ljestvama do ostvarenja naših kako individualnih, tako i hrvatskih nacionalnih državnih interesa fokusirajući se na samo-pomoć, preživljavanje, nacionalno okupljanje i meritokraciju.
Izvori:
Bauman, Zygmunt. 2000. Liquid Modernity. Cambridge: Polity.
Евстафьев, Дмитрий. 2023. Шагнуть за порог глобального мира. Россия в глобальной политике 21(2): 8–21.https://doi.org/10.31278/1810-6439-2023-21-2-8-21(Pristupljeno: 17.6.2025.)
Rukavina, Bruno. 2024. Vanjskapolitika Ruske Federacijeisukob u istočnojUkrajini (2014. – 2022.). Završnispecijalistički rad, Fakultetpolitičkihznanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538(Pristupljeno: 17.6.2025.)
Game of Thrones. 2012. Season 3. Episode 6 – The Climb.
