Vrlo uvjerljiva pobjeda lijevog predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića od skoro 75% odnosno potpuni podbačaj HDZ-ovog kandidata Dragana Primorca ne može se obrazložiti odnosom snaga u biračkom tijelu jer je ono po svim pokazateljima, uključujući i po rezultatima recentnih parlamentarnih i europskih izbora u Hrvatskoj, većinski desno orijentirano.
Dakle, očito je da je navedeni rezultat uvjetovan primarno nezadovoljstvom većinskog desnog biračkog tijela Primorčevom kandidaturom, što se potom manifestiralo izbornom apstinencijom te jednim dijelom i podrškom Milanoviću zbog stavova koji su u dijelu desnog spektra prepoznati kao suverenistički ili nacionalno odgovorni, npr. po pitanju otpora angažmanu hrvatske vojske u misijama i ratovima koji nemaju jasno i čisto utemeljenje u nacionalnim interesima ili po pitanju nekih Milanovićevih izjava koje su se mogle shvatiti kao podrška položaju Hrvata u BiH.
Slijedom toga neizbježno se upitati prvo, koji su razlozi doveli do nezadovoljstva HDZ-ovog i desnog biračkog tijela izborom Primorca te drugo, koji su razlozi doveli do odluke da se Primorca, usprkos očito lošem prihvaćanju od strane desnog biračkog tijela, ipak izabere za predsjedničkog kandidata?
Predsjednički izbori u RH iz geopolitičkog kuta: Kuda to srlja Hrvatska?
Kako su smjestili Andriji Hebrangu?
Što se tiče prvog pitanja odnosno razloga nezadovoljstva i slabog prihvaćanja Primorca od strane birača HDZ-a i desnice, moglo bi se primjerice poći od činjenice da isti nije član HDZ-a usprkos tome što je u dva navrata bio ministar u HDZ-ovim vladama i što je vjerojatno ponajviše zahvaljujući povezanosti sa strankom realizirao neke svoje poduzetničke ili poslovne pothvate. Nadalje, Primorac je na izborima 2010. svojom osobnom ili tzv. nezavisnom kandidaturom direktno naštetio tadašnjem kandidatu HDZ-a Andriji Hebrangu i pridonio pobjedi Ive Josipovića pri čemu su Primorca tom prilikom organizacijski i vjerojatno financijski pomagali upravo bliski suradnici Ive Josipovića. Na kraju, Primorac je kao predsjednički kandidat bio izvrgnut oštroj kritici Andrije Hebranga koji u HDZ-u i na desnom spektru uživa veliki ugled, a koji je po raznim osnovama doveo u pitanje ne samo Primorčev politički nego i profesionalni, znanstveni i moralni integritet.
Usprkos svemu tome, HDZ je kandidirao Primorca i to s neuvjerljivim izgovorom da drugih raspoloživih kandidata jednostavno nije bilo. U traženju stvarnih razloga toga izbora moglo bi se prvo pomisliti da se radi o lošoj procjeni vodstva HDZ-a, no to je zbog njihovog političkog iskustva i umješnosti vrlo malo vjerojatno. Još je manje vjerojatna teza koju neki zagovaraju da je navodno namjera vrha HDZ-a bila da na predsjedničkoj poziciji opstane Milanović, što navodno HDZ-u osigurava povoljnu konstelaciju ili jasnije pozicioniranje na desnom spektru. Jednako je nevjerojatna i gotovo bizarna teza da postoji navodna zakulisna povezanost i dosluh između čelnika obaju političkih polova u Hrvatskoj, a kao izdanaka nekadašnjih komunističkih struktura.
Nasuprot takvim neutemeljenim špekulacijama, nedvojbeno je jasno da Milanović na Pantovčaku predstavlja za HDZ pravu noćnu moru ili najgori mogući izbor s obzirom na nevjerojatan intenzitet i kakvoću oponiranja većini onoga što vlada i HDZ poduzimaju, jesu ili zastupaju.
Stoga je očito da se za sada u zainteresiranoj javnosti nije došlo do uvjerljivih razloga koji bi objasnili izbor Primorca kao predsjedničkog kandidata usprkos njegovim deficitima odnosno izrazito lošoj percepciji kod desnih birača, pa se u tom smislu može ponuditi testu javnosti i neke nove hipoteze. Jedna od takvih bi mogla biti da su na izbor predsjedničkog kandidata desnice, a time i na predsjedničke izbore u cjelini utjecale vanjske sile, a vodeći se pritom njihovim geopolitičkim i drugim razlozima.
Geopolitičke igre u pozadini
U tom smislu potrebno je, primjerice, imati u vidu činjenicu da je Primorac objavio predsjedničku kandidaturu još u srpnju prošle godine, dakle puno prije pobjede Trumpa u SAD-u te da je u tadašnjoj političkoj konstelaciji, Milanović uistinu mogao predstavljati ozbiljnu smetnju američkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, s obzirom na stavove Bidenove administracije i na primjerice Milanovićev rezolutan otpor prema slanju hrvatskih časnika u misiju NSATU kao i otpor ukupnoj tadašnjoj politici Zapada prema rusko-ukrajinskom ratu i zapadno-ruskim odnosima u cjelini.
Primorac je s druge strane od istih struktura mogao nesumnjivo biti prepoznat kao odgovarajući kandidat koji je u stanju provoditi zadane geopolitičke ali i eventualno druge agende, a budući da je to potvrđivao svojim konkretnim stavovima kao i dojmom pretjerane ili neodmjerene odanosti prema zapadnim silama, autoritetima ili uglednicima.
Uz podršku američke administracije, Primorac je vjerojatno mogao doći do izborne pobjede usprkos početno lošoj percepciji od strane desnog biračkog tijela, no pobjedom Trumpa koja je ostvarena pred početak kampanje za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, Primorčeva kandidatura je mogla preko noći postati nevažna novoj američkoj administraciji jer je deklarirana Trumpova geopolitička, a s njome i povezana vanjskopolitička i sigurnosna strategija, temeljito drugačija od Bidenove i Kamale Harris.
Dakle, Trumpova pobjeda koja je nesumnjivo izazvala nebrojene implikacije širom svijeta, mogla je utjecati i na tijek i rezultat predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, štoviše upravo njezinim uvrštavanjem na mjesto dosadašnjih nepoznanica, dolazi se i do razjašnjavanja ili rješenja svojevrsne jednadžbe hrvatskih predsjedničkih izbora.
Dužnost hrvatskog predsjednika pa i sa smanjenim ovlastima nakon Tuđmana, očito je vrlo važna ne samo za Hrvatsku nego i za one međunarodne sile koje s osnove vlastite moći nastoje i daleko izvan svojih granica oblikovati međunarodno okruženje i uskladiti ga sa svojim interesima.
Hrvatsko geopolitičko prokletstvo: SAD laska Hrvatskoj, a povlađuje srpskim interesima
Prljava uloga Stjepana Mesića
Da izbori u Hrvatskoj, a poglavito predsjednički izbori, odražavaju jednim dijelom i interese velikih sila potvrđuje letimičan pogled na sve dosadašnje predsjedničke izbore nakon Franje Tuđmana, a uz koje se, također, kao i uz ove posljednje, mogu vezati različite nelogičnosti ili nejasnoće.
Primjerice, na izborima 2000. g. HDZ je kandidirao Matu Granića usprkos indikacijama da nije uživao naročito povjerenje netom preminulog predsjednika Tuđmana, a već nedugo nakon što je izgubio izbore od Stipe Mesića, osnovao je novu političku stranku Demokratski centar (DC) kojom se i formalno postavio nasuprot HDZ-u odnosno unutar međunarodno vođenog projekta detuđmanizacije.
Pobjednik S. Mesić potvrdio se kao najučinkovitiji detuđmanizator najprije kao tajni svjedok pred haškim sudom u međunarodno vođenom pothvatu dokazivanja sulude teze o navodnoj Tuđmanovoj konspiraciji sa Slobodanom Miloševićem te potom šokantnim nepoštivanjem ne samo Tuđmanove osobe nego i državnih interesa, razdavanjem na sve strane i bez ikakvih kriterija povjerljive i delikatne Tuđmanove dokumentacije, čime je utrt put zlouporabama državne arhive u cilju kompromitacije Tuđmanove vladavine i digniteta hrvatske države, vojske i politike.
Na predsjedničkim izborima 2005. g. HDZ je kandidirao Jadranku Kosor, iako je stranačko članstvo aklamativno držalo Andriju Hebranga najboljim kandidatom HDZ-a i desnice za očekivanu pobjedu nad Mesićem. Kosorica, međutim, nije ni pokušala prokazati Mesića za navedene nečuvene zlouporabe predsjedničkog mandata te je isti ponovo pobijedio.
Na izborima 2010. g., zahvaljujući osobnoj ili nezavisnoj kandidaturi D. Primorca i Nadana Vidoševića nasuprot kandidatu HDZ-a Andriji Hebrangu, usprkos toga što su prethodno preko HDZ-a izgradili vrlo istaknute političke odnosno ministarske i druge s politikom povezane karijere, Hebrang je uslijed raspršenosti desnih glasova onemogućen te je pobijedio kandidat ljevice Ivo Josipović.
Od svih kandidata HDZ-a jedino je Kolinda Grabar Kitarović jedva uspjela pobijediti Josipovića 2015. g. da bi potom bila zasluženo poražena od Milanovića 2020. nakon što je najvjerojatnije po nalozima Zapada i potrebama njihove regionalne geopolitike, a potpuno nasuprot očekivanjima desnog biračkog tijela, upriličila neukusno svečane prijeme za pročetničkog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ne libeći se pritom ni oštro i uvredljivo odgovoriti udovicama poginulih hrvatskih branitelja koje su izrazile svoje prosvjede protiv takvih nedoličnih politika i srozavanja ugleda predsjedničke funkcije.
Zapadni Balkan u raljama geopolitike
Primorac i jahači apokalipse
Na kraju se ispred HDZ-a za kandidata izabralo Dragana Primorca usprkos jasnom odsustvu potpore desnog biračkog tijela, ali kako je naprijed navedeno, s vjerojatnom podrškom Bidenove administracije, kojoj je Milanović, kao i mađarski premijer Viktor Orban ili slovački premijer Robert Fico, predstavljao smetnju u nastavku implementacije globalističkih strategija koje su podrazumijevale progresiju rusko-ukrajinskog rata do granica iscrpljenosti Ukrajine, Rusije i EU-a, a kako bi se na takvoj podlozi odnosno ruševini moglo dalje kreirati nove geopolitičke zamisli globalističkih arhitekata i svojevrsnih jahača apokalipse.
Razlozi ili osnove Milanovićevih stavova nasuprot angažmanu hrvatske vojske u sklopu navedenih politika, mogu biti različite, a njihovo pronicanje nalagalo bi posebne analize.
U svakom slučaju, u navedenim Milanovićevim stavovima mogao bi se lako kriti razlog izbora Primorca kao Milanovićevog protukandidata, usprkos lošoj podršci desnog biračkog tijela, ali uz planiranu podršku američke administracije i politika koje su reprezentirali Biden ili Kamala Harris.
Pobjedom Trumpa, navedena podrška je lako i logično mogla izostati i to u kritičnom vremenu predizborne kampanje kada je Primorcu bila najpotrebnija. Nadalje, pobjedom Trumpa, navedena Milanovićeva suverenistička stajališta prestala su biti smetnja američkoj odnosno Trumpovoj vanjskoj i sigurnosnoj politici usmjerenoj na trenutno zaustavljanje rusko-ukrajinskog rata i na traženje novih kompromisnih rješenja.
Hrvatsko geopolitičko prokletstvo: SAD laska Hrvatskoj, a povlađuje srpskim interesima
Drugim riječima, igra ili geopolitičko suparništvo velikih sila nastavit će se po novim koordinatama u koje će se i Milanović uklopiti čak i pod cijenu slaganja s Andrejem Plenkovićem, a Primorčevo uklapanje u vladajuće agende ionako nije bilo upitno.
O autoru: Joško Badžim iz Zagreba, doktor pravnih znanosti, prije umirovljenja radio u hrvatskoj obavještajno-sigurnosnoj zajednici, angažiran kao vanjski predavač na Hrvatskim studijima na kolegiju Stanovništvo, migracije i nacionalna sigurnost.
