U nastavku donosim izvanrednu homiliju nepoznatog autora, uključenu u Ured čitanja Božanskog časoslova na Veliku subotu.
Riječ je o snažnom i poetskom razmatranju Kristovog silaska nad pakao, gdje objavljuje radosnu vijest o spasenju Adamu i svim pravednicima koji su ga čekali.
Ova homilija, jednostavno naslovljena “Iz drevne homilije za Veliku subotu”, jedno je od najpotresnijih i najveličanstvenijih razmatranja u kršćanskoj predaji. U njoj Bog – u svojoj ljudskoj naravi – silazi u sjenu smrti, ne da bi bio poražen, nego da bi probuđenima navijestio život.
Nešto se čudno događa…
Velika tišina vlada danas na zemlji, tišina i spokoj.
Cijela zemlja šuti jer Kralj spava.
Zemlja se zatresla i utihnula jer je Bog zaspao u tijelu
i probudio sve one koji su usnuli od postanka svijeta.
Bog je umro u tijelu,
a podzemlje drhti od straha.
Krist silazi tražiti izgubljenog Adama –
kao pastir izgubljenu ovcu.
On, Svjetlo, dolazi u tamu i sjenu smrti.
Oslobađa sužnje Adama i Evu –
On, Bog, i Evin sin.
Gospodin im se približava,
noseći oružje pobjede – križ.
Adam ga prepoznaje i kliče:
„Gospodar moj sa svima vama!“
Krist odgovara:
„I s duhom tvojim.“
Uze ga za ruku i podiže govoreći:
„Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih,
i Krist će te prosvijetliti.“
„Ja sam tvoj Bog,
koji sam zbog tebe postao čovjekom.
Zbog tebe sam postao kao bespomoćan među mrtvima.
Zbog tebe sam bio izdan u vrtu, razapet,
bičevan, popljuvan, prostrt na križu.
Pogledaj moje ruke – pribijene za drvo zbog tebe
koji si jednom grešno pružio ruku prema drvetu.
Pogledaj moje leđa – izranjena da izliječe tvoje rane.
Pogledaj moj bok – otvoren za tebe kao što je tvoj bio za Evu.
Ustani, Adame, ustani, Evo!
Napuštamo ovo mjesto tame.
Ne vraćam te u zemaljski raj –
uzdižem te na nebo!
Pripremljena je svadbena dvorana,
otvorene su riznice vječne radosti,
Kraljevstvo nebesko ti je pripravljeno odvijeka.“
Molitva pred Isusovim grobom
