Prosperov savršeno objasnio zašto je on za Radića: ‘Nedopustivo je to divljanje leftarda’

Neki dan, dok sam pripremao ovaj tekst koji izlazi iz tiska točno 24 sata prije sada već slavne izborne skupštine Domovinskog pokreta, pitao me na ulici jedan znanac ovo: “Za koga ćeš ti u subotu glasati, za Radića ili za Penavu?” Spremno sam mu odgovorio: “Neću ja, nažalost, glasati jer nisam delegat na toj skupštini.” Znanac je bio ironičan: “Mislio sam da si ti neki njihov ugledni, štono se kaže istaknuti član, barem su te tako javno zvali.” Nisam mu ništa odgovorio, ali jesam kad me na kraju upitao: “Pa dobro, ali da jesi delegat, za koga bi glasao?” Odgovorio sam vrlo spremno: “Zna se.”

Mislio sam kako me je čovjek razumio. Ali nije! Zato sam mu morao pojasniti: Zgađen sam manipulativnim izborom kakav je obavljan za mjesta ministara, državnih tajnika i drugih dužnosnika. Oni koji su se ponašali kao da se tu radi o mjestima u nekoj VIP loži nogometne utakmice meni je, jednako kao i profesoru Dobroviću, smiješno i žalosno. Nije moguće da u Hrvatskoj ministar ne bude stručnjak za resor kojim upravlja.

To je nedopustivo i sramotno. Oni koji su to provodili naravno da nemaju moju podršku. Njima je vrijeme isteklo. Načelo kompetentnosti mora postati ključno i nikako ne može biti usputno ili slučajno kao što je bilo kod izbora ministara u hrvatskoj Vladi. Očekivao sam da će upravo Domovinski pokret promijeniti tu lošu osobinu hrvatske politike. Kad tamo mi smo postali ruglo pa onda ono što govore kritičari kako smo svi zajedno potkapacitirani izlazi kao neka istina. Na takvo što ja ne pristajem! Dakle to je to moje zna se. Ja sam za Marija Radića. Nadam se da će se to znati i iz članka koji slijedi!

Kao da nikad nisu bile izrečene

Svatko onaj koji ima zrnce etike i razuma morao je pomisliti kako će, nakon onoga dana 2020. godine kada je aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović izrekao ove riječi o gomoljastom bivšem profesoru zagrebačkog sveučilišta Žarku Puhovskom, ovaj već sutradan od stida i medijske blokade nestati s javne pozornice i da više neće ni pokušati javno komentirati hrvatsku političku scenu. Milanović je tada vrlo izravno rekao ovoliko: “Gospodin Žarko Puhovski, umirovljeni mudroslov, propali političar, osim što je očajan analitičar, koji je zadnjih godina ama baš sve pogrešno prorekao, jedna je od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni. O politici i moralu govori čovjek koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (I. Z. Čičku, D. Budiši i inima). Puhovski je aktivno pridonio tomu da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda.” 

Toliko u povodu rečenica koje kao da nikad nisu bile izrečene, a bile su izgovorene s jednog od najodgovornijih mjesta koje hrvatsko društvo pozna.

S Tuđmanom pisao razorne članke, a ovog Hrvata na kraju je uništila nakaradna optužnica

Zašto spominjem ovu marginalnu osobu s pozornice hrvatskog ruba pameti? Imam razlog u intervjuu što ga je neki dan gospodin Puhovski dao televizijskoj postaji N1, a u kojem je tko zna koji put govorio o Domovinskom pokretu i o njegovoj potkapacitiranosti. Pritom nije mogao izdržati a da ne spomene onaj dio stranačkog programa koji se odnosi na problematiku kulture i ideologije. Sukus toga spomena jest da je taj kulturni program otišao u vjetar jer je onaj koji mu je tvorac, to jest gospodin Stjepan Bartulica, otišao u Bruxelles i tako, sugerira Žarko Puhovski, ode program u vjetar, kao da ga nije bilo, nestade jakože dim!

Kulturni program

Kako me je gospodin Puhovski povukao za jezik, to ću mu ipak reći kako gospodin Bartulica s tim programom, koji je inače opjevan u nekoliko desetaka prizemnih političkih napada objavljivanih u svim leftardskim medijima u predizborno vrijeme, nema baš nikakve veze. Tomu programu autor sam ja koji sam ovdje u Hrvatskoj i nisam iz nje otišao, a verziju za objavljivanje tog programa redigirala je profesorica Branka Lozo koja je uredila cijeli stranački izborni dokument.

Podsjetit ću ipak čitatelje što to stoji u tom kulturnom programu koji ima naslov “Novi hrvatski imaginarij”, a koji pokriva djelatnost Ministarstva kulture i medija. Naravno, u predloženim aktivnostima dolazi do intenzivnog prepletanja s nekim poslovima iz područja vanjskih i europskih poslova, kao i Ministarstva financija. Evo toga programa što ga nije sastavio profesor Stjepo Bartulica:

Kulturni program Domovinskog pokreta svoju središnju energiju usmjerit će stvaranju novog hrvatskog imaginarija koji će biti institucionaliziran od vrlo ekskluzivnog peteročlanog tijela. To će središnje kulturno izvršno tijelo svojim financijskim, ali i sadržajnim odlukama na svim planovima javnog života i u svim područjima kulture uvesti potrebnu i zanemarenu kroatizaciju sadržaja. Ta će se djelatnost širiti na sve razine obrazovnog sustava, kao i u poslove koji imaju dodir s kulturnom politikom, ali se odnose i na područja turizma te vanjskih i europskih poslova.

Promijene u 2025.

U cijeloj Hrvatskoj promovirat će se jubilarna 2025. godina i proslave 1100. godine hrvatske državnosti. Uz ovu obljetnicu pripremat će se u uskoj suradnji s talijanskim i vatikanskim institucijama proslava Rima kao središta europskog kršćanstva. Provodit će se sistematska obnova glavnih hrvatskih nacionalnih institucija i uvoditi promjene u njihovo financiranje. Izvršit će se temeljna revizija financiranja udruga koje su se do danas izravno bavile antihrvatskim djelatnostima pokušavajući umanjiti institucije hrvatske kulture, kao i svijest o hrvatskom identitetu.

Leksikografski zavod Miroslav Krleža promijenit će ime u Hrvatski leksikografski zavod. Radit će se na njegovu kadrovskom povećanju i pretvaranju u središnji informacijski centar moderne hrvatske države. Potaknut će se u Hrvatskom leksikografskom zavodu što hitnija izrada Enciklopedije Domovinskoga rata u četiri sveska. Potaknut će se što skorije završavanje kolekcije Hrvatski biografski leksikon, a paralelno s tim i otvaranje njezina novog izdanja s promijenjenim censusom.

Potpuna digitalizacija novinske i medijske građe iz razdoblja od početka demokratskih promjena do mirne reintegracije Vukovara povjerit će se Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatskom leksikografskom zavodu i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Njezino otvaranje najširoj upotrebi. Preuzimanje za kulturne potrebe dijelova Nacionalne i sveučilišne knjižnice koje danas uzurpira hrvatska vlada.

Reforme i revizije

Izrada najšireg opisa svih hrvatskih spomenika kulture i institucija u naseljima i gradovima. To je projekt kulturnog mapiranja Hrvatske koji će se odmah početi izrađivati u suradnji s ministarstvima turizma i financija. Pokretanje projekta osnivanja hrvatskih kulturno-znanstvenih instituta u susjednim zemljama, a onda i u Austriji, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Čileu, Kanadi, Australiji, Argentini i Albaniji. Taj posao bit će prioritet i obavljat će se u uskoj suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova.

Osnivanje komisije koja će raditi na reviziji sadržaja u svim udžbenicima koji su danas u upotrebi u hrvatskim školama, kako onim osnovnim tako i u srednjim. Osnivanje komisije koja će izvršiti analizu udžbenika i publikacija u Republici Srbiji, kao i priručnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Nakon analize objavit će se detaljan izvještaj na osnovi kojega će se poduzimati međudržavne mjere kako bi se zaustavilo državno svojatanje hrvatskih kulturnih sadržaja u toj zemlji.

Obrada i otvaranje Arhiva Hrvatske radiotelevizije za upotrebu institucijama i općinstvu. Osnivanje komisije koja će izvršiti analizu, a onda predložiti mjere kroatizacije programa državne televizije i svih njezinih programa. Reforma Hrvatskog vizualnog centra i potpuna promjena u valorizaciji filmskih projekata koji se financiraju javnim sredstvima. U suradnji s Ministarstvom znanosti, izvršit će se revizija sredstava koja se dodjeljuju tjedniku Novosti, a i nekim drugim portalima i tiskovinama, zbog očite antihrvatske djelatnosti koju razvijaju godinama.

Financiranje

Pitanje osnivanja lektorata hrvatskoga jezika u inozemstvu. Suradnja s odabranim stranim sveučilištima. Koncentriranje na najbolje s utemeljenjem posebne zaklade koja će investirati u plaće hrvatskih lektora. Tematska razrada sustava đačkih i studentskih ekskurzija i stvaranje zakonske osnove na kojoj će se održavati i financirati stručni posjeti hrvatskim gradovima i regijama tijekom školovanja.

Novi vid financiranja Matice hrvatske i intenziviranje njezinih ogranaka. Maticu hrvatsku pretvoriti u ustanovu i dokinuti joj status udruge. Stvaranje središnjeg posudbenog muzejskog depoa za potrebe hrvatskih institucija u zemlji i inozemstvu. Definitivno završavanje poslova na Hrvatskom povijesnom muzeju. Potpuna revizija financiranja knjižne industrije i promjena sustava u kojima se pomažu samo odabrani ideološki miljenici. Uvođenje novih vrijednosnih kriterija i povećavanje financijske pomoći ovom sektoru.

Razrada sustava ateljea koji će se sistematski dodjeljivati likovnim umjetnicima. Revizija programa Dubrovačkih ljetnih igara i vraćanje tradicijskim oblicima povezanim s hrvatskom dramskom, književnom i likovnom baštinom. Osnivanje Povijesnog instituta Istre u suradnji s fakultetima iz južne Hrvatske. Ovaj tekst programa pobudio je u predizborno vrijeme veliku javnu pozornost. Dogodilo se to samo zato što se, da se poslužim drastičnom slikom o čekiću i nakovnju, za razliku od nekih drugih sličnih tekstova, u njemu pokušala promijeniti situacija u kojoj imate čekić i nakovanj, ali nemate iskru! Ovdje očito ima iskre pa zato ovaj tekst još i danas spominje notorni Žarko Puhovski.

Prosperovu prekipjelo: Jeste li vidjeli što se novinar B. D. usudio kazati o Hrvatskoj?

Dug, ali bitan

Evo sada nekih dijelova toga teksta koji su zbog potrebe jezgrovitosti ispušteni. Recimo ovaj dio o jeziku, ponešto dug, ali bitan!

Mi bezrezervno pozdravljamo donošenje Zakona o hrvatskome jeziku i želimo reći da to nije zakon o drugim jezicima koji su u upotrebi u Hrvatskoj nego je to isključivo zakon o većinskom jeziku. Zbog toga donošenje Zakona o hrvatskome jeziku u sebi nosi prešutan pristanak cijeloga društva na legislativno zaštićivanje onoga jezika koji je u državi najmoćniji jezik, dakle većinskoga hrvatskog jezika. Takva praksa nije u suvremenom svijetu neobična premda treba naglasiti da ona u sebi nosi i pristanak svih jezičnih manjina da prihvaćaju većinski jezik i da prihvaćaju da se od sada služenje njime određuje zakonom koji regulira njegovu upotrebu u javnoj komunikaciji. Odmah treba reći kako se tu ne radi o asimilaciji manjinskih jezika koji su, kao što je poznato, zaštićeni drugim dokumentima Europske unije, nego je ovdje riječ o logičnom procesu da će ubuduće manjinski jezici s vremenom u javnoj upotrebi biti potisnuti. To naravno ne znači da će manjinama zbog toga netko ugrožavati njihov etnicitet, ali to znači da će nakon donošenja ovoga zakona njihova nacionalnost svoje identitetske simbole trebati pronalaziti manje u jeziku, a više u nekim drugim elementima. Dakle, neće im jezični elementi biti na prvome mjestu! Tko su protivnici uređenja jezičnoga nereda?

U javnoj raspravi čuli su se brojni glasovi protivnika zakonskoga uređenja jezičnoga pitanja. Ti su ljudi prije svega protivnici hrvatske države i njezine samostalnosti, svejedno dolazili oni iz hrvatske države ili iz njezina susjedstva. Nije prošlo ni nekoliko dana javne rasprave, a već su se javili oni koji su znali kako ovaj zakonski prijedlog oživljava ustaške zakone. Oni su na logički nakaradan način povezivali budući Zakon o hrvatskome jeziku sa zakonodavnim uređenjem jezičnoga pitanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. S pravom su se u povodu toga neki pitali: Zar je i Francuska, jer ima zakon o jeziku, ustaška država?

Zakon o hrvatskom jeziku

U povodu ovoga zakona čuli smo još jednom, s obzirom na postojanje suvremene hrvatske države, nebulozne tvrdnje onih koji svoj stav o Hrvatima i hrvatskome jeziku svode na tezu prema kojoj je Vuk Karadžić Hrvatima dao na poklon književni jezik, pa da oni sada, kad već hoće, jer je to bio neki ljubazni dar, mogu s njim, to jest s vlastitim jezikom, činiti što hoće. Srpski polemičari koji se javljaju danas na ove teme, za razliku od onih starijih stručnjaka, posve su nekompetentni, ali su zato još brutalniji i izravno vrijeđaju.

Donošenje Zakona o hrvatskome jeziku konačno će riješiti problem govorenja manjinskim jezicima u Hrvatskome saboru. To je važno jer smo često bili svjedoci činjenice da u tom visokom domu samo pripadnici jedne manjine svjesno, a ustvari rugalački, ne govore hrvatskim jezikom.

S pravom se treba pitati što bi se dogodilo kad bi se za primjerom srpske manjine poveli Mađari, Albanci i Talijani? Zar bi bilo moguće da sve nacionalne manjine u Austriji ili u Americi u ondašnjim parlamentima govore svojim jezicima. Slučaj gradišćanskih Hrvata svakako je onaj iz kojega se mnogo o toj problematici dade naučiti.

Što je bilo ispušteno

Evo što je stajalo u tekstu stranačkog programa o takozvanom revizionizmu za koji nas se optužuje, a što je bilo ispušteno zbog potrebe da program bude što jezgrovitiji:

Nasušna je hitna promjena sustava znanja o hrvatskoj novijoj povijesti, a koji se nudi u hrvatskim školama ili naglašava u medijima koji su financirani javnim sredstvima.

Riječ je o tri stožerna interpretacijska sustava koji se međusobno prožimaju, a onda godinama tendenciozno nude mladim generacijama, javno predstavljaju i podučavaju.

1918. a) U prvoj od tih interpretacija na posve se negativan način prikazuje hrvatska povijest od 1918., to jest od nastanka prve jugoslavenske države do nestanka Nezavisne Države Hrvatske 1945. U tom se periodu veličaju tradicije komunističke aktivnosti, a posve umanjuje rad ljudi koji su se, posebno nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. godine, posvetili borbi za stvaranje slobodne i nezavisne hrvatske države. Iz te perspektive dijaboliziraju se i izvrću čvrste povijesne činjenice, pri čemu se središnji dio hrvatske povijesti za vrijeme II. svjetskog rata prikazuje kao neko isključivo zločinačko poglavlje. Kako je rekao William Shakespeare, zločin nema pamćenje pa je potpuno jasno da treba zaustaviti one koji pokušavaju povijesni hod hrvatskoga naroda komadati i negirati te jedan njegov dio prikazivati zločinačkim. Takav je stav neprihvatljiv. On dolazi iz vrlo dobro organizirane manjine domaćih povjesničara i novinara. On je posebno štetan jer je nepobitno kako su naraštaji novijih hrvatskih povjesničara iznijeli u posljednjim godinama na vidjelo cijeli niz dokumenata i procjena na osnovi kojih se sada moraju na nov i obnovljen način mlađim naraštajima prikazati činjenice vlastite povijesti. Ozbiljan rad tih povjesničara naziva se u javnosti revizionističkim kao da cijeli put ljudske duhovnosti nije bio pokušaj novih i točnijih sagledavanja vlastite narodne sudbine. 
1919. b) Također se, a to je drugi stožer krivih tumačenja hrvatske sadašnjosti i povijesti, premda za takvo što uopće ne postoje dokazi, razdoblje poslijeratne komunističke diktature i kasnijeg ponešto umekšanog, ali svejedno antihrvatskog komunizma tumači u javnosti i u obrazovnom sustavu kao neki sjajan dio hrvatske povijesti u kojem su ostvarene velike, a često i značajne slobode, postignuti ekonomski i duhovni uspjesi, pa onda konačno zarođen i europski put Hrvatske. 

Takove interpretacije pokušavaju mladim naraštajima sugerirati da je svoju državnost Hrvatska već posjedovala u Titovoj Jugoslaviji pa se shodno tomu ništa i nije moralo oslobađati u Domovinskom ratu kad je sve već bilo ostvareno.  

1. c) Iz ovakvih se viđenja prelazi na tumačenje Domovinskoga rata koji se svjesno umanjuje i o kojem se u mnogim prilikama nudi negativna slika. Vrlo je podmuklo što u učvršćivanju ovih posve lako uočljivih obrazovnih stožera sudjeluje i aktualna vlast koju ovom prilikom izravno prozivamo i zahtijevamo reformu školskih udžbenika svih razina, a zatim potpunu reviziju financiranja onih medija koji ovakvu nakaradnu i za hrvatsku državu štetnu sliku svakodnevno forsiraju.

Posljedica

Posljedica ovog odnosa jest i to što ni do danas nije izrađena i objavljena Enciklopedija Domovinskoga rata. Uz to, posve je vidljiva tendencija aktualnih vlasti da ne poduzimaju ništa kako bi se digitalizirala građa cijeloga hrvatskog novinstva i publicistike u devedesetim godinama XX. stoljeća, dakle u vrijeme Domovinskoga rata i diplomatske bitke za slobodnu, nezavisnu i demokratsku Hrvatsku. Domovinski pokret zahtijeva investiranje državnih sredstava u taj posao koji je više nego potreban zbog višegodišnjeg stvaranja negativne slike o Domovinskome ratu i o razdoblju u kojem se on odvijao.

Ovakvo djelovanje i ovakav govor prožimaju sve pore hrvatskoga društva pa nije uopće neobično što je u udarno vrijeme Hrvatske radiotelevizije nedavno jednosatni intervju imao Viktor Ivančić, jedan od najizravnijih mrzitelja hrvatske države, nekadašnji glavni urednik tjednika Feral Tribune, a danas ključni suradnik tjednika Srpskog narodnog vijeća Novosti. U isto se vrijeme knjige tog notornog neprijatelja hrvatske države i postjugoslavenskog terorista recenziraju u programu državne televizije, u nekoj emisiji koja se zove “Knjiga ili život”, pa samo malo nedostaje da budu njegova i djela njegovih terorističkih drugova prikazivana u emisiji “Što je to klasik”. Posve je protivno zdravom razumu da se javnim novcem financira pisanje takvih autora u Novostima Srpskog narodnog vijeća i da se to u javnosti prikazuje kao djelatnost jedne nacionalne manjine. 

Evo nešto i o nomenklaturi osoba značajnih za nastanak hrvatske države: Potrebno je sistematski pokrenuti politički rad na stvaranju kataloga, ustvari čvrste nomenklature osoba koje su u novijoj hrvatskoj povijesti radile na nastanku hrvatske države, a prema kojima se danas svjesno upućuje odium pa se njihovo djelo sotonizira. Riječ je o osobama koje su u posljednjim mjesecima često bile javno umanjivane, kao što su Filip Lukas ili Antun Bonifačić, zatim književnik Mile Budak, filozof Julije Makanec, ministar Vjekoslav Vrančić, autor goleme knjige “Branili smo državu”.

Zloćudni stav

Taj iskrivljeni i zloćudni stav upućuje se i prema nizu boraca za hrvatsku državu u vrijeme komunizma, kakvi su bili Zvonko i Bruno Bušić. Na to da se svjesno briše uspomena na generala Slobodana Praljka ne treba posebno ukazivati, kao ni na to da se javno prokazuju promocije knjige “In vino libertas” haškoga uznika i pravednika Valentina Ćorića. Žarko Puhovski govori i poziva javnost da te ljude ubuduće javno sramoti i vrijeđa zbog njihovih navodnih zločina! 

Moramo sistematski raditi na oživljavanju nomenklatura osoba zaslužnih za hrvatsku današnjicu jer smo svjedoci vrlo agresivnog pokušaja da se u javni prostor useli svijest o jugoslavenstvu kao nečem pozitivnom, a o hrvatstvu kao ostatku prošlosti, kao o nečem suvišnom, nečem što što prije treba zaboraviti, a svakodnevno umanjivati. Isto tako, riječ je o djelatnosti udruga koje su u poratnom periodu, nakon II. svjetskog rata, radile na uspostavljanju nezavisne hrvatske demokratske države. Svejedno jesu li se te udruge služile samo promidžbenim sredstvima ili su djelovale na vojnom planu, kao grupa Feniks, one moraju biti uključene u hrvatski kulturni imaginarij. 

Znamenitog Vukovarca nikad se ne spominje: Nije ga branio ’91, ali je Hrvatsku vječno zadužio

Inače, nama će se dogoditi da će razni mutikaše, a tu svakako gospodin Puhovski prednjači, pokušati odium prema glazbi Marka Perkovića Thompsona prikazati na način mizerne logičke aparature pa će javno govoriti kako bi tomu pjevaču, koji ima nadimak po oružju, što je njima zazorno, bolje pristajalo da se zove Marko Perković Kalašnjikov. Stvarno, ako je i od Puhovskog, to domišljanje jednog rashodovanog profesora dno je dna! Naravno i onih koji ga pozivaju da te gluposti izgovara u javnosti. 

Nedopustivo

Htio bih ipak reći da brljanje po hrvatskim nomenklaturama nije samo stvar koja pripada visokoj politici. Ima tu još mnogo posve prikrivenog podzemlja. Evo jedan svježi primjer: Neki dan umro je kultni glumac i osoba iz civilizacijskog imaginarija Europe Alain Delon. O njemu francuski predsjednik nije rekao više nego da je spomenik! U hrvatskim središnjim medijima, onima koje vode dezorijentirani leftardi, na dan smrti toga čovjeka pojavljuje se članak u kojem se opisuje neki srpski kriminalac, mislim da se prezivao Marković, inače drug Arkanov, koji je ubijen i nađen na smeću u plastičnoj vreći, ali je razlog za njegovo opširno spominjanje to što je ta srpska protuha navodno bila bliska s Alainom Delonom. Pitamo se s pravom o čemu ti ljudi govore. Za njih kao da se ništa nije dogodilo, ni Domovinski rat ni nezavisna hrvatska država. Oni i dalje o Srbinu u plastičnoj vreći!

Oni su svi odreda, ako smijem proširiti ovu priču, tek učenici onih prizemnih Ivančića, Dežulovića, Pavičića i Tomića, onih postjugoslavenskih luzera koji se već desetljećima dovijaju kako bi poslali što lošiju vijest o zlu u kojem suvremeni Hrvati žive. Pa kad se na koncertima Marka Perkovića Thompsona okupe deseci tisuća mladih u Imotskom i Dugopolju, oni i dalje govore o nekom koncertu izvjesnog Mile Kekina, jednog njihova jataka, ili kad im to postane dosadno, osluškuju koje su se pjesme pjevale u nekim kafićima.

Nedopustivo je da podivljali leftardi u Zagrebu, a to se uglavnom odnosi na društvo iz Hribarova Kulturnog centra (KIC) i Galerije Forum, kao i udruge tzv. antifašistkinja, danas objavljuju, financirani javnim novcem, crvene knjižice u kojima se između ostaloga zaključuje kako je Zagrebu prijeko potreban tzv. Muzej antifašizma, kao što mu je potreban i povratak Trga maršala Tita, Ulice Rade Končara, Ulice Moše Pijade i drugih obilježja brojnih narodnih heroja. Optužuju ovi ljudi Hrvatsku jer da se u njoj, kako oni kažu, prešutno oživljava fašizam, premda je jedina istina da oni prešutno oživljavaju komunizam i staljinizam, te ideje sovjetske Rusije. 

Promocija opasnih nakana

Na festivalu Fališ na kojem se godinama izruguje hrvatska vlast, a koji se održava u Šibeniku, proslavljala se godišnjica Oktobarske revolucije. Taj je festival, a da nije ni tražio, od Ministarstva kulture dobio značajna financijska sredstva koja su onda oni s porugom i sprdnjom odbili premda je jasno da koriste sve gradske infrastrukture i druge izvore javnih sredstava.

Zbog ovih retrogradnih i bolesnih ljudi još nas u Republici Hrvatskoj, srećom samo na papiru, neki ljudi prisiljavaju da se na dan kad je Hitler napao Sovjetski Savez 1941. godine, dakle 22. lipnja, obilježava dan kada su počele vojne akcije koje je vodila sovjetska Rusija. Ti se događaji prenose na javnoj televiziji, na njezinu prvom programu, a političari se, ako onamo ne odu, javno prozivaju i sramote.

Ovakvi projekti ustraju na promociji patoloških, a u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu opasnih nakana koje mogu još jedino podržati Putin, Vučić i Dodik.

Zar je moguće da postoje takvi ljudi

Hrvatskom narodu može biti imanentan jedino demokratski zapadni antifašizam, a nikako onaj komunističko-revolucionarni sovjetski, totalitarni, koji je protivan interesima hrvatskog naroda. Zar je moguće da postoje u Hrvatskoj mladi ljudi koji u ovim stvarima koriste retoričke figure Vladimira Putina pa i dalje govore o denacifikaciji vlastite zemlje?

Zar je moguće da je tim ljudima ideologija izišla iz Dana pobjede kakav se proslavlja još jedino na ulicama Moskve? Njihov antifašizam surogat je propalih i osramoćenih ideologija. Iza njega skriven je Staljinov trijumfalizam koji se pripremao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i koji je uništio stotine tisuća hrvatskih života u poraću. Što žele ovi ljudi? Poraženi u hladnome ratu, oni su prije svega neprijatelji hrvatske države, a zagovornici restitucije neke Jugoslavije u vezi s kojom žele osvetu pa zato već desetljećima podgrijavaju propali i osramoćeni jugoslavenski i komunistički društveni eksperiment.

Toliko neka bude kazano u ovim danima kada se održava izborna skupština Domovinskoga pokreta i kada je dobro podsjetiti da je hrvatski narod na prošlim izborima pokazao crveni karton ovima koji još to nisu shvatili. Pitam se jesu li to shvatili oni koji će u budućnosti voditi Domovinski pokret.