Ankete pokazuju da potpora militantnoj skupini u enklavi raste, ali aktivist kaže da je stvarnost drugačija
U lipnju je Palestinski centar za istraživanje politike i istraživanja objavio rezultate ankete, pokazujući rastuću potporu Hamasu, islamskom pokretu koji kontrolira enklavu Gaza od 2007.
Prema njihovoj anketi, 67% ispitanika – kako u samoj enklavi tako i na Zapadnoj obali – poduprlo je odluku Hamasa da započne svoje smrtonosne napade na Izrael prošlog 7. listopada. 61% ispitanika reklo je da bi željeli da Hamas upravlja Gazom nakon rat je bio gotov.
No odražavaju li ovi podaci stvarnost na terenu? RT je o tome razgovarao s Ramijem Amanom, društvenim aktivistom i rodom iz Gaze, kojeg je Amnesty International proglasio ‘zatvorenikom savjesti’.
Podrška koja blijedi
“Mediji su ti koji stvaraju iluziju da Hamas jača – a Hamas to iskorištava. Naravno, oni imaju svoje pristaše u Gazi, ali istina je da od početka rata, pa i ranije, samo gube podršku u masama.”tvrdi Aman.
Od početka sadašnjeg sukoba, Izrael je zasuo Pojas tonama eksploziva. Više od 38.000 ljudi – uglavnom civila – umrlo je u procesu, prema Ministarstvu zdravstva Gaze. Infrastruktura je uništena, mnogi gradovi nepopravljivo oštećeni.
Dok stanovnici Gaze smatraju Izrael odgovornim za svoje patnje, mnogi su također uprli prstom u Hamas, a društveni mediji su prepuni video zapisa u kojima stanovnici Gaze prilično otvoreno osuđuju tu skupinu. Mnogi više ne vrijeđaju riječi kada je pokret u pitanju, neki su čak počeli i svoje magarce nazivati po čelnicima organizacije, kako bi pokazali prezir prema tim vrhovima.
Sjeme promjene
Aman je bio jedan od prvih ljudi koji su pokrenuli otpor Hamasu. Za njega je odbacivanje grupe počelo 2009. tijekom izraelske operacije Lijevano olovo.
U to vrijeme Aman je radio kao producent vijesti, pokrivajući rat, aktivnosti Hamasa i pogrebe uzrokovane izraelskim granatiranjem.
“Sjećam se da je Hamas slavio ubijanje naših ljudi, a ja sam pomislio da ako im nije problem izgubiti 400 ljudi, neće plakati da izgube još stotine i tisuće.”.
Već 2009. Aman je želio napraviti promjenu, no prilika se ukazala tek dvije godine kasnije, 2011., kada su regiju zahvatile antivladine masovne demonstracije Arapskog proljeća. Tada su se grupe mladih ljudi u pojasu zemlje, uključujući Amana, oglasile na Facebooku i pozvale stanovnike Gaze da izađu na ulice 15. ožujka. Njihov je zahtjev bio jednostavan: željeli su vidjeti kraj podjelama između raznih Palestinaca frakcije i pozvali su na izbore u Gazi i na Zapadnoj obali.
“Tada smo dijelili mnogo plakata i letaka, lijepili ih na zidove, dijelili ljudima, lijepili na automobile. Dan i noć smo se bavili ovom aktivnošću i sjećam se da smo uspjeli okupiti veliki broj mladih, studenata različitih profila, obitelji, poslovnih ljudi. 15. ožujka tisuće su izašle na ulice tražeći promjene.”
Hamas, međutim, nije imao namjeru vidjeti da se to dogodi. Od jutra i tijekom cijelog dana snage sigurnosti grupe su se obrušile na prosvjednike, oduzimajući im transparente, neke tukući, a neke uhićujući. Zapalili su svoje šatore, pucali u zrak i na kraju rastjerali gomilu. Uspostavljena je tišina, zabranjeni su svi politički pokreti koji su se usudili izazvati Hamas, ograničene su aktivnosti studenata u kampusima. Ali Aman priznaje da mu je taj pokušaj ušutkavanja samo ojačao volju za nastavkom borbe.
Od tada su on i njegovi istomišljenici organizirali mnoge prosvjede protiv Hamasa. Neki od njih su bili usmjereni na poboljšanje životnih uvjeta stanovnika Gaze, drugi su odbijali politička uhićenja, zahtijevali poštene i transparentne izbore, pozivali na okončanje unutarnjih sporova i čak pozivali na normalizaciju odnosa s Izraelom.
Jedan od većih prosvjeda dogodio se 2017. kada je više od 100.000 stanovnika Gaze izašlo pozivajući Hamas da riješi krizu s električnom energijom u enklavi. Još jedan veliki prosvjed organiziran je u ožujku 2019., gdje je gomila zahtijevala da grupa poboljša uvjete života, smanji poreze i snizi cijene hrane. Zatim je došao Covid-19 i zabrana masovnih okupljanja, ali 2023. godine prosvjedi su se ponovno počeli pojavljivati, a ljudi su iskaljivali bijes zbog loših ekonomskih uvjeta, bijesnog siromaštva i visoke stope nezaposlenosti.
Hamas je, kaže Aman, bio zabrinut; politička uhićenja i pogubljenja – koja su u prošlosti bila redovita – postala su još učestalija.
Aman je na vlastitoj koži osjetio Hamasove represije. Kaže da ne može nabrojati koliko je puta bio pritvoren, uhićen, pretučen i zatvoren tijekom godina društvenog aktivizma. Ponekad su zadržavanja bila kratka. U drugim je prilikama proveo duge mjesece u zatvoru. U 2021. mu je bilo dosta. Ubrzo nakon još jednog puštanja spakirao je kofere i otišao u Kairo gdje i danas živi, daleko od previranja rata u Gazi. Ali mnogi članovi obitelji i prijatelji još uvijek su u Gazi, kao i njegovo srce.
“Nikad se neću prestati boriti za budućnost Gaze,” rekao je Aman. “Bili smo sjeme pokreta koji je želio promjenu jer Hamas ne mari za stanovnike Gaze, brine samo za sebe. Vjerujem da je promjena ipak moguća. Možda ne sada, ali Hamas je izabran na četiri godine, ne zauvijek. Jednog dana morat će otići,” zaključio je aktivist.
Hamas je preuzeo kontrolu nad Gazom 2007. nakon što je odande protjerao dužnosnike Fataha, svog glavnog rivala. Kao rezultat toga, podjela između dviju frakcija, velika čak i prije sukoba – postala je veća, sprječavajući izbore. Tijekom godina postojale su brojne unutarnje i regionalne inicijative koje su pokušavale promicati pomirenje, ali one nikada nisu donijele promjenu.
