“Kontinuitet”- pobjednik je prvog dana kadrovskog samita europskih lidera koji je počeo u četvrtak u Bruxellesu, a završio nekoliko minuta prije ponoći.
Tom dominirajućom riječju tijekom duge, teške, pa i vatrene ali ipak predvidljive kadrovske debate, razriješena je ne samo trotjedna zagonetka oko imenovanja Ursule von der Leyen za drugi petogodišnji mandat na čelu najviše izvršne vlasti EU. Tom magičnom jezikoslovnom pilulom, uigrana većina europskih čelnika okupljenih oko desnog političkog centra (u kojem je i von der Leyen) i socijal-demokratskog bloka predvođenog njemačkim kancelarom Olafom Scholtzom, uspjela je hipnotizirati čak i one do jučer ljute protivnike centrističke kadrovske križaljke.
Izuzme li se von der Leyen za čiju nominaciju nije glasao jedino mađarski premijer Viktor Orban, rasprava o ostalim kandidatima za najviše položaje u europskim institucijama prošla je bez stresa. Na čelo Europskog vijeća izabran je donedavni portugalski premijer socijalnodemokratske orijentacije António Costa i taj izbor je konačan jer je u isključivoj nadležnosti Europskog vijeća. Za poziciju visoke predstavnice za vanjske poslove i sigurnost, lideri su potvrdili kandidaturu ne baš dokazane estonske premijerke Kaje Kallas, a na čelu Europskog parlamenta u naredne 2,5 godine, također zbog kontinuiteta, ostala bi dosadašnja predsjednica Roberta Metsola, članica malteške Nacionalne partije i članice EPP-a.
Dakle, sve kako su početkom tjedna šestorica ovlaštenih europskih pregovarača zamislili, kasno u četvrtak su realizirali igrajući pritom samo na jednu-jedinu dobitnu kartu, kartu kontinuiteta!
Scholzova uloga
Prema dobro obaviještenim diplomatskim izvorima bliskih Sekretarijatu Europskog vijeća, glavni moderator strategije zasnovane na „kontinuitetu kao imperativu“ bio je (izgleda samo naoko dekoncentrirani) njemački kancelar Olaf Scholz, koji je bio i glavni zagovornik ideje da se na ovom samitu ponovo pojavi i ukrajinski predsjednik u tehničkom mandatu, Volodimir Zelenski. To je, navodno, “glavnoj osovini” Unije olakšalo da se ostalim liderima nametne Scholzova “teorija o kontinuitetu kao imperativu” jer je, dakle, samo tako moguće nastaviti uspješnu europsku politiku prema Ukrajini. Ali i prema kolektivnoj sigurnosti i obrani EU “koja nikada nije bila ugroženija”.
Ipak, još ništa nije gotovo kada je riječ o upravo nominiranoj budućoj predsjednici Europske komisije, jer sredinom srpnja von der Leyenovu očekuje gusto sito i rešeto na plenumu Europskog parlamenta u novom sazivu. Osim njenih narodnjaka i tradicionalno naklonjenih socijal-domokrata, u klupama najviše zakonodavne vlasti EU-a, treća politička snaga ovoga su puta europski konzervativci i reformisti. S te pozicije su potisnuli liberalno- demokratsku frakciju koja je do sada tradicionalno bila jedan od tri stupa političke moći u Europskom parlamentu.
Treba dakako i ovoga puta računati i na političke preletače i prebjege iz jednog u drugi stranački savez. Nacionalistička poljska stranka Pravo i pravda već je najavila mogućnost izlaska iz narodnjačke skupine kako bi se, vjerojatno, pridružila ideološki bližem bloku suverenista. Aktivan je u tom pogledu i Orban, kao i slovenački desničarski vođa Janez Janša. Upravo ovih dana je otvorena priča i o stvaranja potencijalno novog desnog bloka jugoistočno-europskih stranaka (SEE). Uz sve to, kao što je već rečeno, uveliko se spekulira i da ne mali broj novoizabranih zastupnika koji po ideologiji pripadaju većinskom bloku pučkih stranaka, nemaju simpatije prema von der Leyen i da za nju neće glasovati. Razlozi su razni, a jedan od najčešćih koji se spominje u Europskom parlamentu su njeni “eksperimenti” u najosjetljivijim oblastima kao što su geopolitika; sigurnost, obrana i militarizacija Europske unije; a osobito u sektoru takozvane zelene tranzicije. Zbog takvog njenog političkog egzibicionizma, kako se navodi, cijela Europa za njenog prvog petogodišnjeg mandata je doživjela stanovitu devoluciju, a njena nekadašnja najtvrđa jezgra, Njemačka i Francuska, u vrlo su ozbiljnim gospodarskim, financijskim i fiskalnim problemima.
Što se reklo, reklo se!
Za oko tri tjedna će se znati koliko su mađarski premijer Victor Orban i talijanska premijerka Giorgia Meloni mislili ozbiljno kada su prije i nakon samita u četvrtak, govorili o “prevari birača” od strane takozvane tvrde jezgre Europske unije.
“Bez obzira na loš izborni rezultat na europskim izborima (od 9. lipnja, op.a.) sramni kadrovski dogovor je postignut po stranačkim vezama”, rekao je Orban i zaključio da se u četvrtak “ništa nije moglo protiv takve koalicije laži i obmana”. Ni talijanska premijerka nije bila milostivija. Vrlo oštro kritizirajući „zakulisne dogovore“ o visokim poslovima u Bruxellesu, Europsku uniju je nazvala “invazivnim birokratskim divom”, a ignoriranje volje birača na nedavnim europskim izborima nazvala je “nadrealnim”. Dan uoči samita predskazivala je da joj neće biti lako pregovarati o kadrovskoj politici u sjedištu Unije jer u Bruxellesu, kako je rekla “postoje oni koji misle da građani nisu dovoljno mudri i pametni da donose odluke, i da je oligarhija jedini prihvatljivi oblik demokracije”.
No, što se reklo, reklo se. Na redu su brojevi. Podignute ruke u Europskom parlamentu će odrediti hoće li Ursula von der Leyen, i uz čiju podršku, postati novi-stari mandatar za sastav Europske komisije i u narednih vrlo, vrlo neizvjesnih pet godina.
Na glasanju u Europskom parlamentu prije pet godina, iako je tada imala jednoglasnu podršku Europskog vijeća, ista ova Ursula provukla se kroz iglene ušice, sa samo devet glasova iznad minimuma. I taj detalj potvrđuje da 2 plus 2 u politici nije uvijek 4. Ni ovoga se puta dakle u ovom trenutku ne može pouzdano znati kakav će biti konačni ishod i hoće li Leyenovoj biti potrebna pomoć manjih stranačkih blokova kojima ideološki nije naklonjena. Ono što je gotovo potpuno izvjesno nakon burnog kadrovskog četvrtka jeste nezamislivost koaliranja s trenutno trećom najjačom političkom grupacijom u Europskom parlamentu – s konzervativcima i reformistima predvođenih sve goropadnijom Giorgiom Meloni. Tako je makar za sada.
Ako tajnim glasanjem dobije većinu od minimalno 361 glasa od ukupno 720 zastupnika, nova/stara predsjednica najviše izvršne vlasti će dobiti priliku da započne razgovore s nacionalnim vladama o njihovim pojedinačnim kandidatima za povjerenike, o čemu je unutar zemalja-članica neslužbena utrka za tu prestižnu, ali i vruću, fotelju već počela.
Što ako von der Leyen ne dobije većinu?
Već od ponedjeljka za Ursulu von der Leyen počinje odbrojavanje vremena za pregovore s političkim strankama, njihovim vodećim parlamentarcima i zemljama-članicama. S kim će kada, i kako će pregovarati, neće određivati samo ona. Nezaobilaznu ulogu u tom postupku, kao što rekosmo, imaju nacionalne vlade zemalja-članica koje (uz veliku upitnost faktičkog suvereniteta svojih zemalja) vrlo suvereno predlažu svoje predstavnike, odnosno svoje najodanije povjerenike u Europskoj komisiji – neovisno od toga da li se oni personalno sviđali potencijalnoj predsjednici ili ne. U ovoj etapi konstituiranja Komisije nacionalni interesi su u neupitnoj supremaciji u odnosu na kolektivne interese što za obje pregovaračke strane otvara mogućnost političke trampe po sistemu: mi tebi glasove, ti nama resor koji želimo!
Za postizanje tog balansa veoma je važan politički program kojeg nova Komisija namjerava provesti kroz pet godina mandata. Ako, i kada i takozvane političke smjernice potencijalne predsjednice Komisije dobiju zeleno svjetlo Parlamenta, njen cijeli kabinet uključujući i novu visoku predstavnicu za vanjsku politiku Kaju Kallas, ima šanse da na javnom glasanju dobije natpolovičnu većinu.
Ako ipak van der Leyen ne dobije propisanu većinu, Europsko vijeće je po Ugovoru o EU obavezno da u roku od 30 dana predloži drugog kandidata. Ako bi se to i dogodilo, bio bi to presedan koji bi u trenutnom stanju u Uniji, a osobito u njenim dvjema vodećim članicama – Njemačkoj i Francuskoj, moglo izazvati političku krizu s nesagledivim posljedicama. Pogotovo ako se imaju na umu i moguće neizvjesnosti s kojima će se neminovno sučeliti Macronova Francuska nakon izvanrednih parlamentarnih izbora čiji je prvi krug već u nedjelju.
Autor Zekerijah Smajić je vanjskopolitički suradnik portala Geopolitika news, profesionalni je novinar gotovo četiri desetljeća, stručnjak za tematiku Europske unije, s 25 godina dopisničkog iskustva iz Bruxellesa.
