Giorgia Meloni je u ponedjeljak odlučila dodatno zagorčati život dvojici najvećih gubitnika na trenutačnoj europskoj političkoj sceni. Odvažila se nastupiti s pozicije europskog super-lidera i javno zamjerila Scholtzu i Macronu što su marginalizirali njenu ulogu u procesu kadrovskog ustrojavanja Unije za iduće petogodište
To što se lideri Europske unije (EU) na briselskoj večeri u ponedjeljak nisu uspjeli dogovoriti oko drugog mandata Ursule von der Leyen (65) na čelu najviše europske izvršne vlasti, za većinu promatrača je neočekivani ishod, ali nije poraz jedinstva 27-rice. Bio je to tek prvi sastanak na vrhu nakon desetih po redu europskih izbora, imao je neformalan karakter, bio je konsultativan i neobvezujući.
Jedini pravi gubitnik te večeri bila je, ipak, aktualna predsjednica Europske komisije i trenutno najmoćnija žena Europe, Ursula von der Leyen. Jer sve do početka ovog sastanka na vrhu, drugi petogodišnji mandat joj je bio zajamčen imajući u vidu objektivnu političku moć Naronjačkog bloka desnog političkog centra (EPP) ne samo u Europskom parlamentu, već i u svim drugim glavnim institucijama u Bruxellesu.
Upravo taj politički blok je još početkom ožujka, na 28. kongresu Europskih pučana održanom u Rumunjskoj, uvjerljivom većinom izabrao baš nju, Ursulu von der Leyen (CDU), kao glavnog kandidata (schpitzenkandidat) za reizbor na čelu Europske komisije. Kako bi dodatno učvrstili svoju odlučnost lideri EPP-a su se ponovo okupili na sam dan neformalnog summita EU 17. lipnja potvrdivši i tada svoju jedinstvenost. Samo nekoliko sati prije summita lidera Unije sve je, dakle, ukazivalo da bi utvrđeni scenarij europskih pučana trebalo ovoga puta proći kao podmazan.
Zagonetna Lady
Odbacivanje schpitzenkandadata EPP-a u prvom krugu kadrovske križaljke kao što je već rečeno, je iznenađenje imajući u vidu kako je, uz radikalnu desnicu kao narastajuću političku snagu u Europi, EPP jedina tradicionalna politička grupacija u Europskom parlamentu koja je na nedavnim izborima održanim počekom ovog mjeseca ostvarila rast po broju zastupnika. Kao takav, EPP ima i pravo i obavezu da za Europsku komisiju kao najviše tijelo izvršne vlasti upravo on predloži vlastitog kandidata. Europsko vijeće je u načelu takva pravila uvijek uvažavalo, ali nije uvijek bilo i dosljedno u prihvaćanju schpitzenkandidata kojeg bi predložila bilo koja pobjednička politička grupacija.
Zadnji put je takva dramaturgija viđena prije pet godina kada je u glavnoj ulozi ponovo bila von der Leyen. I tada je, potpuno neočekivano, odbačen schpitzenkandidat EPP-a iz njemačke Kršćansko-socijalne unije (CSU), dugogodišnji respektabilni član Europskog palamenta, Manfred Weber (51). Umjesto njega iz nečijeg šešira (za koji nikad nije utvrđen vlasnik) pred lidere Unije je istrešena ceduljica upravo s njenim imenom, s imenom Ursule von der Leyen.
Za cjelokupnu europsku javnost toga vremena, uključujući i onu stručniju, bila je to posve neafirmirana politička figura koja je djelimice bila poznata samo u vlastitoj zemlji i najužim resorima unutar Unije imajući u vidu da je prethodno u tri mandata obavljala poslove njemačke federalne ministrice. Najpoznatija je i u domovini postala tijekom posljednjeg mandata u federalnoj vladi kada je obnašala dužnost ministrice odbrane. Tada se i pročula, a povod su navodne nezakonite nabavke naoružanja i vojne opreme za njemačku vojsku. Službena istraga je tada otvorena ali ni do danas nije završena. Od tada Ursula von der Leyen je bila i ostala zagonetna Lady, dama čije ledenoblijedo lice ništa nikome ne govori.
Meter: u pobjedama populista u EU nije riječ o radikalnoj desnici i fašizmu
Optimizam bez pokrića
Danima nakon desetih po redu izbora za Europski parlament koji su završeni 9. lipnja, čelnici sve defektnije „europske lokomotive“ – njemački kancelar Olaf Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron, uvjeravali su domaću i europsku javnost da će ovoga puta dogovor oko najviših funkcija u Uniji biti „brži i lakši u odnosu na prošle izbore 2019.“. Imali su očigledno u vidu nikad veću potrebu za kontinuitetom na čelu zajedničkih institucija zbog ozbiljnosti sigurnosnog stanja u Europi (u kojoj je ratna kataklizma pred vratima zahvaljući poglavito lošem europskom liderstvu). Ni u realizaciji europskih razvojnih prioriteta kao što su digitalizacija, zeleni plan, energetika, umjetna inteligencija i jačanje zajedničke obrane, EU ne stoji zadovoljavajuće.
Sve vidljiviju nervozu unutar EU izaziva i mogući povratak bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću u studenom, koji je na početku svog prvog mandata Uniju nazvao „neprijateljskom“, a za NATO je rekao da je „zastarjela vojna organizacija koju treba raspustiti“.
Scholtzov i Macronov optimizam bez pokrića u velikoj mjeri je ovoga puta potkopao i predsjednik Europskog vijeća, Belgijanac Charles Michel, koji je u ponedjeljak prvi novinarima priopćio da na prvom sastanku lidera „nije moglo doći do dogovora“.
Od početka mandata u Vijeću (2019.-2024.) bivši belgijski premijer Reformističkog pokreta je u neslozi s predsjednicom Komisije prije svega oko nadležnosti. Dok se Michel tvrdo držao odredaba Ugovora o EU iz 2009. prema kojima je Europsko vijeće „punopravna institucija EU i najviše zajedničko tijelo koji utvrđuje strateške smjernice i prioritete razvoja EU“ (članak 15. Ugovora), von der Leyen se tvrdo držala činjenice da „operativna vlast de facto pripada Komisiji“. A tko ima operativnu vlast, taj očito ima i moć!
Do žalosno-komičnih nesuglasica tijekom proteklih pet godina dolazilo je i na međunarodnoj pozornici na kojoj su se ovo dvoje čelnika često bezprizorno nadmetali za glavnu stolicu. Iako je već spomenutim Ugovorom o EU „uloga predstavljanja Unije u odnosima s vanjskim svijetom“ nedvojbeno dodijeljena Europskom vijeću, aktualna predsjednica Komisije se tijekom brojnih nastupa na međunarodnoj sceni predstavljala kao ključni igrač službenog Bruxellesa.
Vrhunac je bio sredinom listopada prošle godine kada je nekoliko dana nakon početka surovog rata Izraela protiv palestinskog naroda doputovala u Tel Aviv kako bi, bez konsultacija s Michelom i članicama Unije, izrazila „solidarnost i podršku“ Izraelu u njegovom „pravu na samobranu“.
Rađanje Države Palestine: mukotrpan proces kojemu se kraj ne nazire
Šok za šokom
Nakon svega moglo bi se zaključiti da su se nade u „brzi dogovor“ oko raspodjele ključnih resora u EU i ovoga puta temeljile isključivo na rutini staroj desetljećima prema koj su glavne pozicije u Uniji dijeljene između tripartitne koalicije tradicionalnih političkih grupacija: Europskih pučana desnog centra (EPP), Socijalista i demokrata (S&D) i Liberala (LD).
Ovoga puta, međutim, i tradicija i rutina su iznevjerili. Jer na zadnjim europskim izborima samo je EPP neznatno povećao broj zastupnika. Druge dvije političke skupine su pale, a najveći poraz su pretrpjele stranke dosadašnje „europske lokomotive“ – francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačkog kncelara Olafa Scholza. I jedan i dugi su već mjesecima u slobodnom političkom padu s krajnjom neizvjesnošću njihovih državničkih mandata.
Dodatnu dezorjentiranost europskih vođa izazvala je i šokantna Macronova brzopotezna odluka o raspuštanju nacionalne Skupštine i zakazivanju prvog kruga krajnje neizvjesnih i po njega visokorizičnih izvanrednih izbora već za kraj ovog mjeseca.
Svjesna stanja Unije u novonastaloj situaciji nakon europskih izbora na kojima je njena desničarska stranka zabilježila najveći uspjeh u toj političkoj grupaciji, talijanska premijerka Giorgia Meloni je prošlog ponedjeljka odlučila dodatno zagorčati život dvojici najvećih gubitnika na trenutačnoj europskoj političkoj sceni. Odvažila se nastupiti s pozicije europskog super-lidera i javno zamjerila Scholtzu i Macronu što su marginalizirali njenu ulogu u procesu kadrovskog ustrojavanja Unije za iduće petogodište.
Iznenađujuće odlučno je ustvrdila i da je na prvom sastanku lidera nakon europskih izbora besmisleno razgovarati o konkretnim kadrovskim rješenjima, već da bi glavna tema prvog summita trebali biti konačni rezultati nedavnih izbora i refleksije tih izbora na europske politike. Zatražila je, također, da se široka rasprava o kadrovskim rješenjima provede najprije u državama članicama, i da se takva rasprava „ne ometa“ iz sjedišta Unije sve do idućeg formalnog okupljanja lidera krajem ovog mjeseca.
Strahovanja s razlogom
Kada se sve oduzme i zbroji moglo bi se zaključiti da je dobro ‘zapaprena’ briselska večera europskih lidera prošlog ponedjeljka završena u korist još uvijek mlade i odlučne talijanske premijerke. Razočarani su sa summita otišli predstavnici najbrojnije političke frakcije u Europskom parlamentu (EPP), a ohrabreni su otišli socijal-demokrati i desnica.
Novonastala panika u Bruxellesu je razumljiva, jer tek desetak dana do novog summita europskih lidera je uistinu premalo za prevladavanje nagomilanih frustracija izazvanih ratom u Ukrajini i Gazi, te sve očiglednijim nejedinstvom u strateškom odlučivanju unutar europskog bloka.
Ostaje jedino nada da će dogovor o vodećim funkcijama biti postignut do sredine srpnja za kada je planirano inauguracijsko zasjedanje Europskog parlamenta. Tada bi trebalo biti i prvo glasovanje o novom predsjedniku/predsjednici Komisije i o 27 povjerenika koje delegiraju zemlje-članice u kolegij predsjednika/predsjednice Komisije.
Čelnici EU-a svađaju se oko reizbora Ursule von der Leyen
Ukoliko se takva predviđanja obistine, bio bi to veliki napredak u odnosu na prethodne europske izbora 2019. kada su pregovori o formiranju zajedničke vlasti u mandatu 2019.-2024. trajali šest mjeseci.
