Oglasili su se opet psi rata. Nikada nisu naučili da šute pred istinom, niti da se postide pred sjenama svojih zabluda. Njihove riječi, surove i prijeteće, bude ranu prošlost koja krvari svaki put kad je istina pogleda u oči. Desetog listopada, ispred nekadašnjeg logora u Morinju, gdje su nekad Hrvati lišavani slobode čekali pravdu i zaborav, progovorili su oni koji bi da zaborav pretvore u opravdanje, a sramotu u ponos. Govore glasno, jer samo tako mogu nadglasati ono što su davno izgubili ISTINU. Pozivaju se na pravdu, a gaze je pod nogama. Njima je povijest oružje, a istina neprijatelj.
Danas se, pod maskom „pravde“, zatire trag prošlosti ali ono što se zatire, uvijek se vraća, još mračnije i dublje, kao rana koja odbija da zaraste. Morinj ne šuti. On diše kroz govor istine i pamti umjesto onih koji bi najradije zaboravili.
„Zločin koji se poriče, postaje ponovljen zločin.“ To je istina koju su neki u Crnoj Gori zaboravili, a drugi pokušavaju da zatrpaju zabludama i mitinzima. Na istom mjestu gdje je patnja postala mjerna jedinica ljudskog pada, danas se pod plaštom „pravde“, pokušava zatrti pamćenje naroda. Okupljeni su, kažu, da brane istinu a zapravo je gaze. Govore da se u Morinju nije dogodio ratni zločin. Govore da su svi koji to tvrde – lažovi. Govore s uvjerenjem onih koji su zaboravili kako zvuči istina kada se izgovori iz čistog srca, bez mržnje i interesa. I svaki njihov glas, svaka rečenica izrečena s podignutim prstom, (ili tri) ne odjekuje kao hrabrost nego kao kukavičluk onih koji se boje ogledala svoje sramne prošlosti.
Morinj nije mit, niti politička konstrukcija. To je stvarnost upisana u arhive, u presude, u suze onih koji su preživjeli. Logor u Morinju jest dokaz da je i u Crnoj Gori, kao i svuda gdje je rat bio sintagma (srpskog sveta) bilo i zločina, i nepravde, i neljudskosti. A priznati to nije izdaja. To je civilizacijski čin. To je ono što razlikuje narod koji sazrijeva od naroda koji ponavlja svoje greške. Samo obuzeti velikosrpskim ideologijama mogu se rugati žrtvama i nazivati njihovu patnju izmišljotinom, a bol propagandom.
Prosvjed održan 10. listopada nije bio čin sjećanja, već čin poniženja. Ispod zastava i parola, ispod lažnog patriotizma i zveckanja riječima, skrivala se poruka mržnje. Kad bivši isljednik iz logora kaže da „lažu svi koji tvrde da je u Morinju bilo zločina“, on ne brani Crnu Goru. On je sramoti. Kad svećenik poziva da se „izbaci gamad“ i da „nas moraju slušati jer smo im mi posao dali“, to nije propovijed, to je ruganje upućeno vjeri i razumu. Kad političari najavljuju da će čekićem razbiti spomen-ploču, oni ne razbijaju spomen-ploču, nego udaraju po istini, po sjećanju, po ljudskosti.
Crna Gora nije i ne smije biti zemlja zaborava. Ona mora biti zemlja sjećanja, onog sjećanja koje nas uči da ne ponovimo zlo. Morinj, koliko god ga neko pokušavao, zatrti u kolektivnom sjećanju, ostaje opomena o tome šta su ljudi jedni drugima učinili i koliko su brzo spremni to zaboraviti. Nema pomirenja bez istine, nema slobode bez priznanja, nema budućnosti na laži.
Zato ovaj prosvjed, i svi koji ga slijede, ne svjedoče o snazi naroda nego o njegovoj slabosti. O strahu da se pogleda u lice vlastitom grijehu. O nespremnosti da se raskine s demonima prošlosti. I dok psi rata laju, dok politički oportunisti traže svoje minute slave nad kostima povijesti, Crna Gora mora ostati na strani onih koji vjeruju da se domovina ne brani poricanjem zločina, već sposobnošću da se nikad više ne ponovi. Morinj je naše ogledalo. U njemu vidimo i ono što bismo najradije sakrili. Ali samo ako ga pogledamo bez straha, moći ćemo reći da smo preživjeli ne samo rat, nego i ono što dolazi poslije rata mir, koji očigledno zna biti teži od svake bitke.
„Kada bismo znali strahotu i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine“ – Honoré de Balzac. Lijepo je to rekao Balzac, davno, ali kao da je mislio na nas. Morinj nas podsjeća da istina nije pitanje mišljenja, već moralne odgovornosti. Da je zločin – zločin, ma kako ga ko pokušao prešutjeti je da ih ponovi. Neka zato Morinj ostane kao opomena, a ne kao rana koja se stalno otvara. Neka ostane mjesto sjećanja, ne negiranja. Jer narod koji pokuša da zaboravi istinu, gubi i dušu i budućnost. A laž, ma koliko puta ponovljena, ne može postati istina. Može samo postati sramota.
Božidar Proročić
PROČITAJTE JOŠ:
Crnogorski književnik i publicist za Morski HR: “Dubrovnik, naša sramota koju povijest neće zaboraviti!”
Cijenjeni crnogorski književnik i publicist, Božidar Proročić u tekstu za Morski HR osvrnuo se na obljetnicu sveopćeg napada JNA, crnogorske i srpske teritorijalne obrane te četničkih dobrovoljačkih postrojbi na šire područje Dubrovnika i jug Hrvatske. Njegov tekst prenosimo u integralnom obliku i bez intervencija. Dubrovnik je bio pod opsadom, ali
Crnogorski političar na prosvjedu protiv spomen ploče u Morinju: “Prvi ću udariti čekićem po njoj”
Nedavno je prilikom polaganja vijenaca i paljenja svijeća ispred spomen ploče logora Morinj u Boki Kotorskoj došlo do ispada djelatnika Ministarstva obrane Crne Gore, a sada je održan i prosvjed protiv ploče koja se sjeća hrvatskih žrtava ovog logora. Vladislav Dajković, crnogorski političar, sudjelovao je na jučerašnjem prosvjedu u Morinju,
SRAMOTA Prema hrvatskom izaslanstvu intervenirala crnogorska vojska – Zabranili snimanje!
Izaslanstvima koja su u subotu u crnogorskom Morinju odala počast povodom 34. obljetnice uspostave tog logora, crnogorska vojska zabranila je snimanje, upozorili su dubrovačko-neretvanski župan Blaž Pezo, predsjednik dubrovačkog Gradskog vijeća Marko Potrebica i načelnik Konavala Božo Lasić. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred spomen ploče obilježena je 34. godišnjica
