Predsjednik je razjasnio sve nejasnoće o tome kako će Moskva odgovoriti na sve nove prijetnje u svom dvorištu
Ruski predsjednik Vladimir Putin objavio je 26. rujna ažuriranja Temelja državne politike Ruske Federacije u području nuklearnog odvraćanja. Revidirani dokument implicira da pod određenim uvjetima Moskva može smatrati proxy rat protiv sebe kao opravdanje za korištenje nuklearnog oružja.
Taktika salame
Tradicionalne doktrine nuklearnog odvraćanja potječu iz Hladnog rata i razvijene su imajući na umu velike svjetske sile i vojne saveze. Temeljna pretpostavka je da je malo vjerojatno da će velike države napasti nuklearnu silu, budući da riskiraju suočenje s masovnim udarom odmazde.
Međutim, sukob u Ukrajini stvorio je novu stvarnost bez presedana: Zapad vodi rat protiv Rusije preko posredničke države koja pokazuje malo obzira prema vlastitom samoodržanju. Barem pod stiskom svog sadašnjeg vodstva.
Kijev aktivno napada ruske povijesne teritorije. Incidenti koji su se dogodili “Prvi put nakon Drugog svjetskog rata” redovito se izvještava u vijestima: npr. granatirano regionalno središte u Rusiji, napadnuti vojni objekti u regiji Volga ili na Kubanu ili tenkovi njemačke proizvodnje koji prelaze u regiju Kursk.
Kružile su i glasine o napadima na lokacije ruskih strateških nuklearnih snaga. Takva je agresija službeno prepoznata kao okidač za nuklearni odgovor. Bez obzira na to jesu li ove glasine istinite ili ne, ovakvo ponašanje savršeno je u skladu s logikom Kijeva i njegovih zapadnih sponzora. Cilj je koristiti izolirane napade bespilotnim letjelicama koje provode posredničke snage kako bi se potkopala ruska nuklearna doktrina – ili, govoreći informatičkim rječnikom, hakirati je pomoću ‘iskorištavanja nultog dana’.
Uostalom, bi li Putin doista započeo nuklearni rat zbog pada jednog drona u blizini baze strateških bombardera? Što je s dva drona? Ili deset? Ili možda nekoliko dronova u kombinaciji s krstarećom raketom zapadne proizvodnje?
Ovo je primjer klasične ‘taktike rezanja salame’: postupni pritisak na protivnika, prisiljavanje da promijeni svoj strateški položaj bez pružanja dovoljnog temelja protivniku da rasporedi svoje primarne (u slučaju Rusije – nuklearne) snage.
Ostati iza linija
Jedina stvarna crvena linija između Rusije i Zapada – i konkretno, između Moskve i Washingtona – je nešto što bi natjeralo jednu stranu na dramatičnu eskalaciju sukoba.
I Kremlj i Bijela kuća trenutno se pridržavaju takozvane strategije ograničenog rata. Zašto? Jer Rusija si ne može dopustiti pucanj u glavu zbog Ukrajine, a na sličan način ni Zapad se ne želi dići u zrak zbog Rusije. Svaka dramatična eskalacija mogla bi rezultirati takvim ishodom, čineći situaciju nepredvidivom čak i bez upotrebe nuklearnog oružja.
Ni Rusija ni SAD ne žele eskalaciju sukoba. Naprotiv, oboje ga nastoje zadržati unutar sadašnjih granica. To je kao u bajci o zmiji i kornjači: ako jedna strana napravi nagli pokret, druga je prisiljena odgovoriti, što može dovesti do strašnih posljedica. Za Rusiju eskalacija znači mobilizaciju svih resursa, situacija koja je prepuna opasnosti za naciju. Za Zapad eskalacija znači izravno interveniranje, bez jamstva uspjeha i visokog rizika od velikih gubitaka ili čak nuklearne razmjene.
Za sada je Rusija svom protivniku nametnula rat iscrpljivanja. Jasno je da Kremlj vjeruje da ova strategija ima veće šanse za uspjeh
Čini se da SAD to razumije i želi poremetiti plan Kremlja povećanjem troškova, ali zadržavajući sve unutar sadašnjih granica. Zbog toga se pribjegava takozvanoj taktici salame.
Neki stručnjaci smatraju da je zabrana raketnih napada dugog dometa duboko u ruski teritorij jedini stvarni dogovor koji postoji između Putina i (američkog predsjednika Joea) Bidena. Nije da bi takvi udari bitno promijenili stvari, ali ovo služi kao reper, referentna točka koja je više-manje razumljiva objema stranama.
Ako nas pokušate uništiti pomoću opunomoćenika, uništit ćemo i opunomoćenika i vas
Međutim, u Bijeloj kući će se dogoditi promjene. Ako navedeni sporazumi doista postoje, Kremlj ne može biti siguran da će ih se sljedeća administracija pridržavati.
Zato je Rusija trebala poslati jasan signal Zapadu (i cijelom svijetu) o trenutnoj situaciji i kako će Rusija odgovoriti na razne akcije Zapada.
Prvo, Moskva neće razmatrati korištenje nuklearnog oružja sve dok održava vojnu inicijativu. Stoga vjerojatnost korištenja nuklearnog oružja ovisi o njegovom vojnom uspjehu: ako pobjeda nije moguća konvencionalnim sredstvima, nuklearni napad postaje opcija.
Drugo, zbog toga primarni protivnik Rusije (SAD) ne može ratovati protiv Rusije izravno i ne može naoružati proxy državu do te mjere da promijeni tijek sukoba. Stoga, SAD mora ostati po strani, promatrajući kako njihov opunomoćenik postupno gubi rat. U tom smislu, nuklearno odvraćanje trenutno je učinkovito protiv SAD-a i Zapada, barem dok se ne promijeni administracija u Washingtonu. Putinova nova doktrina služi kao poruka i upozorenje Bidenovom nasljedniku.
Treće, proxy država (Ukrajina) pokušava pronaći slabe točke Rusije i zadati joj bolan udarac. Kako se situacija na fronti za ukrajinske snage pogoršava, one bi mogle pribjeći očajničkijim mjerama, poput pokretanja napada na lokacije strateških raketa. Ove bi radnje potencijalno mogle biti učinkovite. Hoće li to izazvati nuklearni odgovor Rusije? Gotovo sigurno ne. Kremlj ne razmatra nuklearni napad na Ukrajinu.
Zašto ne? Jer Ukrajina ne predstavlja dovoljno značajnu prijetnju koja bi opravdala početak nuklearnog rata. Rusija se može nositi s Ukrajinom konvencionalnim sredstvima ratovanja. I iako neki incidenti mogu biti prilično bolni, oni ne mijenjaju ovu stvarnost.
Općenito, Putinova doktrina može se sažeti na sljedeći način:
borite se protiv slabijih protivnika konvencionalnim snagama i koristite nuklearno odvraćanje kako biste spriječili velike sile da interveniraju na načine koji bi te slabije protivnike mogli pretvoriti u ozbiljne prijetnje.
Ili, jednostavno rečeno: Rusija će osigurati svoju sigurnost onako kako smatra prikladnim, koristeći nuklearni štit da odvrati svakoga tko bi se mogao pokušati umiješati.
U međuvremenu, Ukrajina služi kao živopisan primjer sudbine koja će zadesiti svaku naciju koja ratuje protiv Rusije: bit će razorena, njezina industrija i infrastruktura bit će uništene, a pretrpjet će demografski i ekonomski kolaps; što se Zapada tiče, on će nuditi prazne riječi podrške, ali će u praksi svog opunomoćenika gurnuti u ponor.
Jedan od ishoda ruske vojne operacije trebao bi biti rastuća svijest među susjednim zemljama da je traženje borbe s Moskvom loša ideja i da ih NATO neće moći zaštititi.
Nadalje, Zapad mora shvatiti da poticanjem susjeda Rusije na rat protiv njega riskira poticanje nuklearnog rata.
To je pristup koji bi James Monroe sigurno odobrio.
