U srijedu, 25. rujna, na sastanku ruskog Vijeća sigurnosti na temu promjene ruske nuklearne doktrine, predsjednik RF Vladimir Putin obrazložio je prijedloge o nuklearnom odvraćanju, odnosno pojasnio uvjete koji su nužni za odluku o ruskoj uporabi nuklearnog oružja. O ovom su sinoć izvijestili svi relevantni ruski mediji.
U ažuriranoj verziji dokumenta, jedna od najvažnijih izmjena u ruskoj nuklearnoj doktrini, koja ima šire implikacije i nedvojbeno se odnosi i na trenutačno stanje u odnosima Rusije i zapada tj. NATO saveza čime je zapravo i inspirirana, je ta, da se agresiju na Rusiju od strane bilo koje nenuklearne države, ali uz sudjelovanje ili potporu nuklearne države, predlaže smatrati njihovim zajedničkim napadom na zemlju.
Moskva, također, kako Putin navodi, zadržava pravo korištenja nuklearnog oružja tijekom agresije na Rusiju i Bjelorusiju, uključujući i ako neprijatelj, koristeći konvencionalno oružje, predstavlja kritičnu prijetnju. Putin je rekao da je po tom pitanju već postignut dogovor s bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom.
Naglasio je da su tijekom prošle godine stručnjaci proveli dubinsku analizu i procijenili potrebu prilagodbe pristupa mogućoj uporabi ruskih nuklearnih snaga. Na temelju tog rezultata predložen je niz pojašnjenja u svezi određivanja uvjeta za uporabu nuklearnog oružja, navodi RIA Novosti.
“Dakle, nacrt okvira proširuje kategoriju država i vojnih saveza protiv kojih se provodi nuklearno odvraćanje. Dodan je popis vojnih prijetnji za neutralizaciju čije se mjere nuklearnog odvraćanja provode. Na što bih još posebno želio skrenuti pozornost: u ažuriranoj verziji dokumenta agresiju na Rusiju od strane bilo koje nenuklearne države, ali uz sudjelovanje ili potporu nuklearne države, predlaže se smatrati njihovim zajedničkim napadom na Rusku Federaciju,” – rekao je Putin.
Sudbonosna odluka: Putin rekao da Zapad sada odlučuje hoće li NATO izravno ući u rat u Ukrajini ili ne
O krstarećim raketama, dronovima, hiperzvučnom oružju
Osim toga, dokument, kako je kazao ruski vođa, jasno postavlja uvjete za prelazak Ruske Federacije na uporabu nuklearnog oružja. Putin je na zasjedanju ruskog Viječa sigurnosti izjavio islijedeće: “Razmotrit ćemo tu mogućnost (uporabe nuklearnog oružja, op.a.) kada dobijemo pouzdane informacije o masovnom lansiranju zračno-napadnog oružja i njegovom prelasku naše državne granice. Mislim na strateške i taktičke letjelice, krstareće rakete, dronove, hiperzvučne i druge letjelice.”
Naglasio je kako su “sva pojašnjenja duboko provjerena i proporcionalna suvremenim vojnim prijetnjama i rizicima u odnosu na Rusku Federaciju”, iz čega će Rusija onda donositi odgovarajuća rješenja.
Meter o nuklearnim doktrinama dviju supersila: Što ima SAD a Rusija ne, i do čega to može dovesti
Prosudba
S obzirom kako ništa drugo nije za očekivati osim da će se Putinovi prijedlozi o izmjenama unutar ruske nuklearne doktrine i službeno usvojiti, nije teško zaključiti da će doći do znatnog i kvalitativnog snižavanja praga uporabe nuklearnog oružja (prije svega u odnosu na primjenu konvencionalnog oružja protivnika), o čemu se, uostalom, posljednjih mjeseci u Moskvi javno govorilo kao o gotovo sigurnom scenariju.
Ovo više nije šala (nikada nije ni bila), jer Moskva stvara pravnu osnovu za buduće radikalne vojne odgovore ukoliko za njih bude potrebe. Same doktrine ovoga tipa bilo koje nuklearne sile zapravo nisu pravni dokumenti, ali imaju takav učinak, tj. omogućuju izvršnoj vlasti slobodno poduzimanje nuklearnih napada kada one procjene da je to nužno – bez potrebe dodatnih dozvola od strane parlamenta ili nekih drugih nadležnih tijela. Primarna im je svrha upozorenje protivnika da ne prelazi granice koje su doktrinama određene kao takve, jer će u tom slučaju uslijediti nuklearni odgovor. Definitivno je, ali sada dodatno pojačano, upozorenje glavna svrha i navedenih izmjena u ruskoj nuklearnoj doktrini.
Iako je, osim Putinovog uvodnog izlaganja i iznošenja navedenih pojašnjenja prijedloga ostatak sastanka ruskog Vijeća sigurnosti označen kao tajan, za pretpostaviti je kako se na njemu razgovaralo i o ruskim vojnim potezima u slučaju ukrajinskih napada zapadnim dalekometnim raketama na ruski matični teritorij (međunarodno priznati) o kojima se (tj. o dozvoli zapada Kijevu za izvođenje istih, a zapravo se radi o dozvoli samima sebi) sada žurno raspravlja na najvišim razinama među ključnim članicama NATO saveza, a problem se nastoji prenijeti i na UN – čije je redovno zasjedanje Opće skupštine upravo u tijeku.
Podsjetio bih kako je Putin nedavno po prvi put kazao da članice NATO saveza sada raspravljaju ne samo o mogućoj uporabi zapadnog dalekometnog oružja od strane Kijeva: one zapravo odlučuju hoće li se izravno uključiti u situaciju u Ukrajini. Istodobno, takvo izravno sudjelovanje Zapada promijenit će bit sukoba; Rusija će biti prisiljena donositi odluke na temelju prijetnji koje su joj na taj način stvorene, i prevenirati ih. Kazao je kako će Rusija u slučaju davanja spomenute dozvole Kijevu smatrati SAD i NATO savez neposrednim sudionicima rata i sukladno tome donositi svoje vojne odluke.
Sigurno ne slučajno, jutros se na ovu temu oglasio i zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Veršinin koji u sklopu ruske delegacije boravi na zasjedanju UN-a u New Yorku. Izjavio je za rusku agenciju RIA slijedeće: “Mislim da su posljedice ovoga (spomenute dozvole za Ukrajinu) očite svima, želio bih vjerovati da će američka strana imati dovoljno pameti i mudrosti da ne dovede do ove situacije.“ Moskva se nada da će Sjedinjene Države “imati dovoljno inteligencije i obavještajnih podataka” da Kijevu ne daju pristanak za udare zapadnim oružjem duboko u ruski teritorij, rekao je visoki ruski diplomat.
Upozorenje Putinu iz Bruxellesa: ako je mislio da EU više ne stoji iza Kijeva, ovo će ga razuvjeriti
Stanje je krajnje delikatno
Stanje je, dakle, krajnje delikatno. Rusija je očito odlučna, jer navedene Putinove riječi imaju po njega obvezujući karakter. Nakon njih, on više nikakve odstupnice, jer bi u suprotnom izgubio kredibilitet ruskih građana čije povjerenje sada nedvojbeno ima za sve poteze, uključujući i one radikalne. Štoviše, njegova eventualna kolebanja oko vojnog odgovora zapadu u slučaju ukrajinskih napada u dubinu ruskog teritorija vjerojatno bi dovela do širenja nezadovoljstva unutar ruske javnosti, a vrlo moguće i do destabilizacije i vlasti i zemlje. To je pak ono što zapad primarno i želi postići ukrajinskim ratom, izbjegavajući pritom neposredni sukob s Rusijom pod svaku cijenu. Naravno, ni Rusija takav rat nipošto ne želi, ali ne želi biti niti stiješnjena u kut – u agoniju postupnog i od zapada kontroliranog umiranja.
Sve ovo zajedno, pred nikad ozbiljniju dilemu stavlja i sam zapad, prije svega Sjedinjene Države, kada je riječ o njihovim daljnjim potezima. Washington je itekako svjestan moguće velike eskalacije. S druge strane na kocki je i njegov ugled, prije svega u odnosu na činjenicu, da, ako je Ukrajini već isporučio neko oružje onda se podrazumijeva da ga ona može i koristiti u ratu protiv zemlje koja je taj rat i pokrenula.
Tim više što Ukrajina sada trpi velike gubitke na istočnim bojišnicama, u Donbasu (osim strateški važnog grada Pokrovska, kojem se ruska vojska približila na svega 8 kilometara i čije se osvajanje, sada usporeno zbog dovlačenja ukrajinskih pojačanja, prema pojedinim ruskim i zapadnim analitičarima očekuje kroz cca dva mjeseca, sada je u najvećoj opasnosti grad Vuhledar, na jugu tzv. DNR, za kojeg se već vode i ulične borbe a nalazi se u kliještima ruskih snaga). Ukrajinsko napredovanje u operaciji Kursk je zaustavljano, a osim za potrebe PR-a Kijevu i promociju mirovnog plana predsjednika Volodimira Zelenksog koji ovih dana u SAD-u, kao i u Vijeću sigurnosti i na Općoj skupštini UN-a aktivno promiče svoj mirovni plan za završetak rata, ova operacija nije dovela do očekivanog prebacivanja dijela ruskih snaga iz Donbasa u pograničnu rusku regiju odnosno do rasterećenja fronta.
Paralelno s borbama na terenu Rusija i dalje vrši zračne i raketne napade u dubinu ukrajinskog teritorija, pa su, tako, u noći 26. rujna izvršeni zračni napadi na mnoge vojne i energetske objekte u zemlji, uključujući i glavni grad Kijev koji je napadnut pet puta, a napadi još uvijek traju. Napadnute su regije Černihiv, Vinicai, Hmjelnicki, Sumi, Odesa, Kirovograd i Ivano-Frankivsk.
Sulude igre: Biden bi mogao Ukrajini dati poziv za članstvo u NATO-u prije kraja mandata
Što će učiniti Washington?
Dakle, bez jačanja zapadne vojne pomoći Ukrajina ne može dugo izdržati bez obzira na i dalje visoko motiviranu i vrlo dobro obučenu i opremljenu vojsku, a ukoliko joj se ne dozvole udari zapadnim raketama u dubinu Rusije po njenim strateškim objektima, to će značiti samo daljnje dugotrajno mrcvarenje po ukrajinskim bojišnicama i nastavak neometanih ruskih zračnih napada po ključnim infrastrukturnim i vojnim objektima. Osim toga, uskoro dolazi zima, sezona grijanja skoro počinje, a velike teškoće s nedostatkom električne energije i nužne redukcije opskrbe stanovništva više nitko niti ne skriva.
Sve su ovo elementi koje zapadni stratezi sada razmatraju i moraju uzimati u obzir pri donošenju svoje konačne odluke. Ona je, dakle, teška, delikatna i potencijalno opasna do razine izbijanja neposrednog vojnog sukoba NATO saveza i Rusije.
Zapravo mi se čini da stanje postaje gotovo isto kao i na vrhuncu čuvene Kubanske krize s početka 60-ih godina prošloga stoljeća, kada je tek spoznaja o gotovo neizbježnom nuklearnom ratu između SAD-a i SSSR-a ohladila usijane glave s obje strane. Kompromis je, tada, ne samo postignut, već je ta kriza zbog koje je danima strepilo čitavo čovječanstvo ubrzo dovela do politike detanta i sklapanja sigurnosnih sporazuma između Moskve i Washingtona.
Danas, nažalost, takav epilog izgleda kao znanstvena fantastika s obzirom na stupanj razorenosti političkih i diplomatskih odnosa između SAD-a i Rusije koji postoje još samo formalno, dok su stvarni kontakti, na razinama koje o nečemu odlučuju, već dugo prekinuti.
Slijedi globalna ‘superoluja’: Najrazornije oružje ruskih atomskih podmornica spremno za akciju
Održavaju se još samo oni telefonski, na razini zapovjednika vojski dviju država, a odnose se samo na sprječavanje incidenata koji bi mogli prouzročiti „pritiskanje crvenog dugmeta“ za sveopći kaos a ne na sustavno rješenje sigurnosnih problema.
Ali nada ipak umire posljednja – rekao bi mudri narod. Ali osim nade, drugo nam ništa niti ne preostaje.
