Kuhar iz Zadra (podaci poznati redakciji), dugo godina radio je po restoranima s Michelinovim zvjezdicama, mini-kruzerima i jahtama, a njegovo iskustvo kuhanja seže i u daleke azijske zemlje. Za njega bi se moglo reći da voli svoj posao iznad novca kojeg dobiva za plaću, Hrvatskoj je, kaže, dao puno šansi, no naš mentalni sklop i poslovna zaostalost ga je dotukla i, poput mnogih prije njega, upravo potjerala van Lijepe naše. Trenutno se skrasio u Nizozemskoj, gdje je došao na poziv jednog tamošnjeg luksuznog restorana. Nakon više tjedana rada, snašao se, kaže i prenosi iskustva koja se ne mogu mjeriti s našima.
Prvo iznenađenje: “Povećana satnica jer je praznik”
– Radija sam prvi put danas na King’s Day, jedan od najvećih nizozemskih blagdana, and guess what? Ima sam prvo povećanu satnicu jer je praznik.
Onda sam radija do 22h samo (čišćenje kuhinje uključeno u ovo), jer većina ljudi je vani pošto je jako topao dan/noć, i ljudi preferiraju bit vanka. A i mi u ugostiteljstvu smo isto ljudi koji bi voljeli vidit malo tog blagdana, jel’ tako?
Barem uru vrimena, pa ćemo ionako ić doma, jer sutra radimo i moramo bit odmorni.
“Kod nas bi to zvali špicom i velikim poslom a kod njih samo dobrom organizacijom”
– Btw, na ovaj “miran dan” smo ležerno roknuli 200 covera, jer that’s what’s up. 350 covera po večeri je normala, svaki dan. Kod nas bi to zvali špicom i velikim poslom. A velik je posao. Samo, gle čuda, ima nas actually dovoljno u kužini da se to sve odradi i da sve klizi bez greške.
I gle opet čuda, nema pijanog head chefa ili gazde rookieja koji bezuspješno nastoji kontrolirat’ svojim malim mikrokozmosom zagorčavajući svima život. Nema ni nakokainiziranog konobara koji misli da je alfa i omega cilog univerzuma. Nema ni pomoćne iz pakla koja misli da je popila svu pamet svita jer si je naučio skuhat jedno jelo, pa sad misli da je centar svita.
“Sjetiš se dok pokušavaš na Balkanu, a oni te ne čuju, niti mogu shvatit’…”
– A ovdje posao klizi. Radiš dosta, al’ ne osjećaš jer je oko tebe sve zdravo i ljudi su ljuti profesionalci. Uživaš u poslu. Sjetiš se svega onog čega si se prisjećao i o čemu si sanjao u kuhinjama Balkana, pokušavajući ljudima kod nas dočarat kako može izgledat’ ovaj posao kad je sve ok…. i oni te uopće ne čuju niti te mogu shvatit’. Ispadaš ludi sanjar koji priča o nebulozama, i svoje pozitivno inozemno iskustvo možeš okačit’ o klin doli kod nas.
I onda se trgneš iz tog unutarnjeg monologa, pogledaš oko sebe i shvatiš da je konačno sve onako kako si želija da bude i osjetiš duboku zahvalnost i ljubav prema svom poslu. Dođe ti blok, i ti se zaljubiš u njega i odradiš ga s ljubavlju k’o da si pubertetlija na prvom spoju. Daš svoj maksimum u taj pijat i svaki idući jer svi oko tebe to rade. Živiš, dišeš i voliš kuhinju. I ideš doma presretan i ispunjen jednom posebnom vrstom zadovoljstva. Na odlasku zagrliš kolege i oni tebe, pa si zaželite laku noć, i jedva čekate opet sutra kuhat zajedno… A sutra? Sutra je još neispisana štorija o kojoj vam jedva čekam rec jednom drugom prilikom. Stojte mi dobro… – stoji u brutalno iskrenom priznanju ovog zadarskog kuhara kojeg će nakon ovog iskustva sada više teško biti moguće vratiti kući.
D.G.
