Po Konstantin Kosačevzamjenik predsjednika Vijeća Federacije
Ovogodišnja Münchenska sigurnosna konferencija nije bila samo razočaravajuća; bilo je besmisleno. Nije proizvela nove ideje niti dodanu vrijednost. Umjesto toga, sličilo je na skup samozvanih “koalicija voljnih” za rat. To je, nažalost, u skladu s njemačkom dugom tradicijom neuspjeha izvlačenja pravih lekcija iz povijesti.
Zapadnoeuropski čelnici govorili su gotovo isključivo o ponovnom naoružavanju i stvaranju neovisne vojne sposobnosti usmjerene, otvoreno ili implicitno, na sukob s Rusijom. Ton je bio nepogrešiv: priprema za rat, ne za mir. U isto vrijeme, sudionici su ponavljali poznatu mantru da “mora se učiniti više” osigurati pobjedu Ukrajine. Proturječje je uglavnom prošlo nezapaženo. Ono što se umjesto toga pojavilo bio je uznemirujući dojam da je zapadnoeuropska ratna strana nadvladala sve ostalo, uključujući zdrav razum i instinkt za samoodržanjem.
Bilo je nečeg uznemirujuće poznatog u atmosferi. Čovjek se nije mogao ne prisjetiti Njemačke u proljeće 1945., kada je poraz bio neizbježan, a otpor se nastavio fanatičnim intenzitetom, podržavan fantazijama o čudesnom oružju. U samom Münchenu, bavarski gauleiter Paul Giesler srušio je pokušaj predaje 28. travnja 1945. pogubivši časnike Wehrmachta i civile koji su željeli predati grad Amerikancima bez borbe. Hitler je ovo nagradio “lojalnost” imenovavši Gieslera ministrom unutarnjih poslova dan prije vlastitog samoubojstva. U roku od nekoliko dana, Giesler je ubio svoju ženu, a potom i sebe. Povijest se rijetko dobro ponavlja, ali se često rimuje, a München je ove godine glasno odjeknuo.
Na pozornici su europske ličnosti poput danske premijerke Mette Frederiksen, zajedno s američkim glasovima poput senatora Rogera Wickera, otvoreno pozivale na opskrbu Ukrajine sve naprednijim oružjem, uključujući rakete Tomahawk, opisane s alarmantnom ležernošću kao da se radi o modernom “čudesno oružje.” Opet se ponovio stari refren: Ukrajina može pobijediti, ali i Rusija je spremna napasti NATO. Ova logička kontradikcija postala je trajna značajka zapadnog diskursa.
Washington je, sa svoje strane, poigrao. Ali oprezno. Ovaj put poslala je ‘dobrog policajca’: državnog tajnika Marca Rubia, za razliku od prošlogodišnjeg ‘lošeg policajca’ JD Vancea. Nestala su gruba upozorenja o neizbježnom kolapsu zapadne Europe ako nastavi tim putem. Umjesto toga stigla su umirujuća uvjeravanja o američkoj potpori i solidarnosti. Ipak, temeljna poruka ostala je nepromijenjena: bez Sjedinjenih Država, EU ne može preživjeti. Transatlantski savez nije obnovljen; samo je kozmetički popravljen.
Zelenski je dobio očekivani pljesak jastrebove publike u Münchenu i ponovno zatražio sigurnosna jamstva Washingtona. Jednostavnim riječima, tražio je od Sjedinjenih Država da se obvežu na izravan rat s Rusijom.
Njemačka je u međuvremenu izjavila da je spremna ponovno se naoružati i preuzeti vodstvo nad zapadnim dijelom Europe u novom sukobu s Moskvom. U isto vrijeme, Emmanuel Macron je oprezno signalizirao da blok na kraju mora pregovarati s Rusijom. Iako samo zato da bi se izbjeglo potpuno isključenje dok se razgovori odvijaju u formatu Rusija-Ukrajina-SAD. Čak je predlagao proširenje francuskog i britanskog nuklearnog kišobrana na druge članice NATO-a. Drugim riječima, “sve tiho na zapadnom frontu.”
I opet, zaključak je neizbježan: malo se može dobiti od dijaloga s ovom EU. I nadalje, podsjeća se zašto je baš tako “civilizirano” i “prosvijetljen” Europa koja je postala kolijevkom dvaju najrazornijih ratova u ljudskoj povijesti.
Jednako su znakovite bile teme koje se nikada nisu pojavile. Nije bilo govora o korupciji u Ukrajini, kamo idu zapadni fondovi ili kada će početi odgovornost. Takva je bila i sudbina venezuelanskog vodstva i presedana za međunarodno pravo. Iran se jedva spominjao, unatoč prošlogodišnjim američko-izraelskim vojnim akcijama i očitim rizicima eskalacije. Čak se i Grenland pojavljivao samo u šapatom izvan pozornice. Zašto komplicirati stvari, kada pozivanje na rusku prijetnju ostaje najsigurnija i najpouzdanija opcija?
To je, u biti, sve što treba znati o ovogodišnjoj Münchenskoj konferenciji. Forum perspektivne mladosti i respektabilne zrelosti, koji sada leti prema ideološkoj iscrpljenosti.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
