Za bivšeg ministra vanjskih poslova te SDP-ova eurozastupnika i izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju Tonina Piculu oko nekoliko stvari nema dvojbi. Srbija kao članica EU-a na čelu s autokratom Aleksandrom Vučićem nerealan je i neizgledan scenarij, a da bi se približila europskoj obitelji, mora proći niz korjenitih reformi. Bosna i Hercegovina trideset je godina u stanju “permanentne krize” i “privremenog” uređenja, a Dodikov režim u entitetu Republika Srpska bliži se kraju.
No, rasplet i jedne i druge krize još ćemo morati pričekati, a naročito je u Srbiji ishod krajnje neizvjestan te u ovom trenutku nema nikakvih naznaka da bi Srbija kratkoročno mogla svoju politiku okrenuti prema vrijednostima na kojima počiva EU. S Toninom Piculom, najpopularnijim “ustašom” u srpskim tabloidima, razgovarali smo nakon što je na ulicama Beograda i drugih gradova buknuo plamen ozbiljnih, fizičkih obračuna među protuvučićevskim prosvjednicima, njegovim pristašama i policijom.
Sve u svemu, Picula u ovom razgovoru ostavlja dojam jednog od rijetkih socijaldemokrata iz Hrvatske koji i dalje ima realnu težinu u Bruxellesu, i to više zbog kontinuiteta i ozbiljnosti nego zbog karizme. Nije “šoumen” sklon bombastičnim izjavama, nego pouzdan i vješt analitičar.
* S ulica srpskih gradova dolaze mučni prizori paleži, razbijenih glava i sve usijanije atmosfere, ali bez stvarne vizije što će s tom zemljom biti. Kako vidite trenutačnu situaciju?
Riječ je o neizvjesnoj političkoj drami. Sukobi na ulicama sve su žešći. To je kontinuitet rasta tenzija sukoba koji je formalno počeo urušavanjem nadstrešnice u Novom Sadu, gdje je 16 ljudi izgubilo život, ali se teren za to pripremao mnogo prije. Ovo što se sada događa u Srbiji zakonita je posljedica višegodišnjeg začepljenja svih demokratskih političkih arterija kojima se inače rješavaju problemi u konsolidiranim demokratskim društvima. Studenti i oporba ustali su protiv autoritarnog vođe i njegova monopola na istinu. Optimalno su rješenje izbori koje je Vučić najavio, ali bi se trebali održati do kraja iduće godine. Vučić čini sve da ne izgubi vlast na izborima.
* Koliko situaciju otežava činjenica da je oporba u Srbiji gotovo nepostojeća?
Građanski masovni otpor, koji sad već slobodno možemo tako nazvati jer je odavno prerastao okvire studentskih prosvjeda, zasada nema legalnost potvrđenu izborima, ali sve više stječe legitimitet. Premda bi bilo dobro da se što prije dogode izbori, treba imati na umu da oni u Srbiji gotovo ništa ne rješavaju već trinaest godina. Od Srbiji susjednih zemalja samo Mađarska u trinaest godina ni jednom nije promijenila vlast, a to nešto govori. Redovni i izvanredni izbori očito ne rješavaju nagomilane društvene tenzije. Ključna je izmjena izbornih zakona i nefiltriran tretman javnih medijskih servisa svih sudionika. OHDIR je nakon posljednjih izbora 2023. godine preporučio izmjene 25 spornih točaka koje je potrebno promijeniti kako bi izbori u Srbiji mogli biti ocijenjeni kao demokratski, fer i pošteni. Tu se svejedno krije klica mogućih budućih sukoba jer mi je teško zamisliti situaciju u kojoj Vučić tek tako priznaje rezultate izbora na kojima gubi vlast.
Foto: CROPIX
* Početkom godine na ovim stranicama oporbeni srbijanski političari otvoreno su nam govorili kako Srbiji prijeti krvavi građanski rat. Ostvaruje li se taj mračni scenarij?
Iskreno se bojim eventualne 17. žrtve. Šesnaest života izgubljeno je u urušavanju nadstrešnice, što je postalo povod za eskalaciju građanskog nezadovoljstva, ali 17. život koji bi bio izgubljen tijekom prosvjeda mogao bi biti veoma opasan okidač još ozbiljnijih sukoba. U ovom bi trenutku bilo optimalno da dođe do barem minimalnog konsenzusa među samim prosvjednicima, kao i između njih i vlasti kako bi se izbjeglo daljnje zaoštravanje sukoba. Oporba u Srbiji u nezavidnom je položaju, kada bojkotiraju izbore, dogodi im se da nemaju ni glasa u Skupštini, a kada u nju ipak uđu, gotovo ništa ne mogu postići. Rezultat je nepovjerenje građana ne samo prema vlasti nego i prema oporbi i cijelom sustavu, što je samo po sebi ozbiljan problem. No, oporbu u Srbiji ipak ne treba otpisati, unatoč tomu što su ukliješteni između Vučićeva režima i sve većeg vala građanskog nezadovoljstva. S druge strane, prosvjednici, studenti, morat će se očitovati žele li nekoga podržati ili samo žele biti podržani na izborima. Na izvanrednim lokalnim izborima u manjim sredinama pokazalo se da određena sinergija oporbe i prosvjednika postoji. Premda Vučiću nisu uzeli vlast, njegova stranka nije ostvarila trijumfalnu pobjedu koju je najavljivao.
* Mnogi ovu situaciju uspoređuju s demonstracijama krajem devedesetih koje su dovele do pada režima Slobodana Miloševića. Koliko su te dvije situacije slične?
Krajem devedesetih postojali su snažna oporba i brojna markantna lica na oporbenoj sceni koja su željela pad fašističkog režima Slobodana Miloševića. Nije to bio samo pokojni Zoran Đinđić. Sada se takva lica ne nameću. Studenti čuvaju anonimnost svog vrha, što je donekle razumljivo, ali je svojevrsna prepreka dolasku do većine na izborima, a oni su jedini mehanizam nakon kojih se mogu pokretati društvene promjene. Ne zaboravimo da Miloševića nisu svrgnuli veliki prosvjedi u drugoj polovici devedesetih, nego izbori čije rezultate nije priznao, a na kojima je izgubio vlast. Osnovni je problem što u Srbiji zbog ratnih avantura ustvari nikada nije dovršena demokratska tranzicija koja je na bivšem europskom političkom istoku počela krajem osamdesetih.
* Europska unija zasad se čini prilično pasivnom kad je riječ o događanjima u Srbiji, sve je na razini formalnog neodobravanja, ali bez konkretnih akcija.
Kada je Austrija 2000. godine, tada još kao nova članica EU-a, voljom tadašnjeg premijera Schüssela sklopila koaliciju s krajnje desnom Slobodarskom strankom Jorga Haidera, EU je snažno ustao protiv toga. Stvorio se moćan blok stranaka lijevog i desnog centra na razini cijelog EU-a koji je jasno signalizirao da su takve koalicije suprotne osnovnim vrijednostima europskog projekta. Danas, 30 godina poslije, EU je znatno drugačiji. Pa Vučićev SNS je, nota bene, pridruženi član pučana (EPP, zajednice stranaka u kojoj je i HDZ, nap. a.), a koaliranje s radikalnom desnicom u Europi više nije izolirani fenomen. Vučić, koji je via facti neposredni politički nasljednik velikosrpske politike, danas ima manje-više podršku nekih utjecajnih krugova u EU-u. To je i paradoks ove situacije kada on optužuje EU za urušavanje svoga režima i pomoć prosvjednicima, a istovremeno uživa raznu, pa i financijsku potporu EU-a. Nedavno mu je Komisija čak i oslobodila novac iz Plana reformi i rasta. Premda EU svakako nosi svoj dio odgovornosti, uloga Bruxellesa ipak nije da intervenira preko određene granice jer su samo građani Srbije ti koji u konačnici odlučuju o profilu vlasti u svojoj zemlji, ali EU odlučuje je li vlast u Srbiji kompatibilna s vrijednostima bloka.
* Dakle, vi ste u situaciji da ste izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju koji mora napisati da u toj zemlji nema napretka prema europskim vrijednostima, a istovremeno ste svjesni da sve to prešutno podržava EU. Pa to je sigurno frustrirajuće?
Više me frustrira što EU ne može pronaći zajednički jezik kada je riječ o sankcioniranju ubijanja i izgladnjivanja Palestinaca u Gazi. Treba imati na umu da EU nije i još dugo neće biti zajednička država, nego funkcionira kao zajednica država. Imati efikasniju vanjsku politiku usuglašenu među svih 27 članica trenutačno se čini gotovo nemogućom misijom. Kad je o Srbiji riječ, u prošlosti je bilo izvjestitelja koji su bili manje kritični prema vlasti u Srbiji nego ja, ali su također morali predlagati negativno intonirana izvješća. Europski parlament dosljedno je kritičan prema Vučićevoj vlasti u Srbiji. O posljednjem izvješću o stanju u Srbiji pregovarao sam u samo jednom krugu s izvjestiteljima u sjeni iz drugih političkih grupa, a usvojeno je na plenarnoj sjednici velikom većinom svih zastupnika. Ako stvari ostanu ovakve kakve su danas, ni iduće izvješće o Srbiji neće moći evidentirati napredak zemlje prema članstvu u EU-u. Pregovarački je proces u zastoju već tri godine. U prosincu je Komisija dala zeleno svjetlo za otvaranje jednog klastera, ali Vijeće to nije podržalo. Pristupni pregovori o članstvu proces su u kojem se kristaliziraju stavovi institucija i država članica o stanju u državi kandidatkinji. Otvaranje klastera nije samo usko vezano za specifična područja nego se uzima i šira politička slika jer se otvaranjem šalje i šira politička poruka. Pregovori nisu samo suočavanje s pravno-tehničkim zahtjevima nego i usvajanje fundamentalno važnih demokratskih standarda. Doduše, postoji nekoherentnost unutar EU-a koji je npr. otvoreno prijetio Vučiću posljedicama ako u svibnju ode u Moskvu na Putinovu paradu. On je otišao, ali ništa se nije dogodilo.
Prepoznajete li ovog hrvatskog ratnika političara? Digao tlak Srbima: ‘Pucao je po djeci iz aviona’
* Kada ste postavljeni na mjesto izvjestitelja EP-a za Srbiju, osvanuli su jumbo-plakati s vašim likom, proglašeni ste “ustašom”. Kud baš takav epitet za jedinog ministra vanjskih poslova iz SDP-a u povijesti Hrvatske?
To puno više plakatira one koji me tako nazivaju i njihovu političku malignost nego mene, odnosno moja stajališta koja su, što se tiče vlasti u Srbiji, uvijek bila argumentirana i dosljedna.
* Ali sigurno ste znali da ćete u susjedstvu izazvati reakcije kada ste uoči tridesete obljetnice Oluje objavili svoju fotografiju u uniformi i s puškom u ruci te čestitali taj dan svim hrvatskim državljanima, a posebice svojim suborcima?
Nisam kalkulirao. To razdoblje svoje biografije nikada nisam niti imam namjeru maskirati. Trideset godina od Oluje prevažan je datum da ga ne bih čestitao. Bio sam vojnik i sudjelovao sam u oslobađanju Hrvatske. S druge strane, moj je ratni put poznat i opisan je u Registru branitelja. O tim danima mogu još istaknuti kako mi je na ratištu vjerni pratitelj postao pas Čupko kojeg sam udomio. Bio mi je pratitelj trinaest godina, a i dandanas njegov lavež aktivira pozive na mom mobitelu. Bez obzira na drugačije interpretacije u Srbiji, Oluja je bila međunarodno priznata i legitimna oslobodilačka akcija na temelju koje je moderna hrvatska država mogla nastaviti svoj put. Objava je postala lakmus-papir koji je pomogao da se ustanove i dotad slabije vidljiva shvaćanja u Srbiji o odgovornosti za politiku koja je direktno dovela do strahovitog stradanja ljudi u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Pa i srpskog naroda u tim zemljama. Mogu razumjeti da Oluju nazivaju “pogromom” i “zločinom” mlađi ljudi koji su u Srbiji godinama izloženi toksičnim Vučićevim tabloidima i drugim sistemskim manipulacijama. Puno me više iznenađuju oni u oporbi koji su s činjenicama dobro upoznati, ali su se odlučili natjecati s režimom u povijesnom revizionizmu.
* Mislite pritom na bivšeg predsjednika Borisa Tadića, “demokrata” koji je iznenadio mnoge i u hrvatskoj i u srpskoj javnosti kada vas je prozvao zbog te fotografije s oružjem?
To može iznenaditi samo one koji o Tadiću imaju površno znanje. Kada se kamere ugase, a kravate olabave, od njega su se mogle čuti znatno drugačije priče. Za Tadića je Ruđer Bošković katolički Srbin, a dubrovačko književno nasljeđe – srpsko. Geneza srpskog nacionalizma a la Tadić seže do druge polovice 20. stoljeća. Kada se razmahao u osamdesetima, rasplamsao je sukobe u bivšoj zajedničkoj državi s poznatim krvavim epilogom. Impozantan je i njegov osobni doprinos dolasku na vlast Vučićeva SNS-a. Zbog svega toga tragikomično izgledaju njegovi pokušaji kadroviranja u EU-u.
* Ne možemo se oteti dojmu da su i prosvjednici protiv Aleksandra Vučića blizu nacionalističkih uvjerenja. Na ulici mu govore “Aco, šiptare”, policajce nazivaju “ustašama”, Vučićevu režimu predbacuju da je “prodao Kosovo”…
Odnos prema Kosovu neka je vrsta superpoglavlja u srbijanskim pregovorima o članstvu u EU-u. Poznato je da pet zemalja članica EU-a ne priznaje neovisnost Kosova, ali ako tzv. briselski format normalizacije odnosa Beograda i Prištine ne dovede do rješenja, puno više od tog broja članica neće podržati napredak Srbije prema zaključenju pregovora. Kad je riječ o međusobno uvredljivom etiketiranju dijela prosvjednika i vlasti, očito u Srbiji nema konsenzusa o budućnosti zemlje, ali postoji konsenzus o prošlosti. Uvijek je netko drugi “kriv” za neuspjeh nerealiziranog velikosrpskog projekta koji se i nakon četvrt stoljeća od poraza u mnogim dijelovima društva ne doživljava katastrofalno promašenom politikom.
* Ako je Srbija od EU-a udaljena godinama, Bosna i Hercegovina čini se desetljećima. Što danas uopće više možemo nazivati Bosnom i Hercegovinom, s obzirom na stanje u entitetu Republika Srpska?
Bosna i Hercegovina trideset je godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma u permanentno kriznom stanju. I danas je BiH puno više proces nego država koja funkcionira. Daytonski sporazum, nažalost, stimulira kulturu sukobljavanja, a ne kulturu suradnje. Petrificirao je odnose u trenutku potpisivanja, a u nekim segmentima stanje se s vremenom i pogoršalo. Previše je prostora za tzv. veto skupine da bi država mogla napredovati. EU je nedavno dao Bosni i Hercegovini status kandidata, ali prije bilo kakvih pravih pomaka mora doći do opipljivijih promjena, poput reforme izbornog zakonodavstva. Dosta se toga još mora mijenjati, a što podrazumijeva preinake Aneksa 4, dakle “ustava” BiH. Svaka država članica EU-a morala je tijekom pristupnih pregovora mijenjati svoj temeljni dokument. Politička karijera Milorada Dodika kao najvidljivijeg “blokadera” u državi u terminalnoj je fazi. Da nije tako, sama BiH bi bila u terminalnoj fazi. No kriza u Republici Srpskoj samo je jedna u nizu unutarnjih kriza u BiH koje se kontinuirano nižu jedna za drugom. Dodik je ovog puta otišao predaleko. Svojim separatističkim narativom i najavom odcjepljenja Republike Srpske konačno je prelio preduboku čašu strpljenja međunarodne zajednice i domaćeg pravosuđa. Računao je i na podršku Donalda Trumpa, ali čak bi i za ovu američku administraciju sklonu “dealovima” s raznoraznim autokratima to bilo previše.
* Ali već smo deset puta pisali da je i Vučiću i Dodiku došao kraj, a oni su još na svojim mjestima. Pa koliko će sve to još trajati?
Politika nije proces s matematičkom izvjesnošću. Jedan gospodin iz Sarajeva jednom mi je prilikom u šali rekao: “Ma gospodine Picula, dajte da se ne mučimo ni vi ni mi, primite nas u EU ovakve kakvi jesmo.” Naravno, tako to ipak ne ide, ali pristup treba mijenjati. EU veoma izdašno financira reforme na zapadnom Balkanu, ulažu se ogromna sredstva i u kapitalne projekte, infrastrukturu. Moj je stav da ništa nećemo postići ako kvalitetnom fizičkom infrastrukturom povezujemo različite autokracije na zapadnom Balkanu umjesto da pomažemo jačanje demokratske infrastrukture u tim državama, počevši od pravosuđa, slobode medija, izbornog zakonodavstva itd.
* Često se spominje osovina Dodik – Vučić – Orban – Putin. Postoji li ona?
Postoji, ali nije toliko snažna kao što bi htjeli njezini protagonisti. Treba znati da je cilj svih Orbanovih ultimatuma Bruxellesu oslobađanje izdašnih financijskih injekcija Mađarskoj. Orban, ali i Vučić, neizlječivi su ovisnici o europskim dotacijama. Sedamdeset posto međunarodne razmjene Srbija obavlja s EU-om. Kada bi mu EU zavrnuo pipu, da se figurativno izrazim, Vučić uskoro ne bi imao ni za plaće. Problem je što Europska unija u ovom trenutku nema političkog kapaciteta da to riješi. Kada nam je Romano Prodi u Račanovo vrijeme donio onaj famozni “upitnik” za početak hrvatskih pregovora o članstvu, rekao je da imamo sreće jer živimo u vremenima “ring of friends”, prstena prijatelja. EU se sada koprca u “ring of fire”, vatrenom prstenu. Prodi ni u snu nije mogao predvidjeti da će EU 2025. biti bez Velike Britanije, a da će u Bijeloj kući sjediti čovjek koji je izrazito neprijateljski nastrojen prema Uniji.
* Da, nakon sastanka Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci, koji se najavljivao kao povijesni, nismo mnogo pametniji u pogledu budućnosti. Štoviše, prva vijest nakon sastanka o prekidu vatre bila je da je Rusija izvršila žestoki napad na Ukrajinu…
To je zapravo bio trenutak sučeljavanja dvaju ogledala. Putin je diktator koji je pokrenuo zločinačku agresiju na Ukrajinu, čovjek koji raspad Sovjetskog Saveza smatra najvećom geopolitičkom katastrofom 21. stoljeća i koji želi biti postsovjetski Justinijan, bizantski car koji je poželio obnoviti cjelovitost Rimskog Carstva. Trump se umnogome “rimuje s Putinom”, samo što je američki sustav ipak, barem zasad, otporniji na autokratska posezanja. Nakon ovog sastanka vrući krumpir namjerno je bačen EU-u i Ukrajini. Imamo novi stres-test.
Okretanje tvrđoj desnici ima uporište u političkom oportunizmu
* Čini se da je u posljednje vrijeme sve stres-test za EU, koliko takvih stresova Europska unija može podnijeti?
Na memorandumima Europskog parlamenta otisnuto je geslo “Ujedinjeni u različitosti”. Opravdano se može pitati koliko različitosti to jedinstvo može izdržati. Nema nikakve sumnje da je EU u svojoj povijesti napravio goleme iskorake, kao što je uvođenje jedinstvenog tržišta, zajedničke valute i prostora slobodnog za kretanje ljudi. Problem koji sve više strši jest to što Europska unija mnoge važne odluke donosi presporo, u pravilu čekajući najpogodniji trenutak. A ovo je vrijeme koje traži nadogradnju početne vizije i efikasnije mehanizme njezine realizacije. Ako to ne učine političari koji danas imaju odgovornost vlasti, u prostor će uskočiti oni koji bi EU radije anulirali nego ažurirali. Pogotovo populistička krajnja desnica.
* Desnica preuzima primat u mnogim zemljama u kojima prije nije imala izraženu većinu. Kako to objašnjavate kao političar s lijevog spektra?
O slabostima moderne ljevice moglo bi se nadugo raspravljati, ali ovo okretanje dobrog dijela Europe tvrđoj desnici ima svoje uporište u političkom oportunizmu i pragmatizmu desnog centra. Pravi je primjer Manfred Weber, predsjednik EPP-a i šef njihove grupe u Europskom parlamentu. Sve se češće obračunava i s političkom agendom stranačke kolegice Ursule von der Leyen jer joj, između ostalog, ne može oprostiti što je Angela Merkel odabrala nju za predsjednicu Komisije 2019. godine. On aktivno surađuje s radikalno desnim skupinama poput Patriota za Europu. No, nakon britanskog Brexita, europska desnica više ne zagovara nikakve “exite” nego je odabrala hod kroz europske institucije da bi Uniju transformirala iznutra. Dio je tog trenda, nažalost, i Hrvatska.
Thompson je posljedica točkaste rehabilitacije elemenata ideologije NDH
* Hrvatska se ponovno ušla na udaru optužbi za nacionalizam nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, pred pola milijuna ljudi, ali i nakon nedorečene situacije vezane uz pozdrav “Za dom spremni”…
To je posljedica točkaste rehabilitacije elemenata ideologije iz fašističkog režima Nezavisne Države Hrvatske. Sve je počelo radom čuvene komisije za suočavanje s prošlošću, a posljedice njihova rada vidimo ovih mjeseci. HDZ tu snosi popriličan dio odgovornosti. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković doveo je Hrvatsku u situaciju da je pozdrav “Za dom spremni” dobrodošao u Saboru, ali ne na stadionima. Sve je to oportunistička mjenjačnica narativa HDZ-a koji se u svom trećem mandatu sve manje zamara europskim vrijednostima koje prigodno deklarira.
Hrvatski političar ušutkao Srbe: ‘Smeta im što sam branio svoju zemlju’
Udar iz Srbije na Hrvatsku: ‘Traže hitno njegovu smjenu’
Srbi pojačali napad na Piculu: ‘S ustaškom legijom ubijao je srpsku nejač’
