![[RECENZIJA] Jan Fabre / I believe in the legend of love – o ljubavi i smrti – avangardno, nesputano i umjetnički zaokruženo](https://crovijesti.com/wp-content/uploads/2024/09/RECENZIJA-Jan-Fabre-I-believe-in-the-legend-of.jpg)
Ovaj će osvrt biti možda i odveć osoban iz dvaju razloga. Prvo – jer kao ljubiteljica klasičnog baleta još uvijek pokušavam pronaći širinu u sebi koja će moći obuhvatiti, voljeti i barem na intuitivnoj razini razumjeti performans i suvremeni ples. Drugo – jer me pitanje kraja ljudskog života, pogotovo onoga prekinutog suicidom, duboko pogađa. Predstavu „I believe in the legend of love“ za koju tekst, režiju i scenografiju potpisuje kultni belgijski umjetnik Jan Fabre izvela je Ivana Jozić, zagrebačka umjetnica, plesačica i glumica te jedna od najsjajnijih akvizicija Fabreove kazališne trupe Troubleyn. Ovaj je projekt ujedno prva koprodukcija hvarske Javne ustanove u kulturi HVAR 1612 i Troubleyna. Uz Fabrea i Jozić, kreativni tim predstave čine skladateljica i izvođačica glazbe Alma Auer, dramaturg Miet Martens te oblikovatelj svjetla i scenski tehničar Wout Janssens.
[INTERVJU] Ivana Jozić: Umjetnost ne trpi stagnaciju i dosadu, ona izvire iz potrebe za eksperimentiranjem i izazivanjem sama sebe
Predstava „I believe in the legend of love“ pisana je u formi pisma koje muškarac šalje svojoj voljenoj. Međutim, to pismo, razvučeno životnim dilemama, digresijama, melankolijom, panikom i smirajem nadilazi kakav larpurlartistički pokušaj romantiziranja ljubavi ili smrti. Njegova je snaga mnogo više u procesu putovanja nego u cilju koji će svaki interpretator doživjeti vrlo različito i osobno.
Ivana Jozić koja nas na početku predstave doslovce usisava u svoj svijet, kao nezadrživ mehanizam kojemu se ne vrijedi opirati, djeluje tako da ćemo u nedostatku boljeg hrvatskog pridjeva naprosto morati upotrijebiti engleski – statuesque. Uz jeziv uzdah na razmeđu racionalnog i iracionalnog gledatelju je dopušten pristup paralelnom svijetu u kojem umjetnost skladišti radikalno suprotstavljene emocije koje se mogu očekivati u i oko ljubavi i smrti. Jozić u jednostavnoj bijeloj majici i suknji pod plavičastim svjetlom djeluje kao mjesečina na noćnom nebu, a njezino fascinantno tijelo, u pokretu jednako sportski snažno koliko i umjetnički graciozno izvodi kretnje koje pričaju autentičnu priču. Njezino kretanje istražuje granice prostora, a ugodan rašpasti glas pjeva „Ode to Billie Joe“, potresnu pjesmu Bobbie Gentry o reakciji seoske obitelji iz Mississipija na suicid lokalnog mladića Billiea Joea.
Jozić u svom nastupu preuzima ulogu lika koji kontemplira o utjecaju na početak i kraj života, o ljubavi, prihvaćanju, strahovanju, „teroru prirode“ nad tijekom čovjekova života. Posebno je intrigantno razmišljanje o prirodnoj smrti koju nepouzdani pripovjedač promatra kao potencijalno „poniženje propadanja“ i pita se kakav je čovjekov utjecaj na život kad se rođenje događa bez njegova upliva. Plutajuće tijelo na projekciji u pozadini može biti i spokojno i pokojno, kao što je i čitava atmosfera kroz predstavu na rubu između čarolije aktivne plesačice i slomljene promatračice tijeka vremena kojemu glavni lik ne želi, u svom gongorijanskom zanosu, dati posljednju riječ.
Hamletovski je moment jednostavna, ali efektna scenografija s visećim elementima u obliku kostiju i lubanja koje kao da pitaju „Biti ili ne biti“. Čitav taj „memento mori“ koncept smrt čini manje tabuiziranom temom, a opet joj se ne pristupa nepošteno banalizirajuće. Jozić na trenutke interpretira dijelove pisma koji promišljaju o potencijalu ljudskog tijela (koje sjajno oblikuje i kao čvorište života, ali i kao skup krhkih kostiju koje bi neskloni zakoni fizike mogli unakaziti), a na trenutke poput pozadinskog plutajućeg tijela uranja u fluidnost koja publiku ljuljuška u ljepoti – sve dok se opet ne spomenu krucijalna životna pitanja čiji se put razrješenja nervozno iščekuje.
Pomisao na skok u ponor, u bezdan koji bi jamčio da je osoba sama odlučila o kraju „perverznog uživanja u patnji“ njezin je glumački vrhunac. Tobože ležerno „Dakle zbogom“ na metaforičkoj se osi nemilice sudara s biološkom (i etičkom?) značajkom čovjeka – on želi živjeti. Draška ga „slatka primamljivost života“ koju Jozić, magnetično privlačna, neobično lijepa i bolno prilagodljiva tako magično prenosi u prostor. Fluidna protočnost prelazi u kratke trzaje koji evociraju unutarnju borbu, a bijela koprena (ne)odlučnosti prekriva svijetlo platno njezina lica koje tako djetinje lako postaje bilo tko/što. Uz zvukove sjajne glazbe koja gradacijom raste od tapkanja kišnih kapi do plemenskih ritmova i zvukova odbrojavanja nečega što bi mogli biti posljednji trenuci života Jozić će se iznova vraćati pismu koje nije pretopljeno samo dilemom o životu i smrti – nego i o ljubavi. Ljubavi koja će isplivati kao posljednji (a najvažniji) motiv ove predstave koju će mnogi gledatelji pamtiti kao nešto avangardno, iskreno, neopterećeno uzusima i lažnim moraliziranjem, a opet duboko emotivno i nadasve umjetnički čarobno.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
Moja reakcija na članak je…
