Svakog 4. veljače Crkva se spominje svete Katarine de Ricci, talijanske dominikanke koja je primila Kristove stigme.
Katarina je jedna od najvažnijih mističarki 16. stoljeća, poznata po čudima koja je činila za života i po tome što je bila dio duhovne obnove Katoličke crkve u vrijeme reforme koju je odredio Tridentski sabor.
Alessandra Lucrezia Romola de Ricci – Katarinino ime – rođena je u Firenci 23. travnja 1522. Njezini roditelji, Pier Francesco de Ricci i Caterina Bonza, bili su dio bogatih gradskih obitelji. Između šeste i sedme godine života Katarina je započela školovanje u benediktinskom samostanu Monticelli, čija je opatica bila njezina teta Luisa de Ricci.
Katarina se od malih nogu pokazala kao osoba velike pobožnosti, posebno osjetljiva na otajstvo Kristove muke. U dobi od dvanaest godina, 1534., boravila je nekoliko dana kod sestara samostana San Vicente u Pratu, gradu blizu Firence. Tamo ju je šokirao strogi način života časnih sestara. Godine 1535. zatražila je da bude primljena kao benediktinka, primivši habit Reda od svog ujaka Timotea de Riccija, ispovjednika samostana.
San Vicente (Prato, Toskana) bio je klauzurni samostan u kojem su živjele časne sestre koje su pripadale Trećem redu svetog Dominika.
Katarina je položila svečane zavjete sljedeće, 1536. godine. Tamo je promijenila ime iz ‘Alessandra’ u ‘Catalina’, u čast svoje zaštitnice, svete Katarine Sijenske.
Mistični zanosi sve češći
Godine novicijata bile su posebno teške za Katarinu. U tom su razdoblju njezini mistični zanosi postali su sve češći, ponekad tijekom redovne molitve, ponekad tijekom sati kućne službe, što je potaknulo sumnje o njezinoj prikladnosti za redovnički život.
Većina žena koje su živjele s njom vjerovale su da je Katarina bila nemarna i da je zaspala u zboru, dok je u stvarnosti svetica bila u ekstazi. Hvala Bogu, njezina jednostavnost i predanost molitvi pomogle su mladoj djevojci da ustraje u svakodnevnoj borbi i pomogle su njezinim sestrama da je bolje razumiju.
Kada je imala 30 godina, Katarina je već služila kao poglavarica zajednice, položaj koji će zadržati do kraja svojih dana. Kao žena duboke molitve, pokazala se i velikom upraviteljicom.
Ova je faza bila obilježena vizijama i mističnim susretima. Prema vlastitom svjedočanstvu, Katarina je u naručju nosila Dijete Isusa, koje joj se često ukazivalo kako bi ga njegovala.
U drugim prilikama, Isus joj se predstavio kao odrasla osoba i dopustio joj da ga prati u različitim trenucima njegove muke. Katarini je također otkrivena bol koju je Djevica Marija osjećala dok je Isus, njezin Sin, umirao na križu. Za vrijeme korizme godine 1542, prolazeći kroz ekstazu muke, toliko se uživjela u Isusovo raspeće da je ozbiljno oboljela, a izliječio ju je tek pogled na uskrslog Krista i njegov razgovor s Marijom Magdalenom.
Bog je svetici udijelio te izvanredne milosti na korist njezine duše i onih koji su po njoj željeli više upoznati i ljubiti Krista patnika.
Ateist primio stigme i postao svećenik: ‘Ovo je jedina poruka Gospe koju svijet mora znati’
Dijeljenje boli Krista i njegove Majke
Duboka čežnja da se mistično sjedini s otajstvom muke Gospodnje uzrokovala je da Katarina spontano iskrvari i primi stigme. U trenucima duboke molitve na jednom joj se prstu pojavio koraljni prsten, kao znak njezine duhovne udaje za Krista.
Sveti Filip Neri, koji se godinama dopisivao sa sveticom, svjedoči da mu se ukazala kad su bili udaljeni tisućama kilometara.
Bilo je to vrijeme velikih svetaca i crkvene obnove. Među njegovim suvremenicima bili su, osim svetog Filipa Nerija, sveti Karlo Boromejski i sveta Marija Magdalena de Pazzi.
Sveta Katarina umrla je 2. veljače 1590. nakon duge i mučne bolesti, u 68. godini života. Blaženom ju je 1732. proglasio papa Klement XII., a zatim ju je 1746. godine kanonizirao papa Benedikt XIV.
Otac petero djece u korizmi dobio stigme i proživljavao Isusovu muku: Izvanredan događaj obilježio je živote 200 tisuća ljudi
