Kako Trump može iskoristiti rusku energiju za interese SAD-a i mir u Europi?
Dosadašnji pristup, koji je Bidenova administracija pozdravila kao veliku pobjedu transatlantskog jedinstva, normalizirao je stanje u kojem je Europa siromašnija i manje sigurna nego u bilo kojem trenutku od osnutka EU-a
Želi li novoizabrani američki predsjednik Donald Trump dobro Europi ili samo gleda na američke, prije svega gospodarske i financijske interese? Pitanje je to na koje bi velika većina ljudi, barem na europskom tlu, vjerojatno odgovorila jednoznačno. Otprilike – boli Trumpa briga za Europu! Pojedini nezadovoljnici smjera u kojem ide EU (a takvih je danas sve više diljem Starog kontinenta) pritom bi dodali da Trump ima i potpuno pravo da ga boli briga s obzirom na sadašnje procese unutar Unije.
Međutim, čitava stvar oko toga kako Trump gleda na Europu je kudikamo složenija, i osim ekonomskih, nedvojbeno sadrži i snažne geopolitičke elemente (to se vidi i po pitanju Grenlanda, pogledaj analizu ovdje.) Sadrži još i one ideološke, ali njih ćemo ovom prigodom ostaviti po strani, jer ideologija je ipak samo dopunsko oružje za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva – sredstvo za upravljanje masama – dok se prave borbe vode između vladajućih elita moćnih zemalja i njihovih interesa.
Iako se te elite uglavnom trude pronaći međusobne kompromise, jer im jamče stabilnost, u određenim povijesnim razdobljima ti interesi postaju toliko suprotstavljeni da kompromisi postaju nemogući tj. bili bi nepopravljivo štetni za njihove interese pa se pribjegava radikalnim metodama – u pravilu ratovima – bilo trgovinskim bilo onim klasičnim, vojnim. Naravno, u njima stradavaju prije svega potpuno nedužni i nevini ljudi, dok elite, nakon određenih manjih ili većih financijskih naprezanja kasnije redovito ubiru plodove tj. multipliciraju zaradu.
Danas je svijet, nedvojbeno, opet na rubu velikog rata jer su interesi moćnika oštro suprotstavljeni. Međutim, globalne elite i dalje, usprkos oštrim sukobima i krajnje suprotstavljenim pogledima na budući ustroj svijeta ipak još uvijek dominantno teže pronalasku određenih rješenja makar i na štetu pojedinih vlastitih interesa – svjesne da bi novi veliki vojni sukob u današnjim okolnostima (modernih i do zuba naoružanih vojski nikad ubojitijim oružjima masovnog uništenja) značio katastrofu za sve, a vjerojatno i kraj svijeta kakvog smo do sada poznavali.
Osim toga, još je jedan element važan za odgovor na uvodno pitanje. Sjedinjenim Državama treba snažna Europa, a ne ona koju će trebati hraniti i braniti na račun američkih poreznih obveznika. Jer Europa će SAD-u i dalje biti potrebna, čak i više nego prije kao ipak ključni saveznik, jer Washington više nikada neće biti u stanju samostalno diktirati globalna pravila igre. On je jednostavno prenapregnut, ali i bremenit sve većim unutarnjim problemima u američkom društvu. Na prošlotjednom saslušanju u Kongresu, najvjerojatniji budući američki državni tajnik Marco Rubio po prvi put je rekao jednu veliku istinu, koju su dosadašnje političke elite uvijek prešućivale: „SAD nema neograničene financijske i vojne mogućnosti“.
Ali i u tim i takvim uvjetima SAD će moći diktirati pravila igre u po sebe geopolitički ključnim regijama – prije svega u zapadnoj hemisferi i djelomično na Bliskom istoku gdje će se ipak sudarati s interesima i drugih dviju globalnih sila – Kine i Rusije, ali i regionalnih sila koje imaju svoje interese od kojih sigurno ne namjeravaju odustati – Turska, Saudijska Arabija i Iran – iako je ovaj posljednji trenutačno ozbiljno oslabljen gubitkom Sirije i slabljenjem svog najvažnijeg regionalnog posrednika (proxyja) – libanonskog Hezbollaha.
Nakon ovog uvodnog analitičkog pregleda aktualnog stanja, osvrnuo bih se na jučer objavljeni tekst autora Marca Episkoposa u američkom mediju The American Conservative, koji govori upravo o mogućim odnosima između SAD-a i EU-a u kontekstu nove administracije pod vodstvom Donalda Trumpa koja već danas preuzima dužnost. Tekst je vrlo zanimljiv i vrijedi ga pročitati te ga prenosim u nastavku teksta.
Dok ‘Seljačka buna’ ponovo tinja pred vratima Europe, Trump smišlja poteze
Kako Trump može iskoristiti rusku energiju za interese SAD-a i mir u Europi?
Nova administracija posljednjih je tjedana ponudila snažne naznake da je ozbiljna u pogledu nagodbe kako bi se konačno okončao katastrofalni rat u Ukrajini, koji sada ulazi u treću godinu. Ali težak, no nužan zadatak završetka najopasnijeg sukoba na europskom kontinentu od 1945. zahtijeva spremnost američkih kreatora politike da se uhvate ukoštac ne samo s vojnom realnošću koja se odvija na bojišnicama u Ukrajini od 2022., već i sa širom geopolitičkom dinamikom koji su pokretali sukob između Rusije i Zapada od kraja Hladnog rata. Glavni među njima je dugogodišnji spor oko europske energetske sigurnosti u kojem su se SAD, Rusija i razne europske države našle na suprotstavljenim stranama.
Ovi energetski ratovi, ako se ne riješe, prijete osakatiti Europu u narednim desetljećima. Ali oni također predstavljaju mogućnosti koje mogu poduprijeti održivi europski sigurnosni poredak na način koji koristi dugoročnim interesima SAD-a – rezimira u uvodu američki medij.
Europske energetske ratove pokreću dvije sile koje se bore. Prvo, ekonomija. Rusija je jedan od najvećih svjetskih izvoznika energije, a ruski energetski proizvodi prirodno su privlačni europskim uvoznicima energije zbog stabilnih tržišnih čimbenika, uključujući niske cijene, pojednostavljenu logistiku i relativno obilje ruskog plina. Njemački poslijeratni uspon kao globalne gospodarske sile, da ne spominjemo industrijsko srce Europe, bio je potaknut neprekidnom opskrbom jeftinim sovjetskim, a potom i ruskim plinom. Ovaj aranžman ne samo što je bio izuzetno koristan za Njemačku, već je jamčio solventnost cijelog europskog projekta do stupnja koji se ne može precijeniti.
Ali jasne ekonomske koristi od poslovanja s Rusijom uvijek su bile isprepletene s drugom silom – geopolitikom, tj. s geopolitičkim zabrinutostima koje su proizlazile iz nekih glasova u Washingtonu i zemljama istočnog krila NATO-a; glavni među njima je argument da uloga Rusije kao glavnog dobavljača energije za Europu čini EU ovisnom o Moskvi. Kako točno ova navodna ovisnost funkcionira nikada nije u potpunosti objašnjeno, a kamoli dokazano. Ideja da Moskva može ucjenjivati europske čelnike da izvrše njezine zahtjeve samo prijetnjom da će zatvoriti cjevovode prema Europi jedna je od onih pirotehnički dojmljivih ideja koje se raspadaju čak i pod najblažom pozornošću. Gazprom, ruski energetski div u državnom vlasništvu, ne može odustati od dugoročnog ugovora o plinu i vrlo unosnog europskog tržišta zbog nekog političkog neslaganja između Kremlja i Europe, a da pritom ne pretrpi goleme financijske gubitke, ne naruši vjerodostojnost svojih drugih ključnih trgovinskih partnera poput Kine.
Usprkos tome, ove dvije sile — ekonomska i geopolitička — došle su do vrhunca ruskom invazijom na Ukrajinu 2022., potaknuvši Europu da nastavi s potpunim i skupim odvajanjem od ruske energije u sklopu režima međunarodnih sankcija nametnutih Moskvi. Primamljivo je zaključiti da je potpuna izolacija Rusije od europskih energetskih tržišta dobra za interese SAD-a i da bi se trebala nastaviti zauvijek, ali postoje dodatni slojevi složenosti s kojima će se američki kreatori politike morati uhvatiti u koštac nakon završetka ukrajinske krize.
SAD treba snažnog saveznika u EU-u koji je sposoban preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu, nešto što novoizabrani predsjednik Donald Trump s pravom traži kao dio svoje veće inicijative za ponovnim pregovorima o uvjetima američkog angažmana s NATO-om. Ipak, dosadašnji pristup, koji je Bidenova administracija pozdravila kao veliku pobjedu transatlantskog jedinstva, normalizirao je stanje u kojem je Europa siromašnija i manje sigurna nego u bilo kojem trenutku od osnivanja EU-a.
Tjedna analiza Zorana Metera: SAD je već prije od Danske kupio Djevičanske otoke, pa zašto ne bi i Grenland
Kako preokrenuti silaznu putanju?
Američki medij dalje razmišlja o tome kako preokrenuti silazni trend odnosno putanja pada i konstatira kako je teško i gotovo neizvedivo za EU i Njemačku oporaviti se od tekućeg gospodarskog pada, a još manje održati dugoročni gospodarski rast, bez popravljanja neke vrste funkcionalnog energetskog odnosa s Moskvom. Rusija neće biti reintegrirana u europska energetska tržišta dok traje rat, ali predstojeći mirovni pregovori oko Ukrajine daju Trumpovoj administraciji i europskim čelnicima priliku da nastave s onim što je Henry Kissinger nazvao diplomacijom povezivanja.
Izgledi energetske normalizacije između Rusije i Europe nisu samo dobri za europska gospodarstva — sami po sebi nisu mala blagodat u svjetlu spirale ekonomske smrti EU -a — već su i jedan od glavnih izvora utjecaja Zapada u pregovorima o okončanju rata u kojem Rusija pobjeđuje. Rusija se vješto prilagodila zapadnim energetskim sankcijama, dijelom tako što je uvelike povećala izvoz energije u treće zemlje poput Indije koje prodaju rafiniranu rusku sirovu naftu natrag u Europu po naplati. Ali nema sumnje da bi Moskva radije poslovala izravno s europskim kupcima. Rasprava o ovim pitanjima kao dijelu šireg okvira za ublažavanje određenih sankcija nakon rata diplomatski je i ekonomski opravdana.
Svaki prijedlog u tom smislu sigurno će se suprotstaviti argumentu da je ograđivanje Rusije od europskih energetskih tržišta dobro jer otvara put nesputanom izvozu američkog LNG-a, ukapljenog prirodnog plina (LNG) preko Atlantika. Ovo gledište ne uzima u obzir stvarnost da, iako SAD može i treba reklamirati svoje energetske proizvode u Europi, nikako ne može izvesti dovoljno LNG-a po dovoljno niskim cijenama da pokrije tržišni udio koji je prethodno zauzimao ruski plin. Dopuštanje Europi da diverzificira svoj uvoz energije smanjilo bi napetost između maksimiziranja izvoza LNG-a u Europu i zadovoljavanja rastuće potražnje za LNG-om kod kuće, unaprjeđujući Trumpov cilj smanjenja cijena energije za američke potrošače. To je također dobra geopolitika – dopuštanje Rusiji da ponovno uspostavi trgovinu energijom s Europom ugrozilo bi sve veće oslanjanje Moskve na kineskog trgovinskog partnera, dodajući distancu rusko-kineskim gospodarskim odnosima koji su porasli na nove visine kao rezultat sankcija koje je Rusiji nametnula Bidenova administracija.
Zaokret u izjavama zapadnih obavještajaca: Razlog štete ipak nisu ruske sabotaže
Kupiti ruske plinovode Sjeverni tok, kao rješenje
Iako trenutačno vodstvo EU-a govori o odvajanju od Rusije kao o trajnom pristupu, lako je zamisliti da će se gospodarska stvarnost koja je potaknula europske države da uspostave desetljećima dug energetski odnos s Rusijom polako ponovno afirmirati u nadolazećim godinama dok će se potresi ukrajinske katastrofe povlačiti u retrovizoru.
SAD ima jedinstvenu priliku spriječiti ovaj razvoj događaja ne snažnim naoružavanjem Europljana da djeluju protiv vlastitih gospodarskih interesa, već ponovnim pokretanjem rusko-europske trgovine energijom pod uvjetima koji pogoduju SAD-u. Jedan pristup bio bi jednostavno kupiti Sjeverni tok 2 (iako je Moskva već jednom izrazila sumnju u tako nešto, op.ZM.), projekt plinovoda između Rusije i Njemačke koji je Berlin odbacio kao odgovor na rusku invaziju. Time bi se mogla postići dva ključna cilja SAD-a: američki subjekti bi primali naknade za transakcije za ruski plin koji teče u Europu, umanjujući zabrinutost o gubitku tržišnog udjela u korist Rusa; a vlasništvo SAD-a nad plinovodom omogućilo bi Washingtonu da nametne inherentne granice ruskom geoekonomskom utjecaju, konačno otklanjajući svaku zabrinutost oko europske “ovisnosti” o Rusiji. Ove dvije koristi, u tandemu, imaju potencijal trajno okončati europske energetske ratove pod uvjetima korisnim za gospodarske i sigurnosne interese SAD-a.
Trump je bio u pravu kad je primijetio političku shizofreniju europskih elita koje zahtijevaju američku vojnu zaštitu od Rusije čak i dok gutaju stotine milijardi kubičnih metara ruskog plina. Ali rješenje nije ni tolerirati potpunu i trajnu sigurnosnu ovisnost Europe o Sjedinjenim Državama, nešto što Trumpova administracija s pravom želi poništiti, niti inzistirati na ekonomski samoubilačkom energetskom odvajanju između Europe i Rusije.
Postoji srednji smjer – onaj koji promiče dugoročnu europsku stabilnost uz unaprjeđenje američkih interesa – spreman za preuzimanje, a nadolazeći pregovori oko Ukrajine pružaju generacijsku priliku za rad na stabilnom, održivom transatlantskom poretku koji promiče američki i europski prosperitet.
Kratki zaključak
Sa stavovima autora američkog medija, naravno, može se sporiti, o njima polemizirati i navoditi argumente za i protiv. Ali oni su nesumnjivo legitimni i u sebi sadrže itekako veliku dozu logike ukoliko se želi krenuti u smjeru detanta – prema nekakvoj stabilnijoj budućnosti, a ne u smjeru jačanja konfrontacije. Jer potonja sve više i Europu, a onda i svijet dovodi na rub kataklizme koja će nedvojbeno uslijediti ukoliko usijane glave ne zamijene one trezvenije (je li Trump, usprkos nametnutom negativnom imidžu diljem svijeta za kojeg je dobrim dijelom i sam zaslužan – trezveniji od Bidena pokazat će vrijeme i to vrlo brzo, jer “željezo se kuje dok je vruće” pa se tako rješavaju i ključni (geo)politički problemi u ranoj fazi mandata kad za to ima više manevarskog prostora).
Meter o velikim pomacima na azijskoj ‘šahovskoj ploči’ u režiji SAD-a i Rusije, uz pomoć Armenije i Irana
Kao što sam rekao u uvodu. veliki globalni rat nikome ne treba i mora se izbjeći pod svaku cijenu. A ta cijena – to već znaju svi koji se visokom politikom i strategijom bave ozbiljno – nužno zahtjeva kompromise, koji moraju uvažavati novu realnost sviđala se ona nekomu ili ne. Alternativa je samo ubrzani kaos, veliki rat i neizreciva patnja. Svijet zaslužuje novu priliku i kretanje ispočetka. Je li za tako nešto on već prošao dovoljnu katarzu ostaje za vidjeti.
