Treću godinu se u afričkoj zemlji održavaju “Igre za izbjeglice”, nažalost poznate po genocidu ’94, koji uključuju nogomet, košarku, sjedala (za sportaše s invaliditetom), karate i taekwondo utakmice. Dani slobodnog vremena koji se na trenutak odvlače od strašnih poteškoća u svakodnevnom životu
Lopta, mreža, mrežnica, ali i tatami. I 750 entuzijastičnih dječaka. Sedamsto pedeset izbjeglica, točnije. Koji se suočavaju sa turnirima koje organiziraju Ujedinjeni narodi i koji nude djeci i tinejdžerima siguran, konstruktivan i privlačan prostor tijekom školskih praznika, držeći ih podalje od opasnosti i dok potiču strast prema sportu. Osim igara, ovi izazovi djeluju i kao platforma za podizanje svijesti o zajednici i razvoj talenata. Živimo u svijetu koji se sve više i više razdvajamo u dvoje. S jedne strane, umjetna inteligencija, automobili za autonomnu vožnju, bolesti izvan smiješnih poput tekstualnog vrata, bolnog vrata za pretjerano korištenje pametnog telefona, prostornog putovanja plavog podrijetla, sva ženska osoba slavljena je kao otkriće penicilina. S druge strane, svjetlosne godine udaljene od spomenutih “problema iz prvog svijeta”, rasprostranjenog siromaštva, ratova za koje se 95% svijeta čak i bori. Bez spuštanja u populizam, nemoguće je zanemariti svijet oko nas, ako čim imamo hrabrosti putovati ugao i ne zaustaviti se kod našeg malog.
