Objavljujemo treći dio velike analize Bruna Rukavine vezano uz aktualne pregovaračke procese oko završetka ukrajinskog rata, poteze Europe i štošta drugog, čiji drugi dio možete pogledati na ovoj poveznici.
- Da parafraziramo slavnog boksača Mike Tysona: „Svatko može imati dobar liberalan plan, dok mu šaka brutalnog realizma stvarnosti ne doleti u lice“.
- U jednom budućem scenariju ukrajinski sukob mogao bi se prikazati kao sukob između demokratskog svijeta i autoritarnog režima, a u drugom, kao tragična borba dvaju bratskih naroda manipuliranih globalnim isprepletenim sebičnim ekonomsko-političkim interesima
Kako do sad sintetizirati cjelokupni sukob ili koja je zagonetka krize u i okolo Ukrajine koja traje već više od desetljeća? Osim ranije navedenih razloga po kojoj je sukob u Ukrajini sukob oligarha kako iz Rusije, tako i iz Ukrajine i Zapada te naravno sukob zapadnog konglomerata političko-sigurnosnih-ekonomskih aktera protiv onih ruskih, konačni narativ i što će se za 100 ili 200 godina učiti u školama o međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu ovisit će o njegovom završetku i tko će biti pobjednik.
Možda će biti raznih narativa, jer će se u budućnosti možda uistinu početi vrednovati kritičko mišljenje. U jednom scenariju, mogao bi se prikazati kao sukob između demokratskog svijeta i autoritarnog režima, a u drugom, kao tragična borba dvaju bratskih naroda manipuliranih globalnim isprepletenim sebičnim ekonomsko-političkim interesima. Ovdje možemo reći da je ovo i sukob dva načela iz dvije teorijske škole međunarodnih odnosa (sloboda Ukrajine da odabere kojim putem želi ići i kome pripadati vs. sigurnosti Rusije da neutralizira svoje egzistencijalne ugroze – širenje NATO saveza):
- liberalne škole međunarodnih odnosa po kojoj Ukrajina kao država (i njeni građani) ima pravo odlučivati o svojoj sudbini i slobodno odabrati gdje žele pripadati i zbog koje Ukrajinci još uvijek ratuju na bojištu;
- realističke škole međunarodnih odnosa po kojoj sloboda u realnosti/stvarnosti, koliko god to liberalima (ili kako ih realisti nazivaju utopistima) bilo teško za čuti, ne dolazi u vakuumu, nego u stvarnosti borbe za političku moć i interese na međunarodnoj pozornici, a u kojoj Rusija percipira ukrajinske težnje za slobodom u NATO savezu svojom egzistencijalnom prijetnjom koja će kao i svaka druga (regionalna ili svjetska) sila u međunarodnim odnosima koristiti i prisilu da neutralizira svoje percipirane egzistencijalne prijetnje. Pri tom je važno naglasiti kako Rusija nije imala težnju osvojiti Ukrajinu, nego je držati neutralnom, kakva je ona i bila u članku IX. Deklaracije o državnom suverenitetu Ukrajine iz 1990. godine gdje jasno stoji kako Ukrajina „svečano proglašava svoju namjeru da postane u budućnosti stalno neutralna država koja neće sudjelovati u vojnim blokovima i koja će se pridržavati tri nenuklearna principa: ne prihvaćati, ne proizvoditi i ne nabavljati nuklearno oružje“ (Декларация о Государственном Суверенитете Украины, 1990: IX). Naravno, političke deklaracije, dokumenti, međunarodno pravo i sami Ustavi, nisu vječno uklesana pravila, nego instrumenti/alati političke borbe za moć i interese, stoga je Deklaracija ne bitna nakon Euromajdan revolucije, stoga su nastali uvjeti za „pravni princip rebus sic stantibus, prema kojem s ruske strane ugovori/sporazumi potpisani s Ukrajinom ne vrijede jer nisu potpisani s novim revolucionarnim vlastima u Kijevu“ (Rukavina, 2024: 8).
Rukavina: Što SAD uopće može ponuditi Rusiji? (2. dio)
Mit o Budimpeštanskom sporazumu
Deklaracija o državnom suverenitetu Ukrajine otvara još dva pitanja koje ja važno objasniti. Prvo je, nastavno na današnju ništavnost Deklaracije o državnom suverenitetu Ukrajine, licemjerstvo u međunarodnim odnosima, o kojem sam nedavno bio upitan prilikom sudjelovanja u emisiji na jednoj nacionalnoj televiziji.
Međunarodni odnosi često se doživljavaju kao licemjerni, jer oni a priorito i jesu budući da su temelj međunarodnih odnosa države koje su vođene vlastitim sebičnim nacionalnim interesima i uglavnom djeluju u skladu s njima, osobito u području vanjske politike i međunarodnih odnosa. Stoga svaki akter koji prati svoje vlastite interese, ne može biti ništa drugo doli licemjeran jer gleda samo i isključivo sebe i svoje pozicioniranje u svijetu. Od licemjerja u međunarodnim odnosima ne treba bježati, nego ga prihvatiti kao datost i usklađivati svoje interese s interesima drugih aktera. Međunarodni sustav nije ništa drugo nego složena mreža isprepletenih, međusobno povezanih i/ili sukobljenih interesa koji su utemeljeni na različitim aktivnostima njihovog ostvarenja. Zbog toga se, ponovno iz realistične perspektive, s licemjerjem treba naučiti živjeti, a ne se protiv njega svakodnevno boriti kao bistri vitez don Quijote od Manche protiv vjetrenjača.
Drugo se odnosi na nenuklearne principe Ukrajine ijedan današnji mit koji se često može čuti oko Ukrajine, čuveno odricanje od nuklearnog oružja Budimpeštanskim sporazumom/memorandumom iz 1994. godine. Krenimo redom, nakon raspada SSSR-a, nuklearni arsenal u Ukrajini bio je pod operativnom kontrolom ruskih Strategijskih raketnih snaga (Ракетные войска стратегического назначения, РВСН), pod čijom je kontrolom sustav za autorizaciju lansiranja (Никуличев, 2020). U Rusiji se sustav za kontrolu i autorizaciju korištenja nuklearnog oružja naziva Kazbek (Казбек), a ključni element tog sustava je Čeget (Чегет) – nuklearni kofer koji koristi predsjednik Rusije za donošenje odluka o mogućem nuklearnom napadu (Sokov, 2012). Sustav Kazbek povezan je s automatskim sustavom uzvratnog udara Perimetr (Периметр), poznatim i kao Mrtva ruka, koji omogućava lansiranje nuklearnog oružja čak i u slučaju da je rusko rukovodstvo onemogućeno u davanju naredbi (Stilwell, 2022). Do 1996. godine i denuklearizacije Ukrajine, nuklearno oružje smješteno u Ukrajini bilo je pod ingerencijom Ruske Federacije, odnosno pod operativnom kontrolom Strategijskih raketnih snaga Rusije (koje su naslijedile nuklearni arsenal Sovjetskog Saveza nakon njegovog raspada).
Iako je Ukrajina nakon raspada SSSR-a 1991. godine naslijedila treći najveći nuklearni arsenal na svijetu (oko 1.900 strateških nuklearnih bojevih glava i dodatne taktičke nuklearne bojeve glave), ona nije imala funkcionalnu kontrolu nad tim oružjem. Lansirni sustavi i kodovi za aktivaciju ostali su pod kontrolom Moskve, preko sustava Kazbek i Čeget. Prema Budimpeštanskom memorandumu iz 1994. godine, Ukrajina se obvezala na predaju nuklearnog oružja Rusiji u zamjenu za sigurnosna jamstva (odnosno osiguranja) od strane Rusije, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva.
Proces povlačenja i uništavanja nuklearnog oružja završen je 1996. godine. Još je važno naglasiti da se nije samo Ukrajina odrekla svog nuklearnog naoružanje nego su to napravile i Bjelorusija i Kazahstan (na čijem se teritoriju nalazila velika sovjetska nuklearna testna baza u Semipalatinsku) kroz zasebne sporazume i bilateralne dogovore godine, s Rusijom, SAD-om i drugim međunarodnim akterima.
Riječ je o Lisabonskim protokolima (1992.) – pravni okvir za prijenos nuklearnog oružja na Rusiju, bilateralni sporazumi s Rusijom (1993.-1994.) – definirali uvjete prijenosa oružja i sigurnosna jamstva, pristupanje NPT-u (Ugovor o neširenju nuklearnog oružja) (1993.) – Bjelorusija i Kazahstan formalno su pristupili Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja kao nenuklearne države. Uz ove tri države, u međunarodnim odnosima još se jedna država odrekla svojih nuklearnih vojnih kapaciteta, Južnoafrička Republika, ali naravno, u sklopu drugog konteksta.
Ukratko, nije se Ukrajina odrekla nuklearnog oružja jer ga nije nikad niti kontrolirala – sve se kontroliralo iz Moskve, preciznije govoreći iz ruskih Strategijskih raketnih snaga, gdje su bili kodovi i ključevi za lansiranje nuklearnih bojevih glava.
Dakle, Ukrajina je bila samo teritorij na kojem je bilo smješteno nuklearno oružje, isto kao što je danas u Europi smješteno američko nuklearno oružje u Belgiji (baza Kleine Brogel), Njemačkoj(baza Büchel), Italiji (baze Aviano i Ghedi), Nizozemskoj (baza Volkel) i Turskoj (baza Incirlik), pa nitko ne govori da su Belgija, Nizozemska, Italija, Njemačka ili Turska nuklearne sile.
B. Rukavina: Kako SAD pregovorima osigurava svoje nacionalne interese u Ukrajini i Rusiji (1)
Američka obveza, i obveze Rusije i UK
U Budimpeštanskom sporazumu je također navedeno da „Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske ponovno potvrđuju svoju obvezu da se suzdrže od prijetnje ili uporabe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Ukrajine, te da nijedno njihovo oružje nikada neće biti korišteno protiv Ukrajine osim u samoobrani ili na drugi način u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda“ (The Budapest Memorandum, 1994: 2). Upravo će se na ovaj zadnji dio rečenice pozivati Rusija kad je u pitanju intervencija na Krim i u Ukrajinu, odnosno da je to čin u samoobrani jer je to iz ruske pozicije preventivni rat zbog egzistencijalne prijetnje.
Zanimljivo je uvidjeti da su se s Budimpeštanskim sporazumom/memorandumom također Ukrajini dala sigurnosna jamstva ili preciznije govoreći sigurnosna osiguranja (Security Assurances), ne sigurnosna jamstva (Security Guarantees), koja Ukrajina i danas traži. Inače, Ukrajina je aktivirala ta sigurnosna osiguranja Budimpeštanskog sporazuma nakon pripajanja Krima Rusiji i naravno ništa se osim sankcija Rusiji nije dogodilo, jer ponavljamo ključno pitanje: kako ratovati protiv nuklearne sile koji sukob percipira kao egzistencijalnu ugrozu?
„Vrhovna Rada Ukrajine obratila se potpisnicima Budimpeštanskog sporazuma iz 1994. godine, a čiji su potpisnici između ostalih bili SAD i Velika Britanija. Rusija je bila pozvana da se drži sporazuma, na što je Moskva odgovorila da ih to traži nelegitiman režim Ukrajine te da Ruska Federacija nikad nije ratificirala Budimpeštanski sporazum“ (Rukavina, 2022).
Naime, Budimpeštanski sporazum (1994.) nije bio međunarodni ugovor, već politički sporazum između Ukrajine, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Rusija ga je potpisala, ali ga nije bilo potrebno formalno ratificirati jer nije imao status pravno obvezujućeg ugovora prema međunarodnom pravu. Ukrajina ga je smatrala ključnim dokumentom za svoju sigurnost, ali također ga nije bila dužna ratificirati jer nije bio ugovor nego političko obećanje. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo su ga isto tretirali kao političku deklaraciju, a ne kao sporazum koji bi zahtijevao ratifikaciju (Фененко, 2017: 400).
Možda bi logično bilo za zaključiti bilo kojem državnom akteru u međunarodnim odnosima da ako je jednom imao sigurnosna jamstva/osiguranja od strane istih aktera od kojih i danas traži nova sigurnosna jamstva i ti akteri mu prije nisu pomogli i njihova sigurnosna jamstva ne znače mnogo kad je u pitanju okršaj s nuklearnom silom, onda bi možda jednostavnije bilo promijeniti strategiju i taktiku te krenuti nekom drugom vanjsko-političko strategijom (primjerice balansiranja između velikih sila, kao što je to radila naša slavna Dubrovačka republika).
Ako je Rusija 30 godina upozoravala, još od Andreja Kozirjeva, što su joj crvene linije i davala je jasna upozorenja što će se dogoditi ako se te crvene linije prijeđu, kao što je to bilo 2008. godine u Gruziji te 2014. godine na Krim, zašto se onda čudimo i šokirani smo uvijek ruskim reakcijama? Jednostavno, zato što još uvijek živimo u većinski prevladavajućoj liberalnoj teorijskoj školi i njenog Wilsonističkog stvorenja – paradigme kolektivne sigurnosti. Mnogi su još liberali, utopisti, poput Timothya Snydera i teško se odvojiti od narativa i diskursa kojem su bili izloženi 30 godina u ovom danom povijesnom razdoblju kad je liberalizam bio TINA – There is no alternative. Ali je buđenje teško u svijetu realnosti i stvarnosti koji je diktirani utemeljen na moći i sili. I sad kad gledamo unazad, posljednjih 30 godina, teško se ne zapitati, je li ta baza međunarodnih odnosa, moć i sila, cijelo vrijeme i bila prisutna, samo se drugačije zvala i omatala se celofanom liberalnih vrijednosti poput humanitarnih intervencija, ljudskih prava i širenja demokracije, a ustvari su, isto kao sad u Ukrajini, velike sile cijelo vrijeme provodile i širile svoju moć diljem svijeta i borile se u svojim često taštim političkim igricama za bolju poziciju nad drugima, makar to značilo i uništenje cjelokupnih država, poredaka, a često posljedično i gubitke na tisuća tragičnih ljudskih života.
Stoga se izvodi zaključak, kojeg postavljam samo kao hipotezu za daljnja razmatranja, da je liberalizam bio samo konstruktivističko sredstvo, stanje uma sa svojim benefitima u zapadnim demokracijama, kojim se prikrivala imperijalna igra perfidno-demokratskih sustava protiv bilo kojih drugih imperijalnih i neimperijalnih aktera u međunarodnim odnosima u svojim realističkim borbama za moć na svjetskoj pozornici.
Meter: Kako je Trump 2020. Putinu iz ruku izbio bazu u Crvenom moru i što se opet mijenja u korist Moskve
Parafrazirajmo slavnog Tysona
Dakle i ono u što smo vjerovali da nas drži na vrhuncu razvoja čovječanstva i naše civilizacije, liberalizam i njegove tekovine, ustvari je nusproizvod pobjede SAD-a u hladnom ratu i uspostavljene američke hegemonije te potencijalna obmana koja se prodavala za miran san mnogobrojnih građana zapadnih demokracija (koje uistinu imaju najbolje životne uvjete i vrijednosti poput vladavine prava), a koji nisu bili izloženi brutalnostima i nasilju intervencija demokratskih režima diljem Afrike, Bliskog istoka i ostalih dijelova svijeta gdje se vodila borba za moć, prestiž i resurse.
Međutim, svakoj konstruiranoj priči dođe kraj onog trenutka kad se suoči s granicama mogućnosti svoje ekspanzije i brutalnoj realnosti anarhičnih međunarodnih odnosa vođenih svjetskim liderima koji žele dominaciju i koriste brutalnu silu na tom putu, bez ikakvog svjetskog policajca koji bi ih u tome zaustavio. Ili, da jednostavno parafraziramo Mike Tysona: „Svatko može imati dobar liberalan plan, dok mu šaka brutalnog realizma stvarnosti ne doleti u lice“. Zato je buđenje iz liberalne bajke ili utopije, (ako je ona opće i postojala na svjetskoj razini) izuzetno teško za mnogobrojne koji su imali benefite od nje (naročito mi na lokalnoj razini zapadnih demokracija). Iz perspektive realističke škole međunarodnih odnosa jedini put iz ove anarhične situacije je posjesti za stol svjetske sile i omogućiti im da se dogovore oko podjela svojih interesnih sfera kako bi se došlo do održivog mira i mogućnosti izgradnje modusa vivendi između njih. U suprotnom će se bilo koju silu možda dovesti do ruba na kojem bi bila prisiljena nuklearnim snagama uništiti apsolutno sve što smo kao vrsta gradili posljednjih nekoliko tisuća godina.
Naravno, za liberale je ovo potencijalno ostvarenje noćne more, stoga i zaključuju kako je mir gori od rata. Međutim, sloboda i sigurnost se trebaju promatrati u ciklusima (i prije svega u ravnoteži/balansu, kao vrhunaravnoj Aristotelovoj vrlini). Nekad je vrijeme za više slobode, a nekad je vrijeme za više sigurnosti. Liberali ne trebaju prestati borbu za slobodom, mogu je samo pauzirati za neku bolju budućnost kako bismo danas uspješno s fokusom na sigurnost stabilizirali međunarodni poredak i odmaknuli se od strahova nuklearnog armagedona do kojeg nas dijele sekunde po Satu Sudnjeg dana (Doomsday Clock).
Tjedna analiza Zorana Metera: Američko-ruska ‘hokej-diplomacija’ otapa nagomilani debeli sloj leda
Ukratko, oni koji su istinski liberali ne trebaju prestati biti liberali u vidu općenitog zaustavljanja borbe za slobodom, samo bi trebali postati realistični liberali, ne utopistički, jer bolje se u daljoj budućnosti boriti za slobodu kroz osiguravanje preživljavanja sadašnjosti, nego pretvoriti uvjete života na našoj planeti sličnim (ne)životnim uvjetima naših susjednih planeta u Sunčevom sustavu.
Izvori:
Декларация о Государственном Суверенитете Украины. 1990.Dostupno:https://www.gorby.ru/userfiles/file/deklaraciya_ussr_1990.pdf
Фененко, Алексей. 2017. Современная история международных отношений: 1991-2016. Mосква: Аспект Пресс.
Jutarnji list. 2025. Traju pregovori u Rijadu, Putinov čovjek objavio detalje! Ukrajinci zasuli Rusiju dronovima, stižu snimke. Dostupno: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-ministar-o-pregovorima-s-sad-om-bilo-je-produktivno-trump-samo-ja-mogu-zaustaviti-putina-trebao-sam-dobiti-nobela-15566209?cx_linkref=jl_home_g1
Никуличев, Ю. В. 2020. Проблемы стратегической стабильности и перспективы ядерного сдерживания в XXI веке. Управление и политика в области образования, 3, 67-81. Dostupno: https://upe-journal.ru/files/-2020-3_%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D1%83%D0%BB%D0%B8%D1%87%D0%B5%D0%B2_%D0%AE%D0%92.pdf
Rukavina, Bruno. 2022. Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije, 6(6), 89-118. Dostupno:https://hrcak.srce.hr/303586
Rukavina, Bruno. 2024. Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538
Rukavina, Bruno. 2025. Ništa nije kako se čini: Zašto Trump krivi Ukrajinu za početak rata?. Geopolitika.News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/nista-nije-kako-se-cini-zasto-trump-krivi-ukrajinu-za-pocetak-rata/
Sokov, Nikolai.2012. Controlling Soviet/Russian nuclear weapons in time of instability. The Nonproliferation Policy Education Center. Dostupno:https://npolicy.org/nikolai-sokov-controlling-soviet-russian-nuclear-weapons-in-time-of-instability/
Stilwell, Blake. 2022. Russia’s Dead Hand: The Soviet-built nuclear doomsday device. Military.com. Dostupno:https://www.military.com/history/russias-dead-hand-soviet-built-nuclear-doomsday-device.html
The Budapest Memorandum. 1994. Dostupno: https://policymemos.hks.harvard.edu/files/policymemos/files/2-23-22_ukraine-the_budapest_memo.pdf?m=1645824948
