Objavljujemo drugi dio velike analize Bruna Rukavine vezano uz aktualne pregovaračke procese oko završetka ukrajinskog rata, poteze Europe i štošta drugog, čiji prvi dio možete pogledati na poveznici ovdje ili pri kraju teksta.
Pozicija američke administracije s Donaldom Trumpom je objašnjena u ranijim analizama (Rukavina, 2025). Može se samo dodati nekoliko zanimljivih argumenata o mogućnostima američke taktike razbijanja rusko-kineskog partnerstva formulom kojom je Kissinger razbijao sovjetsko-kinesko savezništvo u 1970ima. Kontekstualno, tadašnji odnosi izuzetno su drugačiji nego današnji. SSSR i Kina su godinama imali izuzetno loše odnose (toliko da je u jednom trenutku na sovjetsko-kineskoj granici kod rijeke Amur bilo stacionirano oko milijun vojnika i obje strane su bile spremne za rat) prije nego što je došao Kissinger i odlučio iskoristiti taj sukob u američke interese, ali to je bilo i u interesima Kine koja je povezivanjem sa SAD-om lakše balansirala SSSR-u. Nadalje, sam SSSR je pokušavao poboljšati odnose sa SAD-om kako bi smanjio utrku u naoružanju s njima, ali i da se smanji napetost na granici s Kinom.
Meter: U Senatu predstavljeno izvješće obavještajne zajednice o vanjskim ugrozama SAD-u. Gdje je Rusija
Danas je sve potpuno drukčije
Današnja situacija rusko-kineskog zbližavanja je u potpunosti drugačija i bit će mnogo teže razbiti navedeno partnerstvo iz više razloga. Prvo, i Rusija i Kina odbijaju unipolarnu hegemoniju liberalno-zapadnog (američkog) svijeta.
Drugo, ekonomski odnosi su se u posljednjih deset godina u potpunosti zbližili. Zanimljivo je da se rusko-kinesko partnerstvo intenzivnije počelo graditi upravo nakon ponovnog pripajanja (aneksije) Krima, kad je Rusija potpala pod prve sankcije Zapada, a dodatno je partnerstvo zacementirano kad je počeo međudržavni rusko-ukrajinski sukob u veljači 2022. godine. Dakle, može se reći da je kriza u i oko Ukrajine gurnula Rusiju u zagrljaj s Kinom jer je Zapad Rusiju izolirao i marginalizirao.
Treće, grade zajednički svijet kroz BRICS, što zaslužuje posebnu analizu, ali i sigurnosno surađuju održavajući vojne vježbe.
Četvrto, komplementarnost rusko-kineskog partnerstva je vidljiva kroz ruska mineralna i prirodno-resursna bogatstva kojima opskrbljuje Kinu, dok od Kine Rusija dobiva različite tehnološke i druge proizvode, ali i financijsko-ekonomsku pomoć.
Dakle riječ je o strateškom povezivanju koje se neće lako uzdrmati i formula Kissingera će imati poteškoće jer je drugačiji kontekst njezine implementacije. Osim toga, što bi SAD mogao ponuditi Rusiji za odmicanje od partnerstva s Kinom? Čak i da SAD predloži Rusiji maksimum u zamjenu za odmicanje od Kine, a to su: priznavanje pripojenih osvojenih teritorija u Ukrajini, popuštanje sankcija, jasno odbijanje ulaska Ukrajine u NATO savez, povlačenje vojne prisutnosti SAD-a iz dijela istočne Europe te zatvaranje USAID-a s kojim se prestala širiti liberalna demokracija i obojene revolucije, Rusija se može samo pitati jedno: do kad će to vrijediti?
Njemačka lagano odškrinula vrata prema slanju vojske u Ukrajinu
Nemaju povjerenja u SAD
Američki predsjednik Donald Trump ima još ovaj mandat (eventualno još jedan ovisno kako će se interpretirati Ustav SAD-a: može li imati dva predsjednička mandata uzastopno ili dva predsjednička mandata općenito). Rusija bi sve ovo od SAD-a mogla prihvatiti, ali zbog nestabilnosti odnosa sa Zapadom i potencijalne kratkoročnosti administracije Donalda Trumpa na vlasti (koji je i sam anomalija, a ne tendencija američke vanjske politike, jer je demokratska stranka i dobar dio republikanaca nastrojen poput Europljana – održavanju antagonizma s Rusijom), a Kina je mnogo pouzdaniji i stabilniji partner od promjenjive politike SAD-a.
Bilo koji novi američki predsjednik može sve što je Donald Trump gradio urušiti u jednom danu, isto kao što je i Donald Trump poništavao Bidenove odluke u jednom danu. Zato će Rusija vjerojatno težiti izgradnji što je više moguće sigurnosnih aranžmana nove cjelokupne arhitekture u Europi (ali i svijetu) s jasnim mehanizmima njene obrane ako se ona počne urušavati i jasnim posljedicama te reakcijama za rušitelje nove sigurnosne arhitekture, upravo iz razloga potencijalnog novog američkog predsjednika iz redova demokrata (ili republikanaca) koji imaju jasnu anti-rusku poziciju i vrati se na put Joea Bidena i antagonizma s Rusijom.
Osim toga, Trump može našteti euroatlantskom odnosu ovim mirovnim pregovorima jer dodvoravanju i dogovaranju s Rusijom, europski saveznici gube povjerenje, ako im je još išta od njega i ostalo, u SAD. Nadalje, SAD kao takav, može se nadati da će bilateralno Rusija pristati na sporazum sa SAD-om jer ju se ne može pritiskati budući da nema toliko poluga moći SAD nad Rusijom protiv koje se već vodi konvencionalan rat u Ukrajini, kojeg Rusija trenutačno faktično polako dobiva na terenu i SAD pokušava izvući maksimum za sebe što može kroz sporazum s Rusijom. Stoga Rusija čeka da im SAD dolazi s prijedlozima za sporazumom dok nastavlja provoditi sigurnosnu politiku u Ukrajini koja je zacrtana u veljači 2022. godine.
Putin predložio privremenu upravu nad Ukrajinom. Stigao odgovor Bijele kuće
Evo što želi Rusija
Rusija će u mirovnim pregovorima pokušati osigurati svoje interese, koji su godinama, a neki i desetljećima jasno definirani, a riječ je o:
- Zadržavanju strateškog utjecaja nad demilitariziranom Ukrajinom i spriječiti njeno članstvo u NATO savezu (neutralizacija).
- Međunarodno priznanje pripojenog teritorija, odnosno cilj je dobiti međunarodno priznanje ili barem prešutno prihvaćanje kontrole nad Krimom i drugim zauzetim područjima. Ovdje će biti zanimljivo vidjeti hoće li SAD, možda preko ono malo utjecaja Europljana, staviti uvjet međusobnog recipročnog priznavanja problematičnih teritorija. Primjerice, ukoliko se bude gradila šira sigurnosna arhitektura u Europi, onda bi Zapad mogao tražiti od Rusije da prizna Kosovo kao neovisno, dok im u zamjenu Zapad priznaje pripojene dijelove Ukrajine i poluotok Krim.
- Rusija teži ukidanju ili ublažavanju međunarodnih sankcija koje negativno utječu na njeno gospodarstvo.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, izrazio je spremnost za pregovore, ali pod ruskim uvjetima, koji uključuju neutralnost Ukrajine i priznanje okupiranih teritorija kao dijela Rusije. Dakle riječ je o ostvarenju ruskih temeljnih interesa prije i samog početka pregovora. Ukratko, Rusija inzistira na sklapanju pravno obvezujućeg sporazuma koji bi jamčio njezinu sigurnost i eliminiranje egzistencijalne prijetnje – članstva Ukrajine u NATO savezu.
Štoviše, Rusija se ne žuri i može trenutačno čekati i nastavljati osvajati na bojnom polju, naročito dok još uvijek ne kontrolira sve regije u Ukrajini koje je pripojila. Rusija ima vrlo malo smislenih razloga za primirje, jer su primirja kao takva samo kupovina vremena i svojevrsna prevara po ruskoj percepciji, kao što su to priznali Merkel i Hollande oko Minsk sporazuma o primirju.
Izazov za Rusiju je da ne mogu vjerovati Zapadu, ne mogu vjerovati Ukrajini i trebaju planirati nova izazovna buduća vremena u kojima će Zapad i Ukrajina, čak i ako se postigne neki sporazum/primirje, ponovno ga prekršiti i pokrenuti novi sukob za nekoliko godina ako dođe do zamrznutog sukoba nakon primirja. Zato je cilj Rusije da se zauzme što više teritorija, minimizira ruske žrtve i odbaci moguće buduće napade na Rusiju tako što kontrolira što veće dijelove Ukrajine. Iz istog razloga, Rusiju ne zanimaju primirja ili prekidi vatre, nego konačni mirovni sporazum s novom sigurnosnom arhitekturom u Europi koju će priznati i SAD i europske države i sama Ukrajina.
EU: Nećemo ublaživati sankcije Rusiji
Koalicija voljnih
Europa, odnosno koalicija voljnih država predvođenih Londonom i Parizom, može se nazvati marginalnim pivotom u kontekstu trenutnih geopolitičkih zbivanja, osobito vezano uz rusko-ukrajinski sukob. Ova koalicija zaslužuje naziv pivot jer se ponaša kao aktivni poticatelj rata, umjesto da traži mir kao održivo rješenje. Iako je jasno da postoje moralni i politički razlozi koji podržavaju ukrajinsku borbu za teritorijalnu integritet, važno je primijetiti da su ove države u velikoj mjeri oblikovale smjer sukoba, ignorirajući mogućnosti diplomacije i mira te tako naravno ostvarivale svoje nacionalne interese.
S druge strane, marginalnost ove koalicije proizlazi iz činjenice da Europljani nisu za stolom odlučivanja kada se donose ključne odluke u vezi s početkom pregovora i kraju sukoba te su marginalizirani od strane SAD-a. Ove države su u velikoj mjeri isključene s političke scene zbog svojih prethodnih odluka, nediplomatskih poteza i jednostrano orijentiranih politika koje su vodile posljednjih nekoliko godina Europu u trenutačan kaos ili vatreni krug s kojim je okružena.
Kroz promašene pristupe u ranijim fazama sukoba, europske države ostale su u pozadini i nisu uspjele usmjeriti globalnu zajednicu prema miru, već su, čini se, same postale instrument eskalacije, naravno iz njihove (liberalne) perspektive zbog borbe za slobodu Ukrajine. Sama britansko-francuska koalicija voljnih u mnogočemu je ovisna o SAD-u, naročito Ujedinjeno Kraljevstvo po mnogobrojnim pitanjima, uključujući i sigurnosno-vojnu dimenziju, stoga je možda i sudbina koalicije voljnih pred-uvjetovana rusko-američkim sporazumom oko kojeg trenutačno traju pregovori.
Međutim, čak i ako se SAD dogovori i pritisne koaliciju voljnih da popusti oko Ukrajine, ostaje veliki problem same Ukrajine i kako će ona reagirati na bilo koji mogući dogovor između Rusije i SAD-a. Ukrajina jako dobro zna da nikakva učinkovita sigurnosna jamstva ne može dobiti od koalicije voljnih, nego samo jedne vojne sile u svijetu, a to je još uvijek prva vojna sila – SAD, koja joj to pod Donaldom Trumpom ne želi dati.
Nadalje, europski saveznici će ponavljati kako nikakav dogovor nije moguć s Rusijom koju vodi Vladimir Putin, kojemu se, po Europljanima, ne može vjerovati. Čak i da samo iz pretpostavke uzmemo da su Europljani u pravu pri ovom stavu i da se Rusiji uistinu ne može vjerovati, što će napraviti po tom pitanju Europljani? Neće se ići u nikakve sporazume, nastavit će se rat koji se trenutačno gubi iz pozicije Zapada? Još Ukrajinaca i Rusa će izgubiti svoje živote i još teritorija će Rusija zauzeti, jer se ne može vjerovati Rusiji?
Raskol: U EU-u ‘savršena oluja’ nakon Trumpovih carina na aute. Tama nad horizontom
Nemaju karte u rukama
Ukratko, govoreći iz realistične teorijske pozicije, ako Europljani nemaju karte u rukama, nemaju niti previše izbora nego vjerovati Rusiji, ma kakva ona bila, ili jednostavno ratovati do beskonačnosti.
Naravno, ovdje je važno imati na umu i uvučenost europskih političkih elita osobno u ovaj sukob koje ne žele preuzeti odgovornost za sve promašene politike, kako prema Ukrajini, tako i prema Rusiji, i čija je reputacija dovedena u pitanje i zato je mir gori od rata, jer ako se rat nastavi, možda će se dogoditi neko čudo i primjerice Rusija će se sama od sebe urušiti ili će se nešto dogoditi što će preokrenuti situaciju u korist Ukrajine.
Dakle, nova europska taktika prema Ukrajini bila bi nadanje, čemu je dokaz da nitko ne govori činjenično i logično argumentirano kako ili što još napraviti da Ukrajina preokrene situaciju na bojnom polju u svoju korist? Što im još isporučiti, dostaviti, koje još sankcije staviti na Rusiju koja se bori protiv svojih, kako uvijek upozorava – egzistencijalnih prijetnji?
Trenutačno je izuzetno teško za očekivati brzi sveobuhvatan mirovni sporazum između Rusije s jedno strane i Zapada/Ukrajine s druge strane. Možda se najbolje nadati prvotno zamrzavanju sukoba kroz potencijalnu medijaciju posebnim bilateralnim sporazumima SAD-a s Ukrajinom i Rusijom i pokretanju širih multilateralnih dogovora oko konačnog mira, koji mogu trajati mjesecima, naročito jer su odnosi Europe s Rusijom izuzetno zatrovani.
B. Rukavina: Kako SAD pregovorima osigurava svoje nacionalne interese u Ukrajini i Rusiji (1)
Međutim, ovim se ulazi u potencijalna predviđanja u međunarodnim odnosima, koja su gotovo pa nemoguća u konstantnoj nepredvidljivosti međunarodnih odnosa.
Nastavlja se.-
