Već gotovo četiri godine rat u Ukrajini traje i pitanja koliko je teritorija Rusija zauzela, koliko su se planovi predsjednika Vladimir Putin uspjeli ostvariti i koliko Ukrajina može izdržati, postaju sve alarmantnija. Prema najnovijim podacima, Rusija i dalje kontrolira značajan dio ukrajinske zemlje, a ratna dinamika i diplomatske inicijative idu paralelno. Kako su za naš portal nedavno izjavili geopolitički analitičari Denis Avdagić i Mirko Galić, a komentirajući najavljeni mirovni sporazum, Rusija kontrolira petinu ukrajinskog teritorija.
Na kraju ljeta 2025., procjenjivalo se da Moskva drži oko 114.500 kvadratnih kilometara ukrajinskog teritorija, što je približno 19 % čitave Ukrajine (uključujući i anektirani Krim i ranije zauzete dijelove Donbasa). Taj broj uključuje stare okupacije i one stečene nakon invazije 2022., od kojih je najveći udio iz Donjecka, Luhanska, Zaporožja i Hersona.
Međutim, brojke kriju složeniju stvarnost. Od 24. veljače 2022. do danas, uz sve strateške poraze i gubitke, situacija na bojištu više puta se mijenjala. Prema analiz navodno nezavisnih istraživača, neto kontrola teritorija od početka invazije porasla je za oko 28.500 kvadratnih milja, a to je oko 12 % Ukrajine. No, u 2024. i 2025. tempo ruskih osvajanja usporio je prema izvješćima, u 2024. su osvojili oko 4.168 km², uglavnom ruralnih područja i sela što ipak nije promijenilo strateški balans, pišu to svjetski mediji Reuters i Guardian.
Ogromni gubitci
U isto vrijeme, ruski gubici navodno su rasli: više stotina tisuća vojnika ranjeno je ili poginulo što ispituje izdržljivost Moskve. S tim podacima kao pozadinom, nameće se pitanje jesu li Putinovi ratni planovi uspjeli? Prema zapadnim analitičarima, ne onako kako je Moskva zamišljala prije 2022. Bitne zadaće: potpuna kontrola Donbasa, spajanje sa Krimom, prodor prema zapadu Ukrajine dosad nisu ostvarene. Čak su neki od prvih početnih ciljeva ostali nedostižni, a rat se pretvorio u iscrpljujući rovovski konflikt s malim teritorijalnim pomacima.
U tom kontekstu napori za diplomatskim rješenjem dobivaju na težini. Predloženi mirovni plan predložen od strane Donalda Trumpa izazvao je oštre podjele: iz Moskve stižu poruke da je prihvatljiv samo ako osigurava kontrolu nad teritorijima. Prijedlog, kažu u Kremlju, mora biti usklađen s onim što je dogovoreno s Rusijom još 2025. (na summitu na Aljasci). S druge strane, Ukrajina i saveznici upozoravaju da bi prihvaćanje ovakvog plana značilo efektnu predaju teritorija, gubitak suvereniteta i rizik dugoročne ovisnosti o Moskvi.
U takvom iscrpljenom i neizvjesnom ambijentu, nameću se pitanja o izdržljivosti Ukrajine: O vojnoj, demografskoj, ekonomskoj. S jedne strane, ruska kontrola nad dijelom zemlje znači kontinuirani pritisak, stalnu prijetnju i opasnost od novih incidenata. S druge strane, Zapad sve više povezuje buduću pomoć za političke i terotorijalne ustupke što podiže sumnju u dugoročnu stabilnost i isplativost rata.
Kao ilustracija novog pristupa, specijalna kampanja SAD-a, uz Trumpa, sugerira da oružje više neće biti besplatno, za razliku od ranijih administracija, kada je podrška bila gotovo besplatna u smislu dostave oružja. Takva promjena uvjeta nameće Ukrajini dodatni financijski i politički teret. To otvara pitanje koliko je dosad pomogla potpora, vojna ili humanitarna i je li sve što je uloženo sada ugroženo? Precizni podaci o ukupnoj pomoći iz Hrvatske variraju, ali jasno je da kontinuitet potpore ovisi i o geopolitičkoj situaciji. Svaki hendikep znači dodatan pad morala, logističke poteškoće, ekonomske posljedice i sve to dodatno iscrpljuje ukrajinsku stranu.
Ako Rusija uspije zadržati oko 19 % teritorija, to pema Zapadu znači milijunske izbjeglice, razorene regije, konstantnu obnovu i održavanje frontnih zona što košta ogromne resurse, resurse koje ratom još više osiromašena Ukrajina teško može oporaviti. S druge strane, za Kremlj, zadržavanje tih zona znači moguće, dugoročno strateško uporište, kontrola nad dijelom industrijskih kapaciteta, prirodnim resursima, pristupom moru ili granici i, što je možda ključno, političku kartu za pregovore.
Ako planovi mira koje gura Trump budu prihvaćeni uz teritorijalne ustupke, to bi značilo da rat, barem formalno, završava, ali pitanje ostaje: je li takav mir samo predah za novu nestabilnost? Mnogi analitičari upozoravaju da bez jasnih jamstava sigurnosti, bez uključenosti međunarodnih snaga, takav dogovor ne daje dugoročnu stabilnost. Analitičar Denis Avdagić je za naš portal izjavio da su ključno pitanje sigurnosna jamstva. “Najvažnije će biti kakva će biti sigurnosna jamstva, tko će to jamčiti i kako. Bez toga Ukrajina teško da može pristati na bilo kakav kompromis”.
Za Ukrajinu, posljednje dvije godine rata, eksodusa i razorene infrastrukture, samo teritorijalno smanjenje ne mora značiti kraj patnje. Oporavak će biti dug i skuplji nego što se tvrdilo na početku rata, a političke odluke koje dolaze u idućim mjesecima mogu odlučiti hoće li zemlja opstati kao jedinstvena država ili se raspasti na regije pod različitim utjecajima. Za Rusiju, postoji realan rizik da trošak rata: ljudski, ekonomski, reputacijski, nadmaši dobit od zauzetih teritorija. Međutim, povijest pokazuje da autoritarni režimi ponekad “otpjevaju” žrtvu za komad zemlje initko ne može jamčiti da Kremlj ne planira takav scenarij…
Na kraju krajeva, možda je najveće pitanje i što za Ukrajince znači pobjeda? Ako pobjeda podrazumijeva povratak cijele teritorije i egzistenciju u normalnim okvirima, onda je cijena rata koju su plaćali ogromna. Ako pobjeda znači zamrznuti linije, sklopiti mir i preživjeti u uvjetima zone konflikta — onda se rat pretvara u stalnu krizu. S obzirom na sve gore navedeno, jasno je da rat i njegovi ishodi nisu više samo vojno pitanje. To je pitanje egzistencije, identiteta, geopolitike i preživljavanja cijele nacije. Ukrajina, nakon gotovo četiri godine, stoji na rubu.
