- Dok je anarhija strukturna konstanta međunarodnih odnosa, kaos predstavlja negativnu transformaciju te anarhije. On je znak urušavanja međunarodnog reda i ulaska u fazu svojevrsne geopolitičke/međunarodne entropije, s nesagledivim posljedicama za sigurnost.
- Države koje ne pripadaju tzv. „kolektivnom Zapadu“ suočene su s egzistencijalnim izborom: one mogu ili razviti vlastite institucije i regionalne centre moći (polove), odnosno samo-regulaciju odmakom od Zapada, ili će biti gurnute u divlji svijet vanjske manipulacije kaotičnih regija.
- Dio te zamke je i ruska SVO, iz koje Rusija ne može izaći osim konačnom pobjedom, završilo to vojnom pobjedom ili diplomatskim pregovorima.
Posljednjih pet godina hipotetski svjedočimo porastu kaosa u međunarodnim odnosima. U posljednjih nekoliko godina, zbog tekućih izazova, u Ruskoj Federaciji mnogobrojni autori i znanstvenici upozoravaju upravo o raspadu postojećeg međunarodnog poretka čemu predstoji svojevrstan kaos. Osim Karaganova, Fenenka i Trenina koji kroz različite pristupe i argumente objašnjavaju urušavanje poretka, ovdje se fokusiramo na u Hrvatskoj možda manje poznatog ruskog istraživača, Dmitrija Genadijeviča Evstafjeva (rus. Дмитрий Геннадиевич Евстафьев) koji u nekoliko svojih članaka i analiza upravo pokušava objasniti pojam kaotizacije u trenutačnom svijetu.
Kaos i/ili anarhija
Riječ kaos, etimološki dolazi iz grčkog jezika i označava prvotnu prazninu ili neomeđenost (grč. Kháos). U filozofiji kod „Platona i Anaksagore kaos označava bezličnu pratvar kojoj duh nije dao oblik, dok se u svakodnevnom životu kaos shvaća kao zbrka, metež i nered“ (Hrvatski jezični portal, 2025).
U međunarodnim odnosima mnogo češće susrećemo pojam anarhije, naročito kad je riječ o realističkoj teoriji međunarodnih odnosa. Anarhija je strukturno obilježje međunarodnog sustava, koje označava odsutnost središnje vlasti ili nadređene sile koja bi mogla uspostaviti pravila, provoditi zakone i kažnjavati kršitelje među državama. Upravo je anarhija glavni uzrok sukoba i natjecanja za moć, koja bi po realistima trebala voditi u ravnotežu snaga, ukoliko su države racionalni akteri koji traže sigurnost. Ključne karakteristike anarhije u međunarodnim odnosima temelje se na činjenici da svi akteri, odnosno države, djeluju kao formalno ravnopravni i suvereni subjekti. U takvom sustavu ne postoji nadređena vlast, što znači da nema globalne sile koja bi imala ovlasti prisilno provoditi zakone, odnosno ne postoji takozvana „svjetska policija“. Zbog toga svaka država mora sama brinuti o vlastitoj sigurnosti, oslanjajući se na načela samopomoći (eng. self-help). U takvom okruženju prevladava nepovjerenje među državama te se i trenutačni saveznici mogu percipirati kao potencijalne prijetnje, jer se međunarodni odnosi temelje na neizvjesnosti, želji za dominacijom i nesigurnosti. U konačnici, moć postaje ključno sredstvo opstanka, bilo da se radi o vojnoj, ekonomskoj ili tehnološkoj moći. Samo kroz akumulaciju i demonstraciju moći države nastoje osigurati vlastitu poziciju i preživljavanje u anarhičnom međunarodnom sustavu.
Sukob realista i liberala u međunarodnim odnosima s refleksijom na Ukrajinu (1)
Razlika između anarhije i kaosa
Koja bi onda bila razlika između anarhije i kaos/kaotizacije u međunarodnim odnosima? Pojam anarhije odnosi se na odsustvo (globalne) vlasti koja bi imala monopol nad silom ili zakonodavstvom. U takvom sustavu ne postoji „svjetska vlada“, već su države suvereni i formalno ravnopravni akteri, koje same snose odgovornost za vlastitu sigurnost. Iako je anarhija neuređeno stanje, to ne znači da je nužno i kaotično, jer unutar anarhijskog sustava može postojati stabilan red, ravnoteža snaga, pa čak i institucionalna suradnja. Anarhija je zapravo neutralna struktura – okvir u kojem se međunarodni odnosi odvijaju bez centraliziranog autoriteta (poput ravnoteže snage). Gotovo sve glavne teorije međunarodnih odnosa, uključujući realizam i liberalizam, uzimaju anarhiju kao polazišnu točku koja utječe na ponašanje država.
Za razliku od anarhije, kaos ili kaotizacija označava proces raspada postojećih struktura, pravila i normi ponašanja unutar međunarodnog sustava. To je stanje duboke nestabilnosti, u kojem ne samo da ne postoji središnja vlast, nego ni međusobno prihvaćena pravila igre. U takvim okolnostima institucije, norme i pravila slabe ili gube legitimitet, hegemonijski akteri (poput SAD-a) gube kontrolu, a na scenu stupaju ne-državni akteri, hibridni ratovi, sive zone i asimetrične prijetnje. Osim što vlada nesigurnost, u kaotičnom sustavu više nema konsenzusa o zajedničkim interesima, poštivanju crvenih crta (koje više nitko ne poštuje, niti oni koji ih krše niti oni koji bi trebali djelovati jednom kad je crvena crta pređena), a ni pravilima i normama ponašanja.
Autori koji se bave ovim fenomenom uključuju Zygmunta Baumana, koji govori o „tekućoj modernosti“ u kojoj su stabilnost, struktura i dugoročnost nestali, a zamijenjeni su nestalnošću, promjenjivošću i nesigurnošću i vječnoj fluidnosti. U vremenima univerzalne nesigurnosti, kaos postaje struktura (Bauman, 2000). Naravno, kontingentnost i fluidnost možda i jesu konstanta u našim životima, ako se prisjetimo Heraklitove izreke Πάνταῥεῖ (Panta rei) – Sve teče, te fraze Ovidija Omnia mutantur– Sve se mijenja. Dok je anarhija (neformalna) strukturna konstanta međunarodnih odnosa, kaos predstavlja negativnu transformaciju te anarhije, stanje u kojem se gubi i ono malo (neformalne) stabilnosti koje anarhijski sustav omogućava. Dolazi do kaotizacije i same anarhije. U tom smislu, kaos je znak urušavanja međunarodnog reda i ulaska u fazu svojevrsne geopolitičke/međunarodne entropije, s nesagledivim posljedicama za sigurnost.
Zoran Meter: Zašto bogati Arapi i Turska ne reagiraju oštrije protiv Izraela? Nije razlog ono što mislite
Kaotizacija svijeta iz ruske perspektive
Temeljem analize radova i predavanja Dmitrija Genadijeviča Evstafjeva, ruskog politologa i profesora, moguće je konstruirati sustavnu interpretaciju fenomena kaotizacije svijeta iz ruske perspektive, u kojoj se ističe niz dubljih strateških uvida i kritika međunarodnog poretka.
Evstafjev pristupa ovom pitanju ne iz perspektive općeg moralnog i etičkog sloma (ako se opće može govoriti o nekakvom moralnom/etičkom sustavu na razini međunarodnih odnosa), nego iz analitičkog pogleda na sudar razvojnih mikro i makro političko-ekonomskih tendencija i logika u svijetu te promjenu instrumenata, aspekata i oblika moći u međunarodnim odnosima.
Evstafjev razdoblje između 2017. i 2021. definira kao „predkaos“ fazu u kojoj je svijet postupno ulazio u novu epohu neuređenosti/entropije/kaosa. Tijekom tog razdoblja, višeslojne političke, ekonomske i tehnološke logike djelovanja aktera dolaze do izražaja na globalnoj sceni ali još nisu institucionalno oblikovane. Ova „međuzona“ karakterizira se početnom nepredvidljivošću i paralizom postojećih međunarodnih mehanizama, budući da nijedan akter ili institucija ne uspijeva uspostaviti dominantni poredak. Za Evstafjeva, kaos nije stanje koje nastaje spontano, već je rezultat sukoba i konkurencije između razvojnih logika suprotstavljenih međunarodnih aktera koje su međusobno nespojive. Ovi načini djelovanja, politički, ekonomski i tehnološki, pokušavaju oblikovati novi međunarodni poredak, ali bez uspješne uspostave univerzalne dominacije. Takav sudar proizvodi dojam globalnog nereda (kaosa), gdje se smjerovi razvoja ne mogu unaprijed predvidjeti ni racionalno objasniti.
Jedna od najvažnijih Evstafjevih teza jest da Zapad koristi kaotizaciju kao alat geopolitičkog upravljanja u regijama gdje ne može ostvariti stabilnu dominaciju. Umjesto otvorene vojne intervencije, koristi se „strategija kontroliranog kaosa“: destabilizacija lokalnih političkih sustava putem vojne prijetnje, informacijske manipulacije i kontrole sukoba nad lokalnim elitama. Ova se metoda, prema Evstafjevu, primjenjuje u regijama poput Bliskog istoka, Sudana, istočne Europe i Crnog mora, gdje se moć održava bez formalne odgovornosti. Evstafjev tvrdi da države, osobito Sjedinjene Američke Države, napuštaju normativne modele i sve više upravljaju putom percepcije strateške snage i (ne)dostupnosti određenih opcija. To znači da kontrola nad očekivanjima i scenarijima postaje važnija od klasične institucionalne regulacije.
Države koje ne pripadaju tzv. „kolektivnom Zapadu“ suočene su s egzistencijalnim izborom: one mogu ili razviti vlastite institucije i regionalne centre moći (polove), odnosno samo-regulaciju odmakom od Zapada, ili će biti gurnute u divlji svijet vanjske manipulacije kaotičnih regija. U potonjem slučaju postaju objekti tuđe geopolitike i arene kaotičnog upravljanja bez vlastitog suvereniteta. Evstafjev stoga zagovara geopolitičku i geoekonomsku emancipaciju „ne-Zapada“.
Dakle, Evstafjev kaotizaciju vidi kao svjesno korištenu metodu političkog djelovanja kolektivnog Zapada. U trenutku kada meka moć više ne djeluje, dolazi do primjene tvrde moći s ciljem restrukturiranja svjetskog prostora nad kojim se nije uspostavila dominacija i to bez institucionalnih obveza. Kaos se, u tom smislu, ne događa „odozdo“, već se generira „odozgo“ kao alat hegemonije u uvjetima promjenjivih sila. Prema Evstafjevu, kaos nije proizvod propasti postojećeg poretka, već posljedica međunarodnog vakuuma (nepolarnosti) u kojem se sudaraju partikularne konkurentske logike bez jasnih međunarodnih institucija i pravila/normi. Zapad, u toj analizi, koristi kaotizaciju kao instrument/alat moći, dok su „ne-Zapadne“države prisiljene na izbor: ili se institucionalno afirmirati (razviti vlastiti institucionalni okvir) ili biti ubačene u prostorni krug katoizacije (ostati zarobljene u zonama kaosa, gdje će ostati objekti manipulacije) (Евстафьев, 2023). Naravno, postoji i treća opcija pripojiti se i postati dio kolektivnog liberalno-demokratskog Zapada (što u slučaju Rusije, sam Zapad nije htio početkom 21. stoljeća i tako je, paradoksalno, sukreator današnje Rusije).
Analiza Dmitrija Evstafjeva nudi alternativnu paradigmu geopolitičkog razmišljanja, koja odbacuje liberalne pretpostavke o univerzalnom poretku i zagovara (neo)realistički i strateški pogled na moć, institucionalizaciju i novi međunarodni poredak u razvoju. Evstafjev zaključuje u svojim tekstovima i predavanjima da za samu Rusiju, kaotizacija svijeta ne označava samo rizik ili izazov, nego i priliku, pogotovo ako se prihvati neizbježnost kaotizacije (Евстафьев, 2023). U središtu kaosa, uvijek laži i prilika jer tamo gdje prestaje red/poredak (ili gdje se on izaziva) počinju mogućnosti.
Paradoks: Dok politika razornim sankcijama udara Moskvu, zapadne tvrtke sveprisutne u Rusiji
Rusija ima samo dva izbora
Kaotizacija je za Rusiju možda i „svojevrsna svakodnevna aporija (bezizlaznost ili nerješiv problem) koja traje još od kraja hladnog rata. Rusija ima dva izbora: ili će kao država koja se ne ponaša po pravilima (Zapada) u međunarodnim odnosima biti okarakterizirana/etiketirana kao pokvarenjak (eng. spoiler) i zbog toga će biti stavljena pod ekonomsko-političke sankcije jer svoje nacionalne interese štiti od ekspanzije NATO saveza (instrumenta/alata američke vanjske i sigurnosne politike), ili će se, slamajući svoju materijalnu egzistenciju, podčiniti američkim interesima, kao što je to bio slučaj liberalizacije u 1990-ima.
Slična aporija za Rusiju je bila i u veljači 2022. godine, kad je mogla ili gledati kako ukrajinske snage vojno zauzimaju LNR i DNR ili vojno intervenirati u cijelu Ukrajinu, što ju ponovno etiketira kao pokvarenjaka i stavlja pod ekonomsko-političke sankcije. Ova aporija za Rusiju predstavlja vječnu vanjskopolitičku i sigurnosnu zamku (rus. ловушка), a dio te zamke je i Specijalna vojna operacija (ili invazija/agresija), iz koje Rusija ne može izaći osim konačnom pobjedom, završilo to vojnom pobjedom ili diplomatskim pregovorima.
Zoran Meter: Ništa nije kako izgleda! Trumpov napad na Iran je dogovoren s Putinom i ne samo s njim
Zbog te aporije Rusija od hladnog rata većinom ima reaktivnu vanjsku politiku, uvijek odgovara na zapadne akcije, odnosno druga po redu vuče vanjskopolitičke i sigurnosne poteze, a ne kreira ih strateški prva“ (Rukavina, 2024: 62).
Nastavlja se.-
