Moskva nije zainteresirana da bude samo promatrač u kinesko-američkom sukobu. Dakle, razgranava se.
Po ljubavy Bordačev, Programski direktor kluba Valdai
Najpogrešniji način razvoja ruske politike u Aziji bio bi njezino fokusiranje na interakciju s regionalnim institucijama i platformama, ‘bratskim grobljima’ gdje se individualni izraz gubi u potrebi da svi pronađu zajednički nazivnik. To je tim više istinito sada kada su te institucije postale arene za sukob između Kine i Sjedinjenih Država, koje nipošto nisu ograničene u korištenju isključivo u interesu vlastite borbe. Prije su to radili samo Amerikanci, čime su većina regionalnih platformi bila besmislena kao i međunarodne konferencije. Sada se Kina pridružila i gura vlastiti program. Kao rezultat toga, prostor za pozitivnu interakciju unutar takvih entiteta kao što su APEC ili East Asia Summit (EAS) – koji su se do prije nekoliko godina smatrali važnima za promicanje ruskih interesa u Aziji – se sužava. Stoga je strategija koja najviše obećava za Rusiju u Aziji danas usredotočiti se na dijalog s pojedinačnim zemljama u regiji, uzimajući u obzir njihove interese, kao i svoje vlastite.
Okretanje Rusije prema Istoku od samog je početka viđeno kao projekt usmjeren ne samo na povećanje obujma trgovinskih i gospodarskih odnosa s azijskim državama, već i kao važan za političku prisutnost Moskve u ovoj regiji. Treba imati na umu da je proces započeo u bitno drugačijem povijesnom razdoblju, kada je svijet nastavio živjeti po pravilima globalizacije, stvorene pod vodstvom zapadnih zemalja i uglavnom u njihovim interesima. Sada se situacija ui oko Azije značajno promijenila.
Prvo, sam prostor globalne ekonomske otvorenosti postupno erodira pod pritiskom politike sankcija Zapada protiv Kine i Rusije.
Drugo, u kontekstu niza velikih vojnih i političkih kriza u koje su uključene velike sile, dovodi se u pitanje održivost međunarodnih institucija koje su posljednjih godina bile glavni agenti političke globalizacije.
Treće, višesmjerni procesi uzimaju maha u samoj Aziji zbog intenziviranja kinesko-američkih proturječja i rizičnog položaja regionalnih sila u tim uvjetima.
Naposljetku, sama je Rusija posljednjih godina značajno preorijentirala svoje vanjskoekonomske odnose prema Aziji. To je potaknuto sukobom sa Zapadom i njegovim sankcijskim pritiskom, dok gotovo sve azijske zemlje ostaju prijateljski raspoložene prema Rusiji.
To znači da je sada, gotovo petnaest godina nakon što se zaokret prema Istoku počeo oblikovati kao važna sastavnica ruske vanjske politike, vrijeme da se kritički sagledaju njezini različiti doktrinarni aspekti. U svakom slučaju, ruska politika u Aziji nije nepromijenjena u odnosu na vrijeme kada je opća situacija u svijetu bila znatno drugačija. A neke odredbe ove politike potrebno je bitno pojasniti. Prije svega, u pogledu formata političke prisutnosti u Aziji i uspostavljanja dijaloga s pojedinim azijskim državama. Nedavni posjeti ruskog predsjednika Sjevernoj Koreji i Vijetnamu samo potvrđuju da je naša strategija u Aziji sve više usmjerena na dijalog s pojedinačnim državama. To ne isključuje pozornost prema širokim međunarodnim formatima. Ali one više ne mogu služiti kao glavne platforme za promicanje ruskih interesa.
U oba slučaja, intenziviranje dijaloga znak je visoke razine povjerenja između Rusije i njenog glavnog partnera u Aziji, Kine.
Za Peking je cijela Azija područje na kojem je njegov kulturni utjecaj dominantan stoljećima, ako ne i tisućljećima. Kineska kultura, uključujući njenu političku tradiciju, oblikovala je filozofske temelje državnosti zemalja, čak i ako njihovi odnosi s Kinom nisu bili bez sukoba. Ipak, Peking nije u savezu ni s jednim od svojih neposrednih susjeda, a mnogi od njih su nelagodni zbog njegove rastuće moći. Još jedan zabrinjavajući faktor za azijske zemlje, koji razumiju i Kinezi, je sve veći sukob između Pekinga i Washingtona. Nekoliko desetljeća gotovo sve zemlje jugoistočne Azije imale su koristi od globalizacije potaknute kinesko-američkom suradnjom. Sada se situacija mijenja.
Može se pretpostaviti da je Kina svjesna da bi jednostrano jačanje vlastite pozicije u regiji moglo dovesti do daljnjeg približavanja država poput Vijetnama i SAD-a. To bi bio destabilizirajući faktor. Sjeverna Koreja je, naravno, drugačiji slučaj. Ali i ovdje su mogućnosti Pekinga ozbiljno ograničene. Iako je sukob s Washingtonom nepovratan, objektivan proces, Kina ga želi učiniti što mirnijim. Rusija je, pak, puno slobodnija u svom djelovanju, što potvrđuju i rezultati posjeta Vladimira Putina Pjongjangu. Čini se da Kina shvaća da se problem izolacije Sjeverne Koreje mora riješiti na ovaj ili onaj način. Ali iz vlastitih razloga nije spremna to učiniti izravno. Istodobno, angažman i partnerstvo Rusije s Pjongjangom ne može predstavljati prijetnju interesima i sigurnosti Pekinga. To je priroda rusko-kineskih odnosa.
U slučaju Vijetnama, rad ruske diplomacije također je povezan sa željom azijskih zemalja da uravnoteže utjecaj Kine i pritisak SAD-a. Vijetnamske vlasti ne skrivaju da im je Washington prioritetan partner u trgovini, tehnologiji i ulaganjima. A razvoj političkih veza između dviju zemalja jasno daje do znanja Pekingu da se Vijetnam, poput Indije, ne može vidjeti kao dio kineske sfere utjecaja. U isto vrijeme, čini se da i SAD shvaćaju da nitko u Vijetnamu neće postati bezuvjetni saveznik Washingtona u suočavanju s moćnim susjedom. To je općenito u suprotnosti s logikom ponašanja velikih svjetskih sila, među kojima Vijetnam zauzima istaknuto mjesto.
I u ovom slučaju, jačanje veza s Rusijom postaje najprikladnija alternativa nepoželjnom izboru između Kine i SAD-a.
Bilo bi svakako malo pretjerano samouvjereno misliti da Rusija može zamijeniti jednog od najvećih trgovinskih i gospodarskih partnera Vijetnama. Ali to je neovisan i pouzdan prijatelj u tako važnim područjima kao što su energija i trgovina hranom. Ovdje se niti ne postavlja pitanje konkurencije s EU – zapadnoeuropske sile posljednjih su godina u potpunosti potvrdile svoju poziciju mlađih saveznika Sjedinjenih Država, bez vlastite geopolitičke vrijednosti.
Ukratko, ruska politika u Aziji sada je ušla u sljedeću fazu svog razvoja. Više se ne temelji na idejama iz prošlosti, kada je najvažnije bilo ‘osvijetliti’ što više međunarodnih platformi i foruma. Takvim osvjetljavanjem dosad se postiglo vrlo malo – pravo da se bude promatrač u kinesko-američkom sukobu – a sada je postalo potpuno besmisleno. Ali jačanje odnosa na bilateralnoj razini mukotrpan je zadatak za diplomate i poslovne subjekte, a malo je zainteresiran za javnost i medije. Stoga će u nadolazećim godinama rad na zbližavanju s azijskim državama izgledati kao gladak proces, ali iza kulisa će biti mnogo teškog podmetanja.
Ovaj članak prvi je objavio Diskusioni klub Valdai, preveo i uredio tim RT-a.
