Nuklearni tigar od papira: Jamči li nuklearno oružje sigurnost?
Povodom 80 godina od prve upotrebe nuklearnog oružja nad ljudskom vrstom, analizom se, uz kratki povijesni kontekst upozorava na opasnost nuklearne apokalipse danas i nužnosti pragmatike, realpolitike i povećavanja diplomatskih aktivnosti za postizanja primirja u sukobima diljem svijeta, naročito onim u koje su uključene nuklearne svjetske sile. Objavljujemo drugi dio analize, a njezin prvi dio, objavljen jučer, možete pogledati na poveznici ovdje ili pri dnu teksta.
Nakon hladnog rata – privremena proliferacija nuklearnog oružja
Završetkom hladnog rata mnogi su analitičari očekivali početak procesa globalne denuklearizacije. No, umjesto potpunog povlačenja nuklearnog oružja s međunarodne pozornice, uslijedila je faza svojevrsne privremene proliferacije. Raspadom Sovjetskog Saveza, nuklearni arsenali ostali su razmješteni ne samo u Rusiji, već i u bivšim republikama poput Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana.
Ovdje je važno ponoviti jedan današnji mit koji se često može čuti oko Ukrajine: čuveno odricanje od nuklearnog oružja Budimpeštanskim sporazumom/memorandumom iz 1994. godine. Nakon raspada SSSR-a, nuklearni arsenal u Ukrajini bio je pod operativnom kontrolom ruskih Strategijskih raketnih snaga (Ракетныевойскастратегическогоназначения, РВСН), koje upravljaju sustavom za autorizaciju lansiranja (Никуличев, 2020). U Rusiji se sustav za kontrolu i autorizaciju korištenja nuklearnog oružja naziva Kazbek (Казбек), a ključni element tog sustava je Čeget (Чегет) – nuklearni kofer koji koristi predsjednik Rusije za donošenje odluka o mogućem nuklearnom napadu (Sokov, 2012). Sustav Kazbek povezan je s automatskim sustavom uzvratnog udara Perimetr (Периметр), poznatim i kao Mrtva ruka, koji omogućava lansiranje nuklearnog oružja čak i u slučaju da je rusko rukovodstvo onemogućeno u davanju naredbi (Stilwell, 2022). Do 1996. godine i denuklearizacije Ukrajine, nuklearno oružje smješteno u Ukrajini bilo je pod ingerencijom Ruske Federacije, odnosno pod operativnom kontrolom Strategijskih raketnih snaga Rusije (koje su naslijedile nuklearni arsenal Sovjetskog Saveza nakon njegovog raspada).
Iako je Ukrajina nakon raspada SSSR-a 1991. godine naslijedila treći najveći nuklearni arsenal na svijetu (oko 1.900 strateških nuklearnih bojevih glava i dodatne taktičke nuklearne bojeve glave), ona nije imala funkcionalnu kontrolu nad tim oružjem. Lansirni sustavi i kodovi za aktivaciju ostali su pod kontrolom Moskve, preko sustava Kazbek i Čeget. Prema Budimpeštanskom memorandumu iz 1994. godine, Ukrajina se obvezala na predaju nuklearnog oružja Rusiji u zamjenu za sigurnosna jamstva (odnosno osiguranja) od strane Rusije, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva.
Proces povlačenja i uništavanja nuklearnog oružja završen je 1996. godine. Još je važno naglasiti da se nije samo Ukrajina „odrekla“ stacioniranja nuklearnog naoružanja nego su to napravile i Bjelorusija i Kazahstan (na čijem se teritoriju nalazila velika sovjetska nuklearna testna baza u Semipalatinsku) kroz zasebne sporazume i bilateralne dogovore godine, s Rusijom, SAD-om i drugim međunarodnim akterima.
Riječ je o Lisabonskim protokolima (1992.) – pravni okvir za prijenos nuklearnog oružja na Rusiju, bilateralni sporazumi s Rusijom (1993.-1994.) – definirali uvjete prijenosa oružja i sigurnosna jamstva, pristupanje NPT-u (Ugovor o neširenju nuklearnog oružja) (1993.) – Bjelorusija i Kazahstan formalno su pristupili Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja kao nenuklearne države.
Ukratko, nije se Ukrajina odrekla nuklearnog oružja jer ga nije nikad niti kontrolirala – sve se kontroliralo iz Moskve, preciznije govoreći iz ruskih Strategijskih raketnih snaga, gdje su bili kodovi i ključevi za lansiranje nuklearnog oružja.
Dakle, Ukrajina je bila samo teritorij na kojem je bilo smješteno nuklearno oružje, isto kao što je danas u Europi smješteno američko nuklearno oružje u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj, pa nitko ne govori da su Belgija, Nizozemska, Italija, Njemačka ili Turska nuklearne sile. Država koja je imala nuklearno oružje razvijeno i koja ga se odrekla je Republika Južna Afrika, što zahtjeva jednu posebnu analizu zbog odnosa političkih snaga u toj državi, apartheidu te procesu dekolonizacije. Postojale su i države koje su imale planove ili su počele s razvojem nuklearnih programa, ali su od toga odustale, što je također tema za posebnu analizu.
Trenutno države koje posjeduju nuklearno oružje su: SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael (koji navedeno nikad nije potvrdio, ali neslužbeno se smatra da posjeduje nekoliko desetina nuklearnih bojevih glava). Unatoč nadi u posthladnoratovsku denuklearizaciju, nuklearno oružje ostaje simbol strateške moći i strategije odvraćanja. Međutim, ako će Iran, ali i druge sile svijeta nešto naučiti iz ovogodišnje situacije na Bliskom istoku to je onda nužnost razvijanja nuklearnog oružja, upravo zbog strategije odvraćanja. Ali čak i nuklearno oružje nije više jamstvo da se kaos svijeta neće proširiti do pojedinog aktera, što pokazuje primjer Rusije koja je prva (ili druga) nuklearna sila svijeta, a po kojoj različiti globalni pauci pletu svoje destruktivne mreže. Dakle, niti nuklearno oružje više nije jamac strategije odvraćanja u trenutačnoj kaotizaciji međunarodnih odnosa, stoga se više nego ikad čini da je nuklearno oružje uistinu tigar od papira (možda dok se ponovno ne upotrijebi nuklearna razorna snaga kad se prijeđe konačno jedna crvena crta koja će se uistinu pokazati da je crvena te će se, naravno, u konstruktivističkim obmanama i inverzijama kriviti onog tko je nasilno/nuklearno odgovorio, a ne onog tko je prešao crvenu liniju po tko zna koji put i izazvao takav odgovor).
Međutim, pozitivni primjeri poput Južne Afrike, ali i u posebnom kontekstu države koje imaju stacionirano nuklearno oružje na svom teritoriju, a koje kontrolira drugi akter, kao što je to bio slučaj s Ukrajinom, Bjelorusijom i Kazahstanom, pokazuju da je nuklearno razoružanje moguće, a za to je nužno postojanje međunarodne političke volje.
SAD rasporedio modernizirane atomske bombe u Velikoj Britaniji
Raspad hladnoratovskih sporazuma
U posljednjih 15-ak godina svjedočimo sustavnom urušavanju ključnih sigurnosnih sporazuma hladnoga rata, osobito onih koji su služili kao temelji za nuklearnu stabilnost i strateško povjerenje između SAD-a i Rusije. Ovi sporazumi, nastali u jeku ili završnici hladnog rata, i imali su za cilj spriječiti nekontroliranu utrku u naoružanju, ograničiti različite vrste naoružanja i osigurati transparentnost i inspekcije. Jedan od njih je i INF sporazum (Intermediate-range Nuclear Forces Treaty) iz kojeg se Rusija službeno povukla ovaj mjesec.
Povlačenje iz ovih sporazuma s ruske strane nije slučajno niti iznenadno jer Rusija već godinama navodi niz strateških, političkih i vojno-tehnoloških argumenata prilikom povlačenja iz različitih sporazuma iz hladnog rata (međutim, kao i inače, malo tko je sluša):
- Optužbe Rusije o američkom nepoštivanju i zloupotrebi sporazuma – SAD instalira lansirne rampe u Rumunjskoj i Poljskoj koje mogu služiti i za ofenzivne projektile, što Moskva vidi kao prikriveno kršenje INF-a.
- Neravnoteža snaga i strateška ranjivost – mnogi sporazumi iz hladnog rata su nastali u vremenu kad je SSSR bio paritetna sila, ali da danas ne uzimaju u obzir rastuću američku i NATO tehnološku i vojnu nadmoć, osobito u konvencionalnom oružju, proturaketnoj obrani i svemirskim kapacitetima. Nadalje, Moskva navodi da SAD ima tisuće baza širom svijeta, dok se Rusija oslanja prvenstveno na obrambeni teritorijalni potencijal (plus luku Tartus i još poneku dodatnu, često privremenu, infrastrukturu koja je u Trećim državama).
- Izostanak kontrole nad drugim nuklearnim silama (Kina, UK, Francuska) – nuklearna kontrola ograničena je samo na SAD i Rusiju, dok Kina, koja razvija moderni nuklearni arsenal, nije uključena u nijedan režim kontrole oružja. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska kao NATO članice imaju vlastiti nuklearni arsenal, ali nisu obuhvaćene bilateralnim sporazumima. Rusija zahtijeva da svi budući sporazumi moraju uključivati i druge sile, u suprotnom smatra da je sustav kontrole jednostran i neodrživ.
- Geopolitički kontekst – širenje NATO-a i gubitak povjerenja – što Rusija konstantno ponavlja u svojim medijskim i akademskim narativima. Širenje NATO-a na istok (posebno u Ukrajinu i Gruziju) predstavlja za nju egzistencijalnu prijetnju. Zbog toga sporazumi o kontroli oružja gube svrhu jer, kako Moskva tvrdi, Zapad koristi te mehanizme samo kada mu odgovaraju, dok istodobno provodi ekspanziju. U tom argumentu, kroz kontekst sukoba u Ukrajini i podrške Zapada Kijevu dodatno su osnažili ruski argument da sustavi i sporazumi iz hladnog rata više nisu vjerodostojni.
- Vojno-tehnološka revolucija i novi oblici ratnih djelovanja – Ruski stratezi ističu da nuklearna i konvencionalna ravnoteža više nije dovoljna, jer SAD predvodi u skoro svakoj domeni vojnih snaga, svemirskim sustavima, kibernetičkom ratovanju i sustavima umjetne inteligencije. Postojeći sporazumi ne pokrivaju te domene, što Rusiju stavlja u podređen položaj. Stoga su potrebni novi holistički sporazumi koji će uzeti u obzir suvremeni tehnološki karakter rata.
- Politička instrumentalizacija hladnoratovskih sporazuma od strane Zapada – ruska diplomacija ističe da je kontrola oružja često korištena kao politički alat, kojim Zapad vrši pritisak na Moskvu u drugim pitanjima (npr. ljudska prava, Ukrajina, Sirija). Sporazumi se politički uvjetuju, čime gube neutralnu sigurnosnu funkciju. Kakve veze po realpolitičkom gledištu (realizmu)ruska opozicija ima s nuklearnim bojevim glavama i raketama? Iz pozicije realizma naravno nema, ali iz pozicije liberalizma, itekako ima, jer što će nam dogovor oko nuklearnih bojevih glava i raketa, ako se ne pritisne drugu stranu na usvajanje liberalnih načela (što možda pokazuje ideološke imperijalističke tendencije liberalizma, što je zasebna tema istraživanja). Zato Rusija sve češće govori o potrebi za novim „nediskriminatornim“ sigurnosnim strukturama, koje bi uključivale sve ključne međunarodne aktere.
Povlačenje Rusije iz hladnoratovskih sporazuma nije čin impulzivne politike, već rezultat dugoročnog strateškog promišljanja u kontekstu promijenjenog kaotiziranog anarhičnog međunarodnog poretka. Moskva smatra da su ti hladnoratovski sporazumi zastarjele konstrukcije bipolarnog svijeta, koji više ne odgovaraju realitetu multipolarne geopolitičke stvarnosti 21. stoljeća, osobito s obzirom na uspon Kine i tehnološke promjene u ratovanju, kao i mnogobrojne poteze Zapada predvođenog sa SAD-om. Istodobno, ruska politika ostavlja prostor za nove oblike sporazuma, ali pod uvjetom da budu na svjetskoj razini, ravnopravni i tehnološki inkluzivni. Ovo je pozicija ruske realpolitike na koju naravno liberalni Zapad ima mnogobrojne svoje kritike prema ruskim kršenjima istih sporazuma kroz primjerice instaliranje vojnih sustava u druge države i ruske vojne intervencije u Ukrajinu i Gruziju.
Važnost sjećanja na Hirošimu i Nagasaki
Propadanje hladnoratovskih sigurnosnih sporazuma predstavlja jedan od ozbiljnijih izazova suvremenoj međunarodnoj sigurnosti. S obzirom na sve manji broj mehanizama kontrole naoružanja, transparentnosti i međusobne inspekcije, međunarodni sustav ulazi u fazu visoke strateške neizvjesnosti, obilježene povratkom logike odvraćanja, utrkom u naoružanju i smanjenom sposobnošću za pravovremeno krizno komuniciranje među velesilama. Time se svijet ne samo vraća na opasnosti karakteristične za najintenzivnije faze hladnoga rata, već ih i nadilazi s obzirom na višestruko veći broj aktera, tehnološki naprednije sustave (umjetna inteligencija) i nedostatak pouzdanih institucionalnih okvira.
U tom kontekstu, sve su učestalija upozorenja znanstvene te djela političke i ekonomske zajednice da se nalazimo bliže nego ikada prije mogućnosti nuklearne eskalacije, uključujući i nenamjernu ili nesistemsku upotrebu strateškog oružja. Doktrinarna fleksibilnost u definiranju prijetnje, povećana razina nepovjerenja i slabljenje režima kao što su INF, Open Skies i START, zajedno pridonose stvaranju nestabilnog nastajućeg multipolarnog okruženja, u kojem tradicionalne norme odvraćanja gube jasnoću.
Stoga, podsjećanje na Hirošimu i Nagasaki prije točno 80. godina ne smije biti puko povijesno sjećanje, već etičko i političko upozorenje. Posljedice tih napada — stotine tisuća civilnih žrtava, više generacijske zdravstvene i ekološke posljedice te psihološki šok koji je obilježio kraj Drugog svjetskog rata i dalje bi trebale imati normativnu snagu u oblikovanju međunarodne politike. Ignoriranje tih povijesnih lekcija dovodi nas u izrazito opasne pred-apokaliptične scenarije.
Navedeno je važno naročito u kontekstu rata u Ukrajini i sve izraženijih sigurnosnih tenzija između Rusije i kolektivnog Zapada. Ova obljetnica bi se trebala gledati kao poziv na racionalno, realpolitičko, diplomatsko i interesno vođeno rješavanje sukoba kroz pragmatizam i stratešku suzdržanost, utemeljenih na razumijevanju povijesnih tragedija, kako bi se spriječile potencijalne spirale nuklearne eskalacije.
Od nuklearne apokalipse do hladnoratovske ravnoteže straha (1. dio)
Umjesto trenutačnog oslanjanja samo na silu i oružje kao dominantne instrumente vanjske politike, međunarodni akteri trebaju obnoviti i ojačati kulturu dijaloga, kompromisa i kontrole naoružanja, bez čega nijedna dugoročna sigurnosna arhitektura ne može opstati. Navedeno je izuzetno važno prilikom predstojećih sastanaka na vrhu između ruskog i američkog predsjednika.
