Autor u analizi utvrđuje dosadašnje uvide i zaključke oko uzroka i povoda međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba. Potom se fokusira na različita gledišta i razumijevanja ovog sukoba. Treći dio analize istražuje treću žrtvu međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba, Europsku uniju i njen svojevrsni političko-gospodarski harakiri (u ime post-hladnoratovskog liberalizma).
Repetitio est mater studiorum
Kad se u školama uči povijest bilo kojeg sukoba, uz postavljanje u kontekst zaraćenih strana i njihovih uloga, uvijek se utvrđuju uzroci i povod sukoba. Malo koji sukob ili rat u povijesti je nastao pukom samovoljom vladara ili političke elite. Sukobi gotovo uvijek nastaju u određenom kontekstu kauzalnih odnosa. Koji su uzroci, a koji je povod trenutačnog međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba?
Mnogobrojni autori i izvori najčešće spominju sljedeće uzroke sukoba između Rusije i Ukrajine: „širenje NATO saveza na istok, što predstavlja egzistencijalnu prijetnju za Rusiju“ (Mearsheimer, 2022: 15-25), „nepridržavanje (ili selektivno pridržavanje) međunarodnog (i ustavnog) prava, (fragmentirani) režim Ruske Federacije u strahu od demokratizacije (političkog sustava) i liberalizacije (društva)“ (Rukavina, 2023) svog bliskog susjedstva, „ambicije Rusije za kontrolu i utjecaj na Ukrajinu (koji je godinama opadao), usmjeravanje Ukrajine sve više prema Zapadu, uvjerenje Putina da se Ukrajinci ne žele boriti i da će operacija biti brza“ (Götz i Ekman, 2024: 198) i konstantna militarizacija Ukrajine od 2014. godine. „Zapadni odgovor na događaje iz 2014. bio je udvostručiti postojeću strategiju i učiniti Ukrajinu de facto članicom NATO-a. Savez je počeo obučavati ukrajinsku vojsku još 2014. godine, s prosječno 10 000 obučenih vojnika godišnje tijekom sljedećih osam godina“ (Mearsheimer, 2022: 15-25). Dakle, riječ je o dugotrajnoj konstantnoj militarizaciji Ukrajine i njenom spremanju za vojni sukob s DNR-om i LNR-om (i Rusijom).
Postoji još nekoliko dodatnih (ili sekundarnih) uzroka koji se preciznije mogu gledati kao utjecajni čimbenici koji su doveli do sukoba, a pojavljuju se u narativima nekih analitičara i istraživača: energetski čimbenici i smanjivanje europske ovisnosti o ruskom plinu (razbijanje linije koja u jednoj točki ima industrijsko europsko srce, Njemačku, a u drugoj jeftine energente s istoka, Rusiju), unutarnji problemi i ekonomski pritisci u Rusiji i među ruskim saveznicima (primjerice u Bjelorusiji) u 2021. godini s potencijalnim ciljem nove obojane revolucije, efekt povlačenja SAD-a iz Afganistana 2021. godine, signali sa Zapada da se Ukrajina neće vojno braniti i da će NATO savez ostati (kvazi)pasivan, ubrzavanje izgradnje multipolarnog svijeta.
Mnogi istraživači, analitičari i stručnjaci naglašavaju da je još uvijek „velika nepoznanica zašto se Rusija odlučila na Specijalnu vojnu operaciju/invaziju zbog nedostatka snažnih dokaza i zatvorenih procesa odlučivanja u Kremlju“ (Polianskii, 2024: 168).
Dakle, kao i inače kad su u pitanju događaji u međunarodnim odnosima, povjesničari budućnosti i njihova istraživanja po ruskim (te ukrajinskim i zapadnim) arhivima za 50 ili 100 godina će biti precizniji u određivanju i pronalasku dodatnih uzroka početka ovog sukoba (pri čemu će kao i uvijek tu povijest pisati pobjednici, koji su uvijek ujedno i prava strana povijesti). Međutim, povod sukobu je uvijek jedan čin zbog kojeg je upravo u tom trenutku u povijesti započeo određeni događaj, a povod međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu je ruska interpretacija početka ukrajinske vojne ofenzive na DNR i LNR u veljači 2022. godine, na koju je Rusija odgovorila s vojnom ofenzivom (invazijom ili agresijom po narativu paradigme kolektivne sigurnosti) na cijelu Ukrajinu.
Intenzitet sukoba u istočnoj Ukrajini dobiven je kvantitativnom analizom 383 Dnevna izvještaja Posebne promatračke misije OESS-a, u kojima je matematički izračunat broj prekršaja primirja Sporazuma iz Minska. O tom intenzitetu ovisila je vanjska i sigurnosna politika Ruske Federacije te se jasno iščitava korelacija između povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini i reakcija ruske vanjske i sigurnosne politike. Dakle, može se zaključiti kako su ruske vanjskopolitičko-diplomatske i sigurnosne (re)akcije povezane s kretanjima intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini. Kako se konstantno postupno povećavao intenzitet sukoba u istočnoj Ukrajini, tako je i ruska vanjska i sigurnosna politika postajala sve aktivnija.
Prvi val povećanja sukoba u istočnoj Ukrajini dogodio se u travnju 2021. godine te je popraćen ruskim vojnim vježbama i gomilanjem ruskih vojnih snaga na granici s Ukrajinom, dok je Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije upozoravalo na pogoršanu situaciju u istočnoj Ukrajini i nužnosti implementacije Sporazuma iz Minska. Slično se dogodilo i u studenom 2021. godine, kad su se uz vojne vježbe, gomilanje ruskih vojnih snaga i redovite vanjskopolitičke aktivnosti, ruske vlasti zatražili sigurnosna jamstva Zapada, prvenstveno od SAD-a i NATO saveza.
Nakon neuspjelih diplomatskih pregovora u siječnju 2022. godine, uslijedio je treći val povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini 15. veljače 2022. godine što je kao reakciju imalo početak Specijalne vojne operacije ili, po zapadnom narativu, invazije (ili agresije po paradigmi kolektivne sigurnosti) na Ukrajinu. Navedena veza se može gledati kao kauzalni odnos ili da je riječ o „vezi uzročnog tipa, uzrok je neovisna varijabla, a posljedica je ovisna varijabla“ (Corbetta, 2022: 74). Povećanje intenziteta sukoba (neovisna varijabla) u istočnoj Ukrajini uzrok je koji za posljedicu (ovisnu varijablu) ima rusku vanjskopolitičko-diplomatsku i sigurnosnu aktivnost.
„Do početka 2022. militarizacija i napetost na zapadnim granicama Ruske Federacije, izazvana od strane Sjedinjenih Američkih Država i njihovih satelita, dosegla je neprihvatljivu razinu. Odbijanje država kolektivnog Zapada da ozbiljno razmotre ruske prijedloge za razvoj uzajamnih sigurnosnih jamstva konačno je potvrdilo njihovu nevoljkost da rade na pronalaženju kompromisnog rješenja kontroverznih pitanja. U međuvremenu, ubrzana priprema kijevskog režima za vojnu ofenzivu velikih razmjera protiv stanovništva Donbasa stvorila je izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Ruske Federacije. Rusija nije mogla ne reagirati“ (ОбзорМИДРоссии, 2023: 3).
Mađarska i Slovačka obustavile isporuku dizela Ukrajini. Evo čime još razornijim prijete Kijevu
Različita gledanja i razumijevanja ovog sukoba
Odkad je započeo sukob uslijedile su različite analogije i interpretacije ovog sukoba. Prvotno tko je kome prijetnja i to egzistencijalna? Je li Rusija Ukrajini prijetnja, ako je cijelo vrijeme tražila vojno-političku neutralnost Ukrajine koju je imala i Finska? Ili je Ukrajina u NATO savezu egzistencijalna prijetnja Rusiji (a ako nije, zašto onda je onda Kuba sa sovjetskim projektilima bila egzistencijalna prijetnja SAD-u 1962. godine)? Što je s humanitarnim intervencijama utemeljenim na liberalnom vojnom intervencionizmu ili „humanitarnom bombardiranju“? Po kojem to principu ili pravu SAD i NATO mogu intervenirati u SR Jugoslaviju zbog Kosova 1999. godine u obranu albanske manjine od srpskih snaga, a Rusija ne može intervenirati u Ukrajinu u obranu ruske manjine od ukrajinskih snaga? Koliko se Ukrajina bori za svoju slobodu kao mala nacija, a koliko za (skrivene) interese stranih centara moći? Koliko se Rusija bojala euroatlantskog članstva Ukrajine koje bi od Ukrajine učinilo funkcionalnu liberalnu demokraciju koja uspješno upravlja svojim bogatim resursima? Je li Ukrajina subjekt međunarodnih odnosa po liberalnoj teoriji, koja sama slobodno odlučuje o svojoj sudbini i savezima kojima želi pripadati ili je objekt međunarodnih odnosa po realističkoj teoriji, koja je dio međunarodne strukture/sustava (ne)ravnoteže snaga između velikih sila?
Koliko je cijeli sukob u Ukrajini jedna velika zamka za Rusiju? Što je Rusija mogla napraviti? Gledati kako uspijeva ukrajinska ofenziva koja je započela 15. veljače 2022. godine (po treći put u 10 mjeseci – prva dva pokušaja su zabilježena u travnju i studenom 2021.) te dolazi do pada DNR-a i LNR-a ili je pak mogla intervenirati na cijelu Ukrajinu sprječavajući ovaj scenarij? Tako Rusija ponovno upada u konstantnu aporiju od kraja hladnog rata: „ili će kao država koja se ne ponaša po pravilima (Zapada) u međunarodnim odnosima biti okarakterizirana/etiketirana kao pokvarenjak (eng. spoiler) i zbog toga će biti stavljena pod ekonomsko-političke sankcije jer svoje nacionalne interese štiti od ekspanzije NATO saveza (instrumenta/alata američke vanjske i sigurnosne politike), ili će se, slamajući svoju materijalnu egzistenciju, podčiniti američkim interesima, kao što je to bio slučaj liberalizacije u 1990-ima“ (Rukavina, 2024: 62). Nadalje, zašto je neutralnost toliko demonizirana i što bi bilo tako pogubno da je došlo do implementacije Sporazuma iz Minska po kojem je Ukrajina mogla provoditi vanjsku politiku balansiranja između velikih sila i neutralnosti (što je i bila vanjska politika Ukrajine dobrim dijelom od 1991. godine do 2014. godine i Euromajdan ustanka) slično kao što su to radile Dubrovačka Republika ili SFRJ?
Ovdje se također otvara zanimljivo pitanje o imperijalizmu. „U kojoj se mjeri Ukrajina kao subjekt bori protiv ruskog imperijalizma, a u kojoj je mjeri riječ o posredničkom sukobu zapadnog (američko-britanskog) perfidnog demokratskog imperijalizma (s europskim dominionom) protiv ruskog, potencijalno transparentnijeg (u smislu tko uistinu vlada), imperijalizma“ (Rukavina, 2024: 65)? Tko su dobitnici, a tko su gubitnici ovog sukoba? Najočitiji gubitnici su oni koji gube živote u još jednom europskom među-kršćanskom sukobu, njihove obitelji i bližnji, a kao međunarodni akteri to je svakako Ukrajina, a potom i sama Rusija te države članice Europske unije.
Medij: Tajni sporazum SAD-a i Rusije o ukidanju sankcija Moskvi
Treća žrtva i harakiri u ime post-hladnoratovskog liberalizma
Kad se govori o Europskoj uniji, uvijek je nužno naglasiti konceptualni okvir, koji mnogi zaboravljaju kad je proučavaju kao „aktera“ u međunarodnim odnosima. Riječ je o instituciji sui generis ili međunarodnoj organizaciji koja ima elemente federacije i konfederacije, ali ključni akteri su nacionalne države i njihovi premijeri/predsjednici. Nacije-države su još uvijek vrhunac organizacije ljudskih zajednica, a EU pokušava biti sljedeći evolucijski oblik u organizaciji ljudskih zajednica iznad nacija-država, slično kao što su to bili i raniji pokušaji poput SFRJ i SSSR. Međutim, od Francuske revolucije i pada Ancien Régime (apsolutističkih monarhija koje su imale staleško uređenje ljudskih zajednica) nacije-države su još uvijek temelj međunarodnog uređenja ljudskih zajednica.
Kad govorimo o Europskoj uniji i njenoj politici prema trenutačnom međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu od 2022. godini, može se zaključiti kakoje riječ o jednoj auto-destruktivnoj politici koja u jednom dijelu političko-ekonomskih elita nije osviještena. Duboko uronjeni u liberalni Zeitgeist i paradigmu kolektivne sigurnosti, većina dužnosnika država članica EU, kao i samog birokratskog aparata EU, odbija realistički (konzervativno) sagledati situaciju i pokušati doprinijeti miru u Europi kroz racionalnu i pragmatičnu diplomaciju. Možda zaboravljaju da je Europska unija dobila 2012. godine Nobelovu nagradu za mir, a danas se kroz militarizaciju pretvara u jednu militantnu međunarodnu organizaciju koja paranoično traži (ponekad i potencijalno dodatno konstruira) prijetnje i izazove? Zašto je bilo tako teško u posljednje četiri godine održati jedan sastanak EU-Rusija ili poslati nekoliko EU diplomatskih emisara u Moskvu iz Bruxellesa koji bi imali u cilj potragu za mirom/primirjem između Rusije i Ukrajine? Koja to mistična sila ne dopušta diplomatski sastanak EU-Rusija? Možda je to bio američki predsjednik Joe Biden, ali on više nije predsjednik. Hoće li možda i EU pokloniti svoju Nobelovu nagradu za mir Donaldu Trumpu, kao što mu je poklonila Maria Corina Machado, ako on uistinu uspije uspostaviti mir/primirje između Rusije i Ukrajine? Možemo se samo nadati da postoje tajne diplomatske linije komunikacije između Bruxellesa (ili drugih europskih političkih centara) i Moskve o kojima nismo upoznati.
Dosadašnjim postupanjem prema rusko-ukrajinskom sukobu EU se dugoročno značajno financijski i gospodarski iscrpljuje radeći svojevrsni harakiri (možda u ime post-hladnoratovskog liberalizma ili njegovih novijih ekstremno-radikalnih inačica, poput woke kulture). Ako se uz navedeno još uključi i masovna militarizacija, izdašna vojno-financijska potpora Ukrajini, skuplji energenti iz raznih izvora diljem svijeta (od kojih su mnogi ruski, samo se tako više ne zovu jer se kupuju preko posrednika) i više je nego očito kako EU čekaju mnogobrojni izazovi u doglednoj budućnosti. Politički je na globalnoj razini EU već gotovo u potpunosti (auto)marginalizirana. Ako se ne vrati svojim konzervativnim realističkim pragmatičnim počecima i očevima osnivačima EU, druge međunarodne organizacije i platforme (BRICS) mogu potisnuti EU u idućim desetljećima. Navedeno je također vidljivo po pitanju odnosa EU sa SAD-om. Nakon što je SAD (i Ujedinjeno Kraljevstvo) udaljilo EU od Rusije (prirodnog kontinentalnog saveznika jer su ljudi kopnena bića koja prirodno teže telurokraciji, ne morska bića da bi težila talasokraciji) sad se pokušava udaljiti EU od Irana, Kine, Indije, bilo koga s kim bi EU kroz suradnju mogla postati konkurent SAD-u. Uz mnogobrojne vanjskopolitičke prijetnje ili krug vatre oko EU (Rukavina, 2025), EU ima mnogobrojne izazove s demografijom, migracijama, unutarnjim razlikama između razvijenih i nerazvijenih regija, slabe gospodarske i razvojne projekcije zbog sve više regulacija, a sve manje inovacija. Ako se vodstvo EU strateški ne posloži, fokusirajući se na sigurnost isključivo država članica EU i njenih građana te odustajući od liberalno-demokratske inačice ekspanzionističke politike Drag-nach-Osten (popularno zvanog liberalni intervencionizam), EU će se dugoročno izuzetno teško nositi s konstantnim unutarnjim i vanjskim pritiscima.
Možda najveći čin kojeg EU može napraviti (ako se odluči vratiti pragmatičnoj realističnoj politici ravnoteže snaga i stvoriti od sebe globalnog geopolitičkog igrača) je potpisivanje kompromisnog i realističnog (ne nužno i liberalno pravednog) mirovnog sporazuma s Rusijom koji će uspostaviti novu sigurnosnu arhitekturu u Europi te u konačnici omogućiti miroljubivu koegzistenciju i pronalazak modus vivendi s Rusijom uspostavljajući EU kao ključnog geopolitičkog aktera u Europi (marginalizirajući SAD).
Ako se EU želi emancipirati od mnogobrojnih utega koji je sprečavaju da postane realpolitički akter u svijetu, mora se nužno emancipirati od ideološkog post-hladnoratovskog liberalizma i vratiti se realizmu (konzervativizam u međunarodnim odnosima) u čijem je fokusu realna stvarnost, sigurnost iznad (iluzorne neodgovorne) slobode i odbacivanje idealizma/utopizma alijeniranih europskih liberalnih elita.
Ususret ratnom kaosu: Njemačka: nemamo raketa za Kijev; Patrušev: ruska flota probijat će NATO blokadu
Od slobode se ne treba dugoročno odustati, ali je europskim građanima kratkoročno nužna sigurnost, dok smo, kako bi rekao John Maynard Keynes, dugoročno ionako svi mrtvi.
Izvori
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/object/fpzg:2538.
Rukavina, Bruno (2025) Vatreni krug oko Europske unije (2). Geopolitika News. Dostupno na poveznici: https://www.geopolitika.news/analize/vatreni-krug-oko-europske-unije-2/.
