Ako ste mislili da je zapadni establišment završio s prebacivanjem krivnje za vlastiti fijasko, razmislite ponovno
To je savršeno predvidljivo, a opet jadan spektakl svaki put kad se dogodi: velika velika zla Rusija paničari kad god, a danas je to često, zapadni liberali i centristi gube stisak.
Ovaj put je na redu Francuska. Uz krajnje desno/desno-populističko Nacionalno okupljanje (RN) pod vodstvom Marine Le Pen i Jordana Bardelle koji je uspio na izborima kao nikada prije, francuski i drugi zapadni mainstream mediji serviraju isto staro jelo širenja straha i, što je najvažnije, prebacivanje krivnje.
Russiagate, ili stvarno Russia Rage (kao u Road Rage), i njegove brojne kopije, s nama su otkako Hillary Clinton i njezin kult nisu bili sposobni suočiti se s činjenicom da je izgubila predsjedničke izbore u SAD-u 2016. jer je užasna osoba bez ikakvih iskupljenja – i za razliku od svog prirodno nadarenog, ali prevrtljivog i nemoralnog supruga, katastrofalno nesposobnog političara. I kao svaki dobar oblik ludila, Russia Rage je apsolutno imun i na falsificiranje i na vlastitu evidenciju neuspjeha, čak i kao demagogija. Znamo da je to jedini pravi skandal “Russiagate” bila je da je to prijevara, rezultat golemog pretjerivanja, otvorenog laganja i sveobuhvatne manipulacije operativaca Demokratske stranke i njihovih medijskih saveznika. Također znamo da nije ni radila pod vlastitim nepoštenim uvjetima.
Russia Rage je, prema riječima američkog novinara Matta Taibbija, bio “epska katastrofa.” Doista, ako je imao ikakav politički učinak, onda je u konačnici pomogao – a ne oštetio – svoju metu, Donalda Trumpa: Gotovo desetljeće nakon početka “Russiagate” prijevara, Trump se vratio, jači nego ikada i spreman je ponovno osvojiti američko predsjedništvo. I ovoga su puta njegova organizacija i planovi mnogo razrađeniji i ambiciozniji, a upravo su mu poslušni konzervativni suci na Vrhovnom sudu priskrbili i gotovo savršen pravni imunitet.
Druga stvar koju je Russia Rage postigao jest, naravno, masovno narušavanje vjerodostojnosti američkih mainstream medija. Nije da su ikad zaslužili (pitajte, na primjer, Iračane, vlasnike nepostojećeg oružja za masovno uništenje i žrtve apsolutno nezakonitog i razornog agresorskog rata temeljenog na velikoj masnoj laži koju zdušno podržavaju ti mediji). Ali Russia Rage donio je laž kući na način koji je probudio mnoge Amerikance. Do 2022. kredibilitet američkih medija bio je najniži “među 46 nacija, prema studiji Reutersovog instituta za proučavanje novinarstva.” Godinu dana prije, “83 posto Amerikanaca vidi ‘lažne vijesti’ kao ‘problem’, a 56 posto – uglavnom republikanci i neovisni – složilo se da su mediji “istinski neprijatelji američkog naroda”.
Pa ipak, evo nas opet. U najboljem stilu Ruskog bijesa, Washington Post, neupitno se oslanjajući na francuske obavještajne službe i, naravno, anonimno “izvori,” iscrtava cjelinu “ekosustav” ruskih kampanja utjecaja usmjerenih, tvrdi, na izbore u Francuskoj kao i na Olimpijske igre. I ne samo sada nego već oko godinu dana. Čovjek se pita kako su ti zli Rusi predvidjeli Macronovu bizarnu odluku da svoj neuspjeh na izborima za Europski parlament okruni prijevremenim parlamentarnim izborima kod kuće kako bi fijasko bio potpun. Ili, možda, sada moramo pretpostaviti da Macron radi i za Rusiju? Tko zna?
Rekordne francuske novine Le Monde već mjesecima održavaju ujednačeno, zlokobno bubnjanje, držeći svoje čitatelje na ivici pričama o ruskoj subverziji i, naravno, uvijek Nacionalnim skupovima kao svojim alatom. Zaboravi pomisao da bi to moglo imati bilo kakve veze s RN-om kao najpopularnijim i najopasnijim izazivačem Macronističkog režima ekstremnog centrizma.
Već u lipnju prošle godine, Le Monde je, u biti, kopirao izvješće koje je, doslovno, sastavio zastupnik iz Macronove stranke kako bi krenuo nakon Nacionalnog skupa s navodima o sprezi s Moskvom. U isto vrijeme, još jedan članak oglasio je uzbunu o nedostatku spremnosti siromašne Francuske za “informacijski rat” i, opet, prstima u RN, očito. Ove su veljače novine vjerno usmjerile francusku sigurnosnu i obavještajnu službu DGST, upozoravajući da – da, dobro ste pogodili – Rusi ne namjeravaju ništa dobro, nastojeći “destabilizirati europske izbore.” Pa, retrospektivno, izbori su prošli sasvim dobro – nema nereda, nema varanja, nema “nestabilnost” – i sasvim solidan poraz Macrona.
Do sada, s obzirom da je Macronovo glupo kockanje prijevremenih izbora u rasulu, kakav god bio ishod drugog kruga 7. srpnja, Le Monde je dosegao vrhunac Ruskog bijesa s člankom koji najavljuje da “Putinova Rusija podržala je Nacionalni skup.” Ono što se stvarno dogodilo je da je post (ne povezano u članku Le Mondea, a vjerojatno i također “opasno” pogledati za svoje čitatelje) na računu X ruskog ministarstva vanjskih poslova pokazao je sliku Marine Le Pen koja slavi. I, da to užasno oružje masovnog utjecaja bude potpuno, postojao je i tekst u kojem se kaže da Francuska bilježi sve veću potražnju “za suverenu vanjsku politiku” odražavajući zemlju “nacionalni interesi” a također i za kraj “diktat SAD-a i EU”. Francuske vlasti, nastavio je post, “neće moći ignorirati temeljne promjene u stavovima pretežne većine građana.”
Prigovarati ako želite, ali osobno ne bih govorio o tome “dikta” jer se EU elite vole dobrovoljno pokoravati, u zamjenu za moć, karijeru i raskošan način života. To nije diktat, to je prodaja. A ta većina među Francuzima možda i nije sasvim “prevladavajući” još. Ali inače, iskreno, gdje je laž? Naravno, za pristaše makronističkog statusa quo, postavljanje poruke uz sliku Le Pen je crvena krpa.
I budimo pošteni, slika je poruka – ali vrlo blaga. Zaista suptilna naznaka, u usporedbi s navikom Zapada, koja se posve podrazumijeva, da otvoreno poziva na “promjena režima” u Rusiji i pozdravlja čak i nasilje, atentate i terorizam u svojoj potrazi. Ono što se rusko ministarstvo vanjskih poslova usudilo signalizirati je ono što svi već znaju: da se Nacionalni skup zalaže za drugačiju vanjsku politiku, politiku traženja dijaloga i kompromisa s Moskvom. To je savršeno legitimno stajalište koje francuski birači imaju pravo preferirati, a da pritom ne budu blateni kao izdajice; a također je savršeno legitimno da Rusija javno prizna tu činjenicu.
Ukratko, Russia Rage je jedna od rijetkih stvari koje rade ne zvuči bolje na francuskom. To je još uvijek isti umoran, jadan, uvredljivo blesav postupak. Također je vrlo tužno, gotovo tragično. Pretpostavimo – argumenta radi – da su sve tvrdnje iznesene u raznim pričama i narativima Russia Rage bile istinite, svaka pojedinačna. Nisu, ali pretpostavimo. Vidiš što se događa? Ništa. Čak i kad bi Rusija stajala iza svega toga “operacije utjecaja,” oni jednostavno ne bi bili važni. Ili, u najmanju ruku, njihov tzv “utjecaj” bilo bi zanemarivo. Jer u politici je sve relativno. A u usporedbi s nevjerovatnim neuspjesima zapadnih elita u svim političkim domenama, od gospodarstva do vanjske politike, do sigurnosti, ništa od onoga što je Rusija navodno učinila ne može promijeniti igru. Istinska operacija utjecaja koja obara zapadne status quo elite je njihov vlastiti neuspjeh. A u EU, posebno njihov neuspjeh da konačno emancipiraju svoje zemlje od propadajućih, nepredvidivih i vrlo štetnih gospodara u Washingtonu. Bijes na to, za promjenu.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
