Europska politika dvostrukih standarda za Europu i Bliski istok
Nakon straha od virusa Covid-19, sada se strahom od Rusa namjerava nastaviti prazniti plitke džepove francuskih i drugih europskih poreznih obveznika
„Čovjek koji želi dirigirati orkestrom mora okrenuti leđa publici“, tvrdi Max Lucado, teksaški pastor i pisac s čitalačkom publikom od 125 milijuna duša. Među njegovim sljedbenicima su sigurno i europski vođe. Jer, kako drugačije objasniti zašto njegovu maksimu doslovno slijede? Ne samo što europski dirigenti svojim nacionalnim publikama okreću leđa kad je u pitanju njihova sigurnost, nego i kada je u pitanju kako će im prazniti džepove u ime te iste sigurnosti.
Na američkim predsjedničkim izborima, gdje mogući američki dirigenti nisu okrenuli leđa svojoj publici – nego im dali izbor glazbe koju će svirati onaj kojeg izaberu, kladili su se na krivog kandidata. Međutim, danas nisu spremni snositi posljedice svog izbora po europsku publiku.
Posljedice je moguće rezimirati u dvije rečenice: ukoliko Europljani žele nastaviti s osamdesetogodišnjim neprijateljstvima prema svom prvom kontinentalnom susjedu – Rusiji, to će činiti na vlastiti račun; ukoliko Europljani istodobno žele nastaviti slijediti američku politiku na Bliskom istoku, to će i službeno značiti da vode politiku dvostrukih standarda – jednih za Europu, drugih za Bliski istok. Ta politika dvostrukih standarda, odnosno nedosljednost, objašnjava činjenicu da se europska riječ u svijetu više ne sluša.
Europa zaboravlja na Ukrajinu uslijed straha od povlačenja SAD-a
Kupovanje američke zaštite preko licitacija
Jasno je da europski vođe ne prihvaćaju odgovornost za vlastite promašaje – za koje krive Trumpa i Putina. Bez čega je nemoguć vječno najavljivan pomak unaprijed prema europskoj strateškoj autonomiji i vojsci. Preostaje samo kupovanje američke zaštite preko licitacija. Europski vođe i njihov heroj Zelenski su na Trumpov pregovarački stol već položili ukrajinska rudna bogatstva i 250 milijardi „zamrznute“ ruske imovine na Zapadu – akumulirane kroz salve europskih sankcija protiv Moskve. Iako, nije razvidno zašto bi Trump, osim kako bi zadovoljio formu, sklapao deal s njima kad je dobar dio ukrajinskih rudnih bogatstava, među kojima najželjenijih rijetkih metala, pod ruskom kontrolom, pa mu je jednostavnije dogovarati se s Putinom.
Jednako je upitna najavljena konfiskacija privremeno zamrznute ruske imovine. Njome se Zapad u međuvremenu ionako već služi na način da Euroclear Bank (sjedište u Belgiji), koji tu imovinu drži, ostvaruje 3 milijarde eura dobiti godišnje, te se taj novac teoretski već koristi za pomoć Ukrajini.
Ne samo da bi konfiskacija ruske imovine bila upitna s pravnog gledišta, nego bi recipročno izazvala zapljenu Zapadne imovine u zoni ruskog utjecaja. Sve to čini da su danas zapadnoeuropski vođe čak spremni i sami na stol staviti financijska sredstva „za daljnju obranu Zelenskog, nakon kojeg su oni na redu“. Bruxelles bjesomučno „traži“ 800 milijardi. U tom smislu, preusmjerava svoju trogodišnju ratnu propagandu s obrane Ukrajine na obranu Europe.
Na čelu rusofobnih trupa je francuski predsjednik. Što je sumnjivo jer baš on ima respektabilnu vojsku i nuklearni kišobran. Nekim čudom, on i njegovi prethodnici nisu uspjeli demontirati sve francuske nuklearne centrale, kako je to nalagala njemačka zelena politika, niti dezaktivirati nuklearno naoružanje. Naprotiv, uspjeli su demontirati De Gaulle-ovu francusku autonomnu strategiju i vojsku, koja je nastala jer slavni francuski general i predsjednik nije vjerovao Angloamerikancima, za razliku od Macrona i njegovih prethodnika koji su Francusku vratili u zapovjedništvo NATO-a. Danas bi Macron izgubljenu francusku autonomiju mijenjao za nepostojeću europsku. Štoviše, on bi sve Europljane pozvao pod francuski „nuklearni kišobran“, ali bi sebi zadržao pravo da pritisne „crveni gumb“. Toj ideji se Francuzi uglavnom protive (poglavito suverenisti među njima). Zašto svoj nuklearni kišobran dijeliti s onima koji ga nisu gradili? Općenito je čudan toliki Macronov strah od Rusije, dok je istovremeno jedini na kontinentu koji posjeduje nuklearni dispozitiv za odvraćanje potencijalnih neprijatelja. Reklo bi se da se, kao i Britanci koji su Uniju napustili jer im je bilo preskupo članstvo u njoj, želi poslužiti tim strahom radi prikupljanja sredstava za zajedničku obranu. Sam bi htio – ali može još malo što staviti na zajedničku EU -hrpu eura. Već je debelo probio 3% deficita koji tolerira Unija. Iz tog razloga bruxelleski tehnokrati predlažu da taj dodatni „napor“ europskih država ne bude uračunat u 3% dozvoljenog deficita.
Poznat po modelu „koliko košta da košta“ – rođenom za pandemijske krize i koji je od Francuske, zajedno s njenom anti-ruskom politikom čiji bumerang su Europljani osjetili kroz inflaciju, učinio svoju zemlju zaduženijom od Grčke, Emmanuel Macron („Mozart financija“), misli nastaviti tim putom. Nakon straha od virusa, sada strahom od Rusa namjerava nastaviti prazniti plitke džepove francuskih i drugih europskih poreznih obveznika. Iako je kristalno jasno da NATO i EU problematika nije u materijalnim sredstvima koja Europljani izdvajaju za obranu (kako tvrdi Trump).
Već danas svi Europljani zajedno za obranu izdvajaju 350 milijardi eura, a Rusi 170. Rusi sa svojim proračunom, bez opće mobilizacije i posezanja za nuklearnom silom, postižu zacrtane ciljeve, šire svoj utjecaj u svijetu; dok Europljani s više nego dvostrukim proračunom nisu u stanju ni Ukrajinu opskrbljivati naoružanjem. Što zapadnoeuropsko vodstvo navodi da govori o europskoj autonomnoj strategiji, dok istodobno efektivno sudjeluje u licitacijama za kupovanje američke zaštite, koje organizira američki predsjednik Trump.
Naime, preustroj koji se Europljanima danas nudi, podrazumijeva re-industrijalizaciju Unije i strukturalne reforme koje mogu polučiti rezultate tek kroz par desetljeća, s obzirom na učinkovitost 27-morice. Realno, u ovom trenutku, Europljanima kojima je jedina zajednička strategija bio atlantizam, samo preostaje kupovanje američkog savezništva – onog koje su krivo procijenili, računajući da na njega imaju bezuvjetno pravo.
Iako je lako bilo primijetiti da Europa, još od Obame, više nije u središtu američkih interesa nego je to Indopacifička zona. Oni isti savjetnici koji su europskim vođama savjetovali gubitničke politike, danas im savjetuju da ne priznaju da su gubitnici, ukoliko žele ostati u udobnim foteljama skupa s njima. Kao i obično, najveći račun će platiti istočnoeuropske države, kojima se savjetuje da „hrabro“, poput heroja Zelenskog, nastave s pokušajima „prolaza glavom kroz ruski zid.“
Na Zapadu ništa novo: Oluja iznad dviju obala Atlantika
Spašavanje progresista
Otkako se zbio susret Trump-Zelenski u Ovalnom uredu, koji su europski progresisti sredili ukrajinskom predsjedniku, pa je on tamo „išamaran“, isključivo se radi na spašavanju europskih progresista od Trumpa.
Nakon Putina i drugih „diktatora“ i Trump je tretiran „luđakom“. Progresisti ne prestaju sastančiti. Čak više nisu uvrijeđeni zbog „Münchenskih packi“ JD Vancea, a u vezi s njihovim nepoštivanjem izbornih rezultata i slobode izražavanja. Naime, dok je Europa pune tri godine bila izložena medijskom batinanju neistinama/poluistinama koje tako postaju istine (ratna propaganda), u SAD-u demokratska kontradiktorna debata o ratu ili miru u Ukrajini nikada nije stala. A, volja naroda, kakva god ona bila – ali proizišla iz izbornih urni, tamo je ispoštovana. Što nije u potpunosti slučaj u nekim europskim državama (Francuska, Rumunjska itd.).
Zaokupljeni vlastitim opstankom na vlasti pod svaku cijenu, europski progresistički vođe danas se nalaze pred sudbonosnim izborom.
Prvi izbor je minirati obnovu američko-ruskih odnosa, pregovore o miru i/ili prekidu vatre u Ukrajini, te posljedično izazvati Treći svjetski rat. Zašto? Zato što je u ideološkom ratu između atlantizma i euroazijanizma, dolaskom Trumpa na vlast pobijedio euroazijanizam (konzervativizam) – dakle Rusija. Europski progresisti poraz ne priznaju. Stoga je Trump Europljane podsjetio da je „između SAD-a i Europe ocean“, te da treba prekinuti rat koji Europljani bez SAD-a ionako ne mogu dobiti. To se znalo i prije nego što su europski čelnici podržali Zelenskog u njegovoj namjeri da Ukrajinu priključi NATO-u i Uniji, a protivno obvezi neutralnosti koju je Ukrajina preuzela kada je nezavisnost ostvarila mirnim izlaskom iz SSSR-a (za razliku od Hrvatske prilikom izlaska iz SFRJ).
Europski vođe su dakle unaprijed znali da su želje ukrajinskog predsjednika neostvarive u dogledno vrijeme. Jer nuklearna velesila Rusija nije htjela da joj Ukrajinci i Europljani na nepregledne granice dovedu neprijateljski nastrojene NATO-trupe, započela je ruska specijalna operacija koju netko treba zaustaviti. I to je ono što Trump upravo pokušava učiniti. Pokušava skratiti priču, zamijeniti oružane sukobe generaliziranim trgovinskim ratom. Nema više vremena, čeka ga okršaj s Kinom. U interesu mu je pokušati Rusiju izvući iz „kineskog zagrljaja“. Sa svoje strane, Unija je imala priliku, ali se pokazala nesposobnom održati mir ili dobiti rat u Europi, sa ili bez SAD-a. Nitko ih to nije tražio, ali su francuski predsjednik Hollande i njemačka kancelarka Merkel i javno potvrdili da su sa Sporazumima iz Minska, čiju su provedbu trebali nadgledati, samo htjeli „dati vremena Ukrajincima“. Zamislivo je što će se dogoditi, ukoliko i opet budu involvirani u održavanje mira.
Alternativni izbor za Uniju bi bio prihvatiti Trumpovu politiku udaljavanja Rusije od Kine pozitivnim razvojem odnosa s prvom; te na taj način podržati američkog saveznika u njegovom razračunavanju s Kinom u novom gospodarskom središtu svijeta – Indo-Pacifiku. Zasad svjedočimo prijetnjama prvim izborom jer europski progresisti misle „skupo prodati svoju kožu“. Nisu spremni prihvatiti prirodnu povijesnu protutežu progresivizmu, odnosno američki preustroj zapadnog oligarhijskog kolektivizma (počiva na ujedinjenju liberalnih i komunističkih oligarhija) koji su plebiscirali američki birači. I to, ne iz ideoloških razloga. Europski liberalni progresisti se, u biti stvari, ne protive Trumpovom konceptu. Onom konceptu koji se jednako oslanja na uvjerenje o superiornosti inteligentnih i bogatih koliko na želju da svi Amerikanci od toga imaju koristi – na račun drugih naroda i njihovih oligarhija. Jedino što ih smeta, kao najposlušnije sljedbenike svih dosadašnjih američkih politika, to je da i oni sami nisu uključeni u grupu „izabranih naroda“ (Izraela i Amerike), čije je poslanje civilizirati druge narode – „barbare“ i okoristiti se na njihov račun. Zato bučno spašavaju „dobrog vojnika Zelenskog“. Iako je i tu rezultat unaprijed poznat, ukoliko se referiramo na njihovu uspješnost u spašavanju cjelovitosti Ukrajine. Sada bi, kao „posljednji Mohikanci“, nastavili s preživjelom, tridesetogodišnjom, deregulirajućom globalizacijom i šezdesetogodišnjim progresivizmom, čija karikatura je pokret Woke – koji je Trump naumio zauzdati.
Ne brine ih što je progresivizam postao kontraproduktivan po pitanju dominacije Zapada svijetom, te se konzervativizam nametnuo kao prirodna protuteža, na isti način na koji se prethodno progresivizam (individualizam) nametnuo kao prirodna povijesna protuteža komunizmu (kolektivizmu). Inteligentno bi bilo zadržati pozitivne učinke progresivističke epohe, kritički se osvrnuti na njene slabosti, prilagoditi se novim pravilima igre na međunarodnoj pozornici i istodobno distancirati od novih angloameričkih teorija dominacije koje vode u slijepu ulicu, kamo je npr. odvela teorija nacizma.
Ali ne. Ovaj put europski vođe ne prihvaćaju američki preustroj, usprkos činjenici da su i sve „njihove“ progresivističke politike rođene s druge strane Atlantika, prije nego što su izvezene u Europu i ostatak svijeta. Nemoguće bi im bilo opravdati nebrojene ukrajinske žrtve neuspjeha njihove diplomacije i ratnog djelovanja, 4,2 milijuna deplasiranih Ukrajinaca i nesagledive materijalne štete. Zato bi rado, s jedne strane, zadržali moralizatorsku ulogu u Europi, posredstvom stare civilizatorske misije: širenja progresivističke vizije demokracije (širenje spektra individualnih prava i sloboda). Dakle one politike u koju, nakon Rusa i ostatka svijeta, ni Amerikanci više ne vjeruju.
S druge su strane, na Bliskom istoku, prema uputama šefa progresista Joea Bidena, nepokolebljivo podržali i dalje podržavaju sve izraelske akcije, te su na taj način već usvojili Trumpovunovu američku bliskoistočnu politiku. Dakle, onu politiku iz koje se rodila i novaamerička civilizatorska misija[1]: samodopadni mesijanizam u službi big businessa; misija o kojoj nije informirana europska javnost.
Meter o ‘presedanima’ u promjenama državnih granica: Laži i dvostruki standardi
Nova američka civilizatorska misija
Razvidno je da se radi o samo još jednoj među nebrojenim nedosljednostima dirigenata europskog orkestra. Oni se nisu spremni okrenuti prema svojoj publici i pitati je koju glazbu bi trebali svirati. Grčevito su se uhvatili za svoju dirigentsku palicu i ne misle je predati. O njihova okrenuta leđa odbijaju se kritike. Njihovi orkestri sviraju uvijek isti repertoar i time dokazuju da im je i autokritika strana.
Svoju javnost nisu upoznali s činjenicom da je Trumpova bliskoistočna politika ona evanđeoskih kršćana[2] (pripadnici anglikanskih, reformiranih, evangeličkih, baptističkih i drugih crkvi) koji su, čak i više nego židovska zajednica, podržavali stvaranje židovske države u Palestini. Oni su uvjereni da je za povratak Mesije na Zemlju nužno da Hebreji raspolažu palestinskom zemljom koju im je Bog dao; kao i da su Amerikanci, jednako kao i Izraelci ,„izabrani” narod.
Stoga će, ubuduće, biti interesantno promatrati kako će europske vođe katoličkih država svojim građanima i vjernicima uspjeti objasniti svoje prisezanje na Bliskom istoku novoj Zapadnoj civilizatorskoj misiji: samodopadnom mesijanizmu u službi big businessa. Hoće li i kako će im uspjeti objasniti zašto, skupa s Trumpom i evanđeoskim kršćanima, misle na bivšim palestinskim teritorijima, „očišćenim“ od 2 milijuna Palestinaca, čekati Mesiju – koji, dakle, ne bi bio Isus Krist?
Europska politika dvostrukih standarda i unutarnjopolitički sukobi u Uniji
U tom kontekstu, što drugo reći doli da su tranutačno za europsku sigurnost, od „diktatora Putina i Trumpa“ neusporedivo opasniji sukobi između američkog progresivizma i konzervativizma na europskom tlu i europska politika dvostrukih standarda. Ova zadnja čini da su danas europska riječ ili akcije u svijetu više predmetom sprdnje nego pozornosti. Jer, svijet prihvaća da je u Ukrajini Rusija agresor; međutim jednako kao što je to bio Zapad u Vijetnamu, Koreji, Iraku… Da ne govorimo o europskoj nepokolebljivoj podršci Netanyahu-ovom Izraelu – podršci kakvu nema u dobrom dijelu izraelske javnosti. Podsjetimo, radi se o državi čija vojna ruka su Sjedinjene Države, a ne obrnuto. Jer SAD zadovoljava 92% izraelskih potreba za oružjem (podaci za razdoblje 2017.-2021., SIPRI-Stockholmski međunarodni institut za istraživanje mira); kako za potrebe obrane, tako za potrebe kolonizacije palestinskih teritorija. Čak ni to nije bilo dovoljno, nego su i Francuska i Velika Britanija sudjelovale u zadnjim naporima obrane te države od napada bliskoistočnih starosjedioca i njihovog zaštitnika Irana. Ni u jednom trenutku ih nije zabrinula činjenica da brane državu koja se, u svojoj kratkoj povijesti, već uspjela nekažnjeno oglušiti o 229 rezolucija UN-a. Nije ih zabrinula niti činjenica da je nova američka bliskoistočna politika, koju je inaugurirao Donald Trump u svom prvom mandatu, konkretizirao Biden, a Trump 2.0 ju začinio samodopadnim mesijanizmom u službi big businessa, ujedno nova civilizatorska misija Zapada. Civilizatorska misija koja je jednako okrenuta protiv izvornih, bliskoistočnih starosjedilaca kršćana, koliko protiv bliskoistočnih starosjedilaca muslimana.
Kako se kalila ta nova američka civilizatorska misija, kojoj su se Europljani već priklonili?
Uvertira u stoljeća krvi: Ovako su započeli srednjovjekovni ratovi koji su zauvijek promijenili Europu
Podrška stvaranju židovske države 1948.
Prvi element objašnjenja je da su povijesno, u Sjedinjenim Državama, evanđeoski kršćani[3] podržavali stvaranje židovske države u Palestini više nego Židovi. Ne samo zato što su uvjereni da je za povratak Mesije na Zemlju nužno da Hebreji raspolažu palestinskom zemljom koju im je Bog dao, nego i zato što Amerikanci, jednako kao i Židovi, čvrsto vjeruju da su „izabrani” narod. Stoga je 1948. američki predsjednik Harry S. Truman, gorljiv vjernik, odmah priznao državu Izrael. Trauma Holokausta (5 do 6 milijuna ubijenih Židova) još uvijek je bila svježa, a Sjedinjene Države, koje su se tada predstavljale kao svjetski policajac, preuzele su moralnu odgovornost zaštite židovskog naroda. Svojom podrškom hebrejskoj državi SAD su potvrdile svoju lidersku poziciju u svijetu.
Snažno savezništvo nastalo tijekom Hladnog rata
Tijekom Hladnog rata, Izrael je bio jedini oslonac u regiji Zapadnom bloku sa Sjedinjenim Državama na čelu. Arapski svijet je bio na putu modernizacije i prilično blizak Istočnom bloku i SSSR-u. Tako su 1973. godine, tijekom Jom Kipurskog rata između arapskih vojski i Izraela, Sjedinjene Države značajno pomogle Izraelskoj vojsci organizacijom zračnog mosta. Krajem Hladnog rata, Izrael je izgubio dio svog strateškog značaja u očima SAD-a. Odnosi između dviju zemalja su potom varirali od jednog do drugog američkog predsjednika, ovisno o međunarodnoj situaciji i američkim interesima na Bliskom istoku. Savezništvo je opstalo, s obzirom da je Izrael ostao stabilan američki partner u borbi protiv terorističkih skupina i iranske prijetnje na Bliskom istoku.
Ivanovci: vitezovi vojnici i humanitarci
Izraelsko pitanje u srcu američke unutarnje politike
Konačno, današnju američku nepokolebljivu podršku Izraelu objašnjava trenutna američka unutarnjopolitička situacija. Liberalna židovska zajednica SAD-a podržava demokratske vođe, a protivi se Benjaminu Netanyahuu. Potonjeg žestoko brane evanđeoski kršćani, izborna baza Republikanca Donalda Trumpa. Štoviše, AIPAC (American Israel Public Affairs Committee), lobi koji brani izraelske interese u Sjedinjenim Državama, jedan je od najmoćnijih u zemlji. On je više posvećen Izraelu nego sama židovska zajednica i igra ključnu ulogu u mobiliziranju američkih dužnosnika u korist Izraela.
Rat Izraela protiv Hamasa razbio je američki demokratski tabor
Rat u Gazi, koji je započeo nakon napada Hamasa, 7. listopada 2023., poljuljao je bezuvjetnu potporu američkih Demokrata Izraelu. Mladi Demokrati optužili su predsjednika Joea Bidena da je „Netanyahuov suučesnik”, dok su Republikanci sa svoje strane podržali Netanyahua u ratu zamišljenom i vođenom u ime zapadne civilizacije protiv „barbara”. Demokratkinja Kamala Harris se distancirala od izraelskog vođe, svjesna da bezuvjetna podrška Izraelu šteti imidžu Sjedinjenih Država. Međutim, ta distanca nije mogla biti percipirana drugačije nego kao unutarnjopolitička pirueta, s obzirom na vanjsku politiku predsjednika Bidena čija je administracija, usprkos obećanju da će preokrenuti vrlo proizraelski smjer bliskoistočne diplomacije prethodne Trumpove administracije – konačno usvojila njene glavne političke orijentacije.
Biden se tako zaigrao da je čak povjerovao da će uspjeti dodati i Saudijsku Arabiju na Washingtonov popis arapskih zemalja koje su izgladile svoje odnose s Tel Avivom unatoč neriješenom „palestinskom pitanju“. Nakon/zbog čega se dogodio Hamasov neprihvatljivi krvavi pohod na Izrael, kao prosvjed zbog takvog izglađivanja odnosa prije rješavanja pitanja obećane palestinske države. Kao i nepokolebljiva podrška Zapadnog bloka „Netanyahuovoj osveti“.
Trijumfalan povratak na vlast Donalda Trumpa dodao je podršci izraelskom premijeru i njegovim židovskim radikalima, pored interesne (bliskoistočni energenti i nova Zapadna komercijalna ruta IMEC) i mističnu dimenziju. Tu dimenziju je moguće rezimirati na slijedeći način: poslanje „izabranih Naroda“ je kolonizirati teritorije bliskoistočnih starosjedilaca, kako bi „izabrani“ Hebreji i Amerikanci raspolagali zemljom koju im je Bog tamo dao da čekaju povratak Mesije na zemlju.
Dramatičan govor Jeffreya Sachsa u Europarlamentu: Zašto europski mediji o ovome šute?
Postavlja se pitanje: kako se Trump zatekao na čelu trupa koje će tu novu civilizatorsku misiju „izabranog naroda“ provesti u djelo? Pogotovo ako uzmemo u obzir da je, upitan izjasniti se o izraelsko-palestinskom pitanju tijekom svoje prve predsjedničke kampanje, Trump odlučno potvrdio svoju „neutralnost”.[4]
Odgovor na to pitanje u drugom dijelu ovog eseja, u nastavku: Kockarski magnat Sheldon Adelson – kreator Trumpove bliskoistočne politike.
[1] Civilizatorska misija je teorija zamišljena u Francuskoj i drugim europskim kolonijalnim silama koje su sebe smatrale jedinim civiliziranim zemljama ili onima sa superiornim civilizacijama, iz kojeg razloga su si dale u zadatak; ili im je nadahnuta misija „civiliziranja” stanovništva definiranog kao „pogansko”, nekršćansko, opisano kao „divljaci” ili „barbari”.
[2]Evanđeoski kršćani teže primjeni evanđelja i Svetog pisma u svakodnevnom životu, primarno kroz brak i obitelj. Proistekli su iz protestantskog reformacijskog pokreta koji je pokrenuo Martin Luther 1517.
[3]Evanđeoski kršćani teže primjeni evanđelja i Svetog pisma u svakodnevnom životu, primarno kroz brak i obitelj. Proistekli su iz protestantskog reformacijskog pokreta koji je pokrenuo Martin Luther 1517.
[4]SCOTT, Eugene , « Trump pledges to be “neutralguy” inIsrael-Palestiniannegotiations », CNN, 19 février 2016.
