Europljani (tzv. « koalicija voljnih ») tvrde da – kao i Donald Trump – pregovaraju o miru u Ukrajini kako bi poštedjeli živote tamošnjeg stanovništva. U to ime Rusiji nude, umjesto ulaska Ukrajine u NATO – ulazak NATO-a u Ukrajinu
Na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine, Vladimir Putin je izjavio:„Treba razjasniti i razviti odnose između Rusije i NATO-a prije nego što Ukrajina pristupi Savezu – a ne obrnuto. U suprotnom, NATO će postati neprijatelj Rusije.“ Stoga je jasno kako cilj takozvanog europskog mirotvorstva, koje protivnička strana – koja je u poziciji sile – doživljava kao provokaciju, sigurno ne vodi izbjegavanju nepotrebnih ljudskih žrtava u Ukrajini u kojoj tjedno gine 7000 boraca – kako upozorava Donald Trump.
U tom kontekstu, legitimno je preispitati i krajnji cilj zabrinutosti za ukrajinsku djecu u Rusiji koju je izrazila Ursula von der Leyen? Misle li Europljani uistinu štititi „nevinost djece koja stoji iznad geografije, vlasti i ideologije“ – kako razlaže Melanija Trump u svome pismu Vladimiru Putinu ? Ili im je cilj dodatno isprovocirati rusku stranu na kojoj su se ta djeca zatekla i tako ugroziti njihovu krhku psihološku ravnotežu; sve kako bi siročadi među njima – umjesto posvajanja u „krivovjernoj“ Rusiji, ponudili posvajanje na „pravovjernom Zapadu“ ?
Jer, kako na Istoku – tako na Zapadu, kad žudnja za roditeljstvom postane neutaživa, ljubav ustupa mjesto sebičnosti, te dijete postaje roba. Posvojenje, koje bi trebalo biti čin ljubavi, svodi se na oblik trgovanja koji je ogoljen odraz svjetskih nejednakosti. Prvo pitanje je, dakle, kako se ukrajinske vlasti – od 2015. definitivno prozapadno orijentirane, odnose prema posvajanju ukrajinske djece?
Trump ‘jako ljut’ što je Ukrajina oštetila ruski naftovod koji opskrbljuje Orbána
Lowcost posvojenje i surogatstvo
Ukraineadopt na uvodnoj stranici svog portala prvo traži donacije koje se mogu slati čak i u kriptovalutama: „Dragi posjetitelji, zbog rata u Ukrajini molimo vašu pomoć za našu siročad…“ Nakon čega se odmah ta ukrajinska ustanova obraća američkim građanima s posebnom porukom. Informira ih da Ukrajina nije – poput SAD-a – potpisnica Haške konvencije o posvojenju (koja štiti interese djece o kojima govori Melanija), pa je ono brže i jeftinije. Budući da SAD zahtijeva da svi posvojitelji koriste usluge agencija s Haškom akreditacijom kako bi započeli međunarodni postupak posvojenja i izradbu procjene prikladnosti (home study), moguće ih je staviti u kontakt s američkim agencijama s kojima Ukrajinu veže višegodišnja suradnja.[1]
Stranica koja slijedi na Ukraineadopt je jednostavno nazvana Cjenik: „Naknade za posvojenje u Ukrajini vrlo su privlačne u usporedbi s ostatkom svijeta gdje je posvojenje moguće. Zapravo, Ukrajina je jedna od najjeftinijih zemalja za posvojenje. Nudimo povoljan program, već od 9.500 USD, ovisno o dobi, zdravstvenom stanju i regiji u kojoj se dijete nalazi.“ Nakon čega slijedi nova poruka za američke posvojitelje (očito najpoželjnije klijente) – odnosno promidžba ukrajinskog surogat majčinstva koja ostavlja bez riječi: „Zapravo, američki državljani ne mogu posvojiti zdravo dijete bijele rase nigdje u svijetu bez čekanja najmanje 5 do 8 godina, uz vrlo visoke troškove. U Ukrajini nema dostupne zdrave djece mlađe od 5 godina, a prema važećem zakonu, posvojenje djece te dobi nije dopušteno.Danas ne postoji stvarna alternativa surogatstvu, budući da je posvojenje europskih beba zabranjeno u svim zemljama, a Indija je 2015. godine zabranila surogatstvo za strane državljane. Usporedba ukupnih troškova surogatstva: u SAD-u110.000 – 140.000 USD, u Ukrajini 33.000 – 42000 USD.“[2]
Dakle, ne samo da je ta ukrajinska demokratska vlast – koju Europljani podržavaju svim sredstvima, svoju siročad učinila „jeftinom“, nego je i svoje žene „uposlila“ u industriji jeftinog surogat majčinstva za strance. O čemu je u Figaro Voxu progovorila autorica studije o surogatstvu Céline Ravel-Dumas[3]. Zgrožena nastupima u medijima francuskih naručitelja ukrajinskih beba – koji su jedino bili zabrinuti hoće li moći preuzeti svoje GS (Gestational Surrogacy) babies unatoč ratu u Ukrajini: „Surogatstvo – osobito u Ukrajini, a još više u ovom ratnom trenutku – ni na koji način ne jamči dostojanstvo žena koje su postale robinje jedne beskrupulozne industrije. Psihološki integritet tih ‘surogat majki’ nije moguće sačuvati, jer im njihova ekonomska situacija uskraćuje stvarnu slobodnu volju. (…) U Ukrajini se surogatstvo razotkriva u svom najcrnjem, najogoljenijem obliku. U pogledima Zapadnjaka koji ne žele vidjeti dalje od vlastite želje, potaknuti pohlepom industrije koja ne preza ni pred čim zbog profita. Ni riječi, ni glasa za te žene, čiju privremenu opstojnost dopuštaju samo kako bi isporučile svoj ‘paket’, a zatim se vratile sudbini još tragičnijoj od siromaštva koje ih je natjeralo da nose tuđe dijete – kako bi prehranile vlastito.“
Tjedna analiza Zorana Metera: Potpuni debakl! EU će dobiti sve što je htjela izbjeći
Ukrajinska demografska katastrofa
Prije rata, iz „ukrajinske tvornice beba”, putem surogatstva su, samo francuskim „naručiteljima“, svakog tjedna stizala dva djeteta, prema podacima kojima raspolaže Anne Genetet, zastupnica za Francuze koji žive izvan Francuske i liječnica. Stoga je, sa svoje strane, „ukrajinska industrija beba“, u strahu od „pada prometa i konkurentnosti na tržištu“, pokrenula medijsku kampanju s ciljem smirivanja „klijenata“ i demonstracije njihove skrbi o sigurnosti naručenih beba i njihove „pravovremene dostave“ naručiteljima. Tako je npr. ukrajinski lider među agencijama za surogat majčinstvo BioTexCom[4] (ne libi se prakticirati Black Friday promocije na surogatstvo[5]) objavio video na YouTubeu, u kojem govori o „prikupljanju“ beba iz bunkera u nekoliko gradova kako bi ih se odvezlo prema pograničnim zemljama.
Dakle, usprkos građanskom i međudržavnom ratu i dubokoj internoj demografskoj krizi (natalitet je pao za 35 % i milijuni žena i djece napustili su zemlju), Ukrajina je ostala središte surogat-industrije u Europi (njen primjer već slijede Gruzija i Kazahstan), te ukrajinske surogat majke godišnje donose na svijet oko 3000 zdravorođene djece, za što svaka uprihodi 15000 – 20000 eura, prema procjenama Deutsche Welle. Bebe dobivaju ukrajinski rodni list i putovnicu kako bi ih „naručitelji“ mogli odvesti u domicilne države i tamo regulirati njihov status, često putem procedure posvajanja.
U isto vrijeme, prema UNICEF-u, oko 70 % djece u Ukrajini – odnosno njih 3,5 milijuna – nema pristup osnovnim potrepštinama poput hrane i sigurnog smještaja. Prije rata, 2021. godine, taj je postotak bio ispod 18 %. Od veljače 2022. ubijeno je ili ranjeno više od 2.700 djece. Trećina ih živi bez tekuće vode i kanalizacije, a gotovo polovica nema siguran prostor za igru. Svako peto dijete je izgubilo jednog roditelja, bliskog rođaka ili prijatelja.
I, u tu i takvu Ukrajinu koja nerazumno rukovodi svojim ljudskim resursima, Vladimir Zelenski i njegovi saveznici traže povratak ukrajinske djece za koju tvrde da su „tijekom rata deportirana ili kidnapirana, te odvedena u Rusiju i okupirane teritorije, što se može smatrati ratnim zločinom“. Na što Vladimir Putin odgovara da je Rusija djecu „premjestila iz zone sukoba, spašavajući njihov život i zdravlje”. Tijekom pregovora u Istanbulu 2025, ruska strana nazvala je prijedloge Ukrajine za povratak djece „predstavom za europske bake bez djece”, implicirajući da se radi o spektaklu za javnost, a ne o stvarnom humanitarnom problemu. U Istambulu su ukrajinske vlasti Rusiji predale popis od 339 djece i zatražile njihov bezuvjetni povratak. Prema službenom izvješću organizacije pod pokroviteljstvom Zelenskog –Bring Kids Back UA, dosad je u Ukrajinu vraćeno 1037 djece. Ruski dužnosnici danas tvrde da se rješavanje pitanja ukrajinske djece odnosi na još stotine djece, a ukrajinski govore o tisućama….
‘Linija kokaina košta manje od rum-kole’: Gradonačelnik europske prijestolnice se žali
Pitanje ukrajinske djece u Rusiji
Dakle, pozitivna je i plemenita inicijativa da se tijekom pregovora o miru raščisti i pitanje „nestale“ ukrajinske djece. Samo kako? S jedne strane, Zelenski rusku stranu optužuje za sustavno preodgajanje ukrajinske djece – s ciljem brisanja njihova nacionalnog identiteta – što naziva genocidom. S druge strane, iako je rusku intervenciju 2022. mogao izbjeći odustajanjem od ulaska u NATO, niti danas ga ta ideja ne napušta. Rado bi, kad već Ukrajina ne može u NATO, da NATO konačno i službeno uđe u Ukrajinu. Iz čega je razvidno da nije razumno djecu vraćati u ratni pakao. Kao što je nerazumno dozvoliti posvajanje ukrajinske djece dok Ukrajina ne ratificira Hašku konvenciju iz 1993. godine o zaštiti djece i suradnji u vezi s međunarodnim posvojenjem. Iako je Konvencija već četiri puta bila na dnevnom redu Verhovne Rade Ukrajine, do danas nije usvojena.
Glavni razlog protivljenja je zabrana posredovanja i tržišnih aktivnosti u postupcima posvojenja. Jer Konvencija nalaže da se sve domaće opcije posvajanja iscrpe prije prelaska na one međunarodne, njena ratifikacija od strane Ukrajine štitila bi ukrajinsku djecu od tržišnog pristupa posvojenju. Što danas nije slučaj, pa su legitimne sumnje da bi nakon „ruskog preodgoja“, ukrajinska djeca mogla biti poslana na Zapad na novi „preodgoj“. Čime se ne bi štitila njihova „nevinost“– kako predlaže Melanija. Naprotiv – „geografija, vlast i ideologije“ izdigle bi se iznad dječjeg prava na nevinost.
Drugim riječima, pitanje ukrajinske djece samo je jedna od okrutnih posljedica globalnih geopolitičkih tektonskih poremećaja – vanjskih konflikata koje su ukrajinske vladajuće strukture neoprezno usvojile kao vlastite unutarnje konflikte koji Ukrajinu iznutra razdiru već 11 godina. Zato bi se za razumijevanje i izlazak iz ukrajinske krize trebalo nepristrano vratiti u tu blisku ukrajinsku prošlost koja je dovela do sadašnjeg trenutka u kojem, preko leđa Ukrajinaca, europski vođa Emmanuel Macron tretira ruskog vođu Vladimira Putina „čudovištem“; a bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev francuskom predsjedniku vraća zbog uvrede sadašnjeg – nazivajući ga „galskim pijetlom bez mozga“. Sve u uvjetima u kojima se Ukrajinci i Europljani nisu moćni s Putinom obračunati bez američke pomoći; a ukoliko se SAD umiješa uvedeni smo u Treći svjetski rat, vrlo moguće nuklearni kad se jedna od nuklearnih sila nađe u gubitničkoj poziciji. Zašto je Ukrajina Zapadu i Rusiji tako važna?
Zašto je nemoguća ukrajinska Oluja
Prisjetimo se:
EuroMajdan – naziv koji su proeuropski prosvjednici dali svom okupljanju na Trgu neovisnosti u Kijevu – započeo je 29. 11.2013., a 22.12. proglasio se „Narodnom skupštinom“. Do tada je u njemu sudjelovalo između 250 000 i 700 000 ljudi – u zemlji s 45 milijuna stanovnika. Pobuna je izbila nakon što je ukrajinska vlada odgodila potpisivanje Sporazuma o pridruživanju EU, planiranog za 29.11. u Vilniusu, navodeći potrebu za „boljom procjenom posljedica“. Umjesto toga, 17.12. je postignut dogovor s Rusijom – financijska pomoć u zamjenu za bliže veze – no time kriza nije riješena.
O kakvoj se krizi zapravo radilo? Odgovor vodi ne samo u Kijev, već i u Bruxelles, Berlin, Washington i Moskvu[6]:
Što su tražili prosvjednici na Majdanu?
Potpisivanje Sporazuma s EU – „europski izbor“ koji je za njih značio slobodu, demokraciju i tržišni prosperitet – suprotstavljen autoritarnosti, korupciji i ruskom utjecaju. Tražili su kraj mafijaških praksi, borbu protiv siromaštva, nezaposlenosti i urušavanja javnih službi (poglavito zdravstva) koje traju još od 1991. Razočaranje u bivše „narančaste“ vođe zamijenilo je nepovjerenje prema Stranci regija na vlasti. Sve Ukrajince su ujedinila upravo ta nagomilana razočaranja. Na ulicama su se, umjesto narančastih, vijorile nacionalne žuto-plave zastave i crveno-crne nacionalističkih radikala (UPA/OUN) koji su ubrzo iz zajedničkog prosvjeda izbacili crvene zastave ionako rijetkih lijevih grupacija.
Tko su bili prosvjednici, a tko vođe oporbe?
Prosvjednici su većinom dolazili iz zapadnih i središnjih regija te iz Kijeva, dok su istok i jug ostali uglavnom pasivni. Najviše je bilo mladih, uglavnom iz srednje klase. Većina ih je potjecala iz „narančaste revolucije“ 2004.[7], ali bez njezinih tadašnjih lidera – Viktor Juščenko je 2010. pao na 2 %, a Julija Timošenko je bila u zatvoru. Njezinu stranku „Domovina“ (Batkivščina), najjaču nakon Janukovičeve Stranke regija, vodio je Arsenij Jacenjuk. Drugu stranku, „Udar“ (udarac) predvodio je bivši boksač Vitalij Kličko. Obje su bile prozapadne, neoliberalne orijentacije, povezane s Europskom pučkom strankom. „Udar“ je podržavala Angela Merkel – CDU, a njegove kadrove školovala je Zaklada Konrad Adenauer – s nadom da će Kličko postati novi predsjednik Ukrajine[8]. EU je do tada još uvijek formalno podržavala Timošenko i uvjetovala potpisivanje sporazuma njezinim oslobađanjem.
Kad slobodu nudi „Svoboda“
Treća komponenta tadašnjeg proeuropskog fronta bila je Sveukrajinska unija „Sloboda“ (Svoboda), krajnje desna, ali socijalnije retorike od ostalih, koju je predvodio Oleh Tjahnybok. Na parlamentarnim izborima 2012. osvojila je 10 % glasova i imala snažan utjecaj u zapadnoj Galiciji, osobito u Lavovu. Izvorno je promicala „nacijsocijalističku“ ideologiju (spoj ekstremnog nacionalizma i autoritarnog socijalizma), koristila simboliku nalik svastici, te je bila poznata po otvoreno antisemitskim i rusofobnim istupima. S vremenom je, radi traženja političke legitimnosti, usvojila državne boje i trizubac (trident) kao simbol. Unatoč vezama s radikalnim strankama poput mađarskog Jobbika i tada antieuropskog francuskog Nacionalnog fronta, Svoboda se predstavljala kao proeuropska. Njezina vizija Europe temeljila se na ideologiji Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) iz 1929., koja je slavila i nasljeđe SS-divizije „Galichina“. Na Majdanu su njezini aktivisti rušili Lenjinove spomenike i napadali ljevičare“[9].
SAD prestao dijeliti obavještajne podatke o ukrajinskim pregovorima sa saveznicima
Složenost Ukrajine
Dok je „Svoboda“ ostala ograničena na Galiciju, ostale oporbene stranke djelovale su u zapadnim i središnjim regijama. Istok i jug podržavali su Stranku regija, a u industrijskim područjima bila je prisutna i slaba Komunistička partija, koja je tražila referendum o pridruživanju Rusiji. EuroMajdan je pokazao duboke podjele u ukrajinskom društvu: s istoka i juga odlazilo se u Rusiju, a sa zapada u EU. Umjesto ujedinjenja, politički narativ je najčešće suprotstavljao te „dvije Ukrajine“. Potpomognuta izvana, oporba je krenula u rizičnu igru pokušaja državnog udara. Iako je okupila stotine tisuća ljudi, nije uspjela nadvladati unutarnje podjele ni osporiti legalitet tadašnje vlasti. Poziv na opći štrajk nije uspio, a do Badnjaka 2013. prosvjedi nisu premašili Majdan. No rat živaca je tek započinjao.
Europa – Ukrajina: O kakvom se sporazumu radilo?
Kao i 2004., Majdan je 2013. ponovno mobilizirao Zapad i medije. Diplomati, političari i ministri iz EU-a i SAD-a držali su govore na pozornici u Kijevu. Bio je to izazov vlastima koje su zadržale prisebnost, ali i Kremlju koji je ostao suzdržan. Kijev je osuđivao strano uplitanje – dok su SAD prijetile sankcijama ako prosvjednici budu nasilno rastjerani.
Glede sporazuma čije je potpisivanje bilo odgođeno, malo se govorilo o njegovom stvarnom sadržaju. Uopće se nije radilo o ulasku u EU, ni o ukidanju viza, već o djelomičnom otvaranju tržišta kroz sporazum o slobodnoj trgovini. Ukrajinci su mogli računati na priljev zapadnih proizvoda, ali i preuzeti obvezu poštivanja strogih europskih standarda. Optimisti su to vidjeli kao šansu za modernizaciju, dok su skeptici upozoravali na opasnosti za domaću proizvodnju i mogući „grčki scenarij“. Janukovič se našao pod pritiskom: s jedne strane je Bruxelles uvjetovao potpisivanje Sporazuma oslobađanjem Julije Timošenko, iako je Unija bila upoznata s njenim kriminalnim dosjeom[10], a s druge je Moskva prijetila trgovinskim sankcijama. Janukovič se kolebao između europskog sna i ruske ovisnosti. U tom vakuumu pojavio se Putin s ponudom financijskog spasa.
Rusija – Ukrajina: Kakva je bila alternativa?
Moskva je nudila trostruki paket pomoći: smanjenje cijene plina za trećinu, kredit od 15 milijardi dolara u obliku euroobveznica te obnovu industrijske suradnje — ponajprije u zrakoplovstvu i vojnoj industriji – oslanjajući se na zajedničko naslijeđe iz sovjetskog razdoblja. No ono što je za Bruxelles, Washington i Majdan predstavljalo najveću prijetnju bila je Carinska unija (osnovana 2007. s Bjelorusijom i Kazahstanom), koja se širila na Armeniju i potencijalno na Ukrajinu. Taj ekonomski savez, skrivena osnova za projekt „Euroazijske unije” (konkurentnog bloka Zapadu koji bi integrirao bivše države sovjetskog bloka), bio je ključni dio Putinove vizije tzv. multipolarnog svijeta — alternative američkom unipolarnom poretku.
Geopolitički i demografski izazovi postmajdanske Ukrajine
Već početkom 2010-ih, Kijevski demografski institut upozoravao je na duboku demografsku krizu: u 20 godina, Ukrajina je izgubila 6,5 milijuna stanovnika – zbog niske stope nataliteta, visoke smrtnosti i masovne emigracije. Zdravstveno stanje stanovništva bilo je alarmantno, previzije su najavljivale: „Od svakih tisuću dvadesetogodišnjaka, 30 % neće doživjeti šezdesetu“[11]. Upravo u tom kontekstu duboke društvene krize, glavni geopolitički akteri u „bitki za Ukrajinu“ – Rusija, Europska unija i Sjedinjene Američke Države – pripremali su se za sljedeći veliki trenutak: za predsjedničke izbore 2014. u Ukrajini i Bjelorusiji. Zapad i njegovi „demokratski saveznici“ u slavenskim zemljama nadali su se svrgnuti Viktora Janukoviča u Ukrajini i Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji.
dr.sc. Sanja Vujačić: EU kao bajka o Snjeguljici i 27 patuljka: Kako je sve krenulo krivo
-
– godina prekretnice?
Započinje žestoka bitka za Ukrajinu svim sredstvima koju, 11 godina kasnije, konačno pokušava zauzdati američki predsjednik Trump. Zašto je Ukrajina tako bitna? Riječ je o zemlji koju Zapad percipira kao široki strateški koridor koji iz srca Europe vodi u srce Rusije (drugi koridor je onaj balkanski u kojima se trenutačno odvijaju slične borbe). Kontrola tog koridora vodi kontroli plinovoda i naftovoda, omogućuje modernizaciju i eksploataciju industrijskih postrojenja sa sirovinama na istom mjestu (metalurgija, zrakoplovstvo, nuklearna energetika), kao i iskorištavanje ogromnih površina plodnog tla i otvaranje novog tržišta za vlastite poljoprivredne proizvode i turizam. Što je najvažnije, za zapadne stratege, kontrola nad Ukrajinom oduvijek znači i kontrolu nad Euroazijom – odnosno, ona je ključ za obuzdavanje ruskog utjecaja. Simboličan primjer tog pristupa Ukrajini je npr. bio zahtjev EU-a za prilagodbu širine željezničkih tračnica ukoliko želi pristupiti Uniji, što bi Bruxelles prihvatio kao signal geopolitičke pripadnosti Ukrajine Zapadu.
Nakon „narodne revolucije“- kako je Zapad okvalificirao EuroMajdan, ili puča – kako ga nazivaju Rusi, Janukovič je napustio predsjedničku dužnost, a da nije dao ostavku (zato Rusi govore o državnom udaru). Nakon Janukovičevog bijega uslijedila je ruska aneksija Krima, izbio je rat u Donbasu – s podrškom Rusije proruskim separatistima, a na izvanrednim izborima, pobijedio je prozapadno orijentiran oligarh Petro Porošenko. Optužen da štiti korumpirane elite – umjesto da provodi antikorupcijsku reformu kako je obećao, „kralj čokolade“ je na idućim izborima zamijenjen Volodimirom Zelinskim, glumcem po profesiji koji je obećao isto što i njegovi prethodnici. Ali i on je bio slabo uspješan u ovladavanju korupcijskom hobotnicom. Više mu je uspijevalo preusmjeravanje pozornosti na domoljublje radi obnove teritorijalnog integriteta Ukrajine (Krim i Donbas) i euroatlantskim integracijama koje su mu u tome mogle pomoći.
Onako kako se Zelinski uživio u ulogu predsjednika u popularnoj TV- seriji – pa konačno stvarno postao predsjednik, tako se sad toliko uživio u ulogu ukrajinskog nacionaliste da je konačno nalikovao onim stvarnim. Iako se radilo o čovjeku koji je tek nakon objave svoje kandidature za predsjednika počeo – ne bez poteškoća – učiti ukrajinski jezik. Za to je čak osmislio novu nekonvencionalnu metodu: u teretani je igrao igru „jezik i mišići“. Vrlo jednostavnu metodu. Kako je objasnio: „Visim na vratilu, Youra mi kaže riječ, ja je prevedem, a ako pogriješim- odradim dva zgiba“[12].
Nakon tog i takvog treninga, iako nije služio ni vojni rok, Zelinski je preko noći preuzeo ulogu ratnog vođe koji je – po prvom scenariju – trebao postati ratni heroj. Ta mu se uloga od svih koje je dotad igrao najviše svidjela, pa danas ne prihvaća novi scenarij koji mu nude isti scenaristi – ulogu ratnog vođe koji niti je uspio restituirati izgubljene teritorije, niti je bio uspješan u euroatlantskim integracijama.
M. Šerić: PROSTITUCIJA: Neželjeni brend suvremene Ukrajine
Ne prihvaća ulogu predsjednika države u kojoj je mladost izginula na bojišnici, oligarsi se sunčaju na Azurnoj obali, milijuni žena i djece su raseljeni… ne pristaje na ulogu predsjednika u čijoj državi – usred demografskog kolapsa i rata – žene nose tuđu djecu kako bi prehranile vlastitu.
Ostaje činjenica da, od Charles de Gaullea na ovamo, niti jednom od zaluđenih „europskih scenarista“ još nije palo na pamet napisati scenarij Europa ujedinjena do Urala. Iako bi jedino Europa ujedinjena s Rusijom bila respektabilna velesila kojoj bi se klanjale i Sjedinjene Države i Kina.
[1] Vidi: https://ukraineadopt.com
[2]Vidi: https://ukraineadopt.com/home/our-fees.html
[3]REVEL-DUMAS Céline, GPA – Le grand bluff,Broché, 2021.; FigaroVox, 2. ožujka 2022.,https://www.lefigaro.fr/vox/societe/marche-de-la-gpa-en-ukraine-l-egoiste-inquietude-des-clients-occidentaux-face-a-la-detresse-des-meres-porteuses-20220301
[4]Vidi: https://biotexcom.com/about-the-clinic/
[5]Vidi https://genethique.org/black-friday-des-promos-aussi-sur-la-gpa/
[6]Vidi objaveu broju 83 francuskog stručnog časopisa Politique, siječanj 2014.; Figarowox, 2. ožujak 2022, https://www.lefigaro.fr/vox/societe/marche-de-la-gpa-en-ukraine-l-egoiste-inquietude-des-clients-occidentaux-face-a-la-detresse-des-meres-porteuses-20220301
[7]Vidi CHAUVIER Jean-Marie, « Les multiplespièces de l’échiquierukrainien », Le Monde Diplomatique, siječanja 2005.
[8]VidiDerSpiegel, « Kampf um dieUkraine », 9. prosinca 2013.
[9]Vidi NovaïaGazeta, novine ruske liberalne opozicije, Moskva, 10. prosinca 2013.
[10]Vidi « Ukraine : sur la piste desavoirsdétournés par IouliaTimochenko », Mediapart, 24. studeni 2013.
[11]LIBANOVAElla,UNIAN, 17. prosinac.2013.
[12]RADIOFRANCE INTER, „Zelensky : l’artiste russophone devenu président ukrainien », 13. svibnja 2025., https://www.radiofrance.fr/franceinter/podcasts/capture-d-ecrans/capture-d-ecrans-du-mardi-13-mai-2025-3600790 .
