Ne vjerujem da su se europske političke elite, a još manje eurobirokrati, u stanju suprotstaviti američkim interesima u Europi koji nipošto ne počinju s ruskom invazijom na Ukrajinu. Oni su takvi još od završetka Drugog svjetskog rata, a ukratko se svode na slijedeće: Amerika mora imati odlučujuću ulogu u kreiranju sigurnosne i obrambene politike na europskom kontinentu koji joj služi kao idealna odskočna daska za strateško djelovanje prema ključnim globalnim geopolitičkim regijama: Aziji, Bliskom istoku i Africi
Iako je uvriježeno mišljenje da Europska unija nakon dolaska na vlast američkog predsjednika Joea Bidena gotovo podanički čini sve ono što od nje zatraži „veliki prekoatlantski brat“, s vremena na vrijeme na površinu ipak prodre poneka zraka svjetlosti koja još podsjeća na vremena kada je EU mogla samostalno odlučivati o brojnim unutarnjim pitanjima, uključujući i onim strateškim – poput energetske i vanjske politike.
Po pitanju obrambene politike takvu samostalnost, naravno, nikada nije imala s obzirom na ulogu NATO saveza u europskoj obrambenoj arhitekturi i s obzirom da glavne poluge u Sjevernoatlantskoj organizaciji ipak nadzire SAD, koji, zauzvrat Europskoj uniji pruža „sigurnosni kišobran“. Stoga su se sve povremene aktivnosti ili prijedlozi, koji su periodično stizali iz usta obično francuskih ili njemačkih političara i koji su se kretali oko potrebe stvaranja europske strateške autonomije, u pravilu razbijali upravo o čvrste bedeme NATO-a i tako će biti još dugo.
Međutim, ono gdje Bruxelles (posve sigurno na zahtjev ključnih prijestolnica Europske unije) sada traži prostor za samostalnije djelovanje je protežiranje lokalne obrambene industrije. Iako je, za razliku od američke, parcijalizirana tj. „razmrvljena“ po zemljama članicama, ona je itekako moćna, a u uvjetima sveopće globalne militarizacije uslijed rasta globalnih napetosti i aktiviranja starih i pojava novih kriznih žarišta sigurno ne želi ostati bez dijela unosnog kolača kada je riječ o izvozu naoružanja i vojne opreme.
Za protežiranje svoje vojne industrije Bruxelles sada ima itekako snažne argumente: opasni sigurnosni poremećaji na kontinentu uslijed rusko-ukrajinskog rata, nestabilnosti i krize na južnom obodu EU-a (Afrika i Bliski istok), mogući povratak Donalda Trumpa na čelo SAD-a, migrantske krize i td. – iako je u pozadini svega, naravno, kao i uvijek samo novac. Europska obrambena industrija sada ne želi dozvoliti, ako se već s američkom sve teže nosi na globalnoj razini, da potonja popuni i europske niše tj. europska skladišta naoružanja, a da njoj ostanu samo mrvice tipa proizvodnje streljiva za Ukrajinu. Istodobno bi moćne američke vojnoindustrijske korporacije i u Europu, kao uostalom i diljem svijeta, izvozile svoje visokotehnološke i skupe vojne proizvode poput borbenih zrakoplova 5. generacije F-35, sustava protuzračne obrane i td.
Međutim, i ta najnovija sramežljiva zraka preostale europske pseudo-samostalnosti koju sada po navedenom pitanju iskazuje Bruxelles teško će probiti debeli sloj američkih financijskih interesa. O tome najbolje svjedoči i slijedeći tekst kojeg je danas objavio izvrsno informirani medij POLITICO.
Washington zabrinut europskim planovima
On kaže kako je “Washington “zabrinut” zbog poteza EU-a da daje prednost kupnji europskog oružja, rekavši da ta strategija često neće ponuditi najjeftiniji ili najbrži način da se oružje dopremi Ukrajini i drugim državama u potrebi“. To je izjavila Julianne Smith, američka veleposlanica pri NATO savezu u odlasku, u intervjuu za spomenuti medij.
Ovi komentari Julianne Smith nakon tri godine njenog rada na ovoj dužnosti udarili su „u središte jedne od najvećih rasprava o europskim planovima za ono što se naziva strateška autonomija“.
Suočena s potencijalnim povratkom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a, Francuska predvodi pritisak da EU postane vojnički samodostatnija. Prema industrijskoj strategiji Europske komisije o obrani predstavljenoj ranije ove godine, 27 zemalja EU-a — od kojih 23 također pripadaju NATO-u — postavilo je cilj potrošiti polovicu svog proračuna za nabavu isključivo na oružje EU-a do 2030. — cilj koji će porasti na 60 posto do 2035.
Više transatlantističkih članica EU-a, poput Švedske i Nizozemske, odstupilo je. Argument kritičara Francuske je da Pariz jednostavno štiti vlastitu industriju oružja, a da nije u mogućnosti osigurati količine i brze isporuke kao druge zemlje dobavljači poput SAD-a i Južne Koreje. Poljska je, primjerice, glavni kupac korejskog oružja.
“Sve je to prilično fascinantno i ohrabrujuće jer se EU sprema preuzeti veći dio tereta kada je riječ o obrani i sigurnosti”, rekla je Smith, koja je u utorak završila svoj mandat u NATO-u. “Imaju li SAD zabrinutosti oko načina na koji se neke od tih inicijativa odvijaju? Naravno.”
Upitana da pojasni, rekla je: “Kada Europljani izjavljuju da bi obrambenu opremu ili oružje trebali kupovati samo unutar Europe, postavljamo pitanje: s obzirom na potrebe, s obzirom na odlučnost zemalja da dobiju najbolje sposobnosti i po najboljoj cijeni, ne bi li trebalo dopustiti zemljama da traže sredstva koja im trebaju, u vremenskom okviru koji im je potreban? A ponekad vas to odvede u zemlje koje se nalaze izvan Europske unije.”
“Cijenim njihovo srednjoročno i dugoročno gledište, ali nisam sigurna da će se ograničenjem kupnje na EU uistinu pomoći u najkraćem vremenskom roku, bilo našim prijateljima u Ukrajini ili zemljama širom saveza koje imaju neke pravi akutni nedostaci”, rekla je odlazeća američka veleposlanica pri NATO savezu.
VELIKA ANALIZA: Plan Zelenskog u SAD-u je propao: kakve će to imati posljedice po Ukrajinu
Kad joj je bilo najteže?
Savez je također bio podijeljen kada je Smith stigla na ovu dužnost krajem 2021. s onim što je smatrala neospornim američkim obavještajnim podacima koji su detaljno opisivali ruske ratne pripreme na granicama Ukrajine.
Neke europske zemlje bile su skeptične prema nalazima i zanemarile su prijetnju koju je predstavlja Rusija – smatra Smith. “Kada sam se pridružila razgovoru krajem studenog i početkom prosinca, definitivno sam shvatila činjenicu da se svi saveznici za stolom ne slažu. Imali smo neke zemlje koje su tvrdile da je to prastara taktika Rusa – vole se pretvarati da su u vrlo prijetećoj poziciji i da se to zapravo ne razlikuje od onoga što smo vidjeli prošlih godina. Te zemlje su zaključile da Rusija neće prijeći granice Ukrajine,” – izjavila je dalje.
Potrošeno je mnogo vremena. “Puno vremena koje sam provela u tim prvim tjednima bilo je samo nastavak razgovora, pozivanje više referenata iz Washingtona, dijeljenje što je više moguće obavještajnih podataka”, dodala je.
Kad je 24. veljače 2022. izbio rat, Smith je primila poziv u 3 ujutro u svojoj rezidenciji – što naziva svojim najtežim trenutkom u NATO-u. “Bilo je teško dobiti telefonski poziv”, rekla je. “Bili smo sigurni da će Rusija to učiniti, ali zapravo dobiti potvrdu da je to počelo stvarno je bio pravi udarac.”
Ništa od Ukrajine u NATO-u
SAD za sada nije spreman uputiti poziv Ukrajini za pridruživanje NATO-u, što je ključna točka u novom “planu pobjede” ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. “Savez do danas nije došao do točke u kojoj je spreman ponuditi članstvo ili poziv Ukrajini”, rekla je Smith, dodajući da je “naša namjera nastaviti ih približavati NATO-u”.
Usprkos široko rasprostranjenoj zabrinutosti da bi Trump mogao povući NATO-ov sigurnosni kišobran, Smith — koju je imenovao predsjednik Joe Biden koji ju je nominirao za podtajnicu državnog tajnika, čekajući odobrenje Kongresa — nije uznemirena.
“Već 75 godina predsjednici SAD-a svih političkih stranaka podržavaju ovaj savez i obvezuju se da će osigurati vodstvo u cijelom savezu“, rekla je Smith. “Jako vjerujem da će SAD nastaviti igrati tu ulogu u budućnosti, bez obzira što se dogodi 5. studenog.”
Žal za generalom Zalužnim: u 8. i 9. mjesecu Rusi zauzeli 5,5 puta više teritorija nego u cijeloj 2023.
Prosudba
Ukoliko je suditi prema riječima visoke američke dužnosnice (bez obzira što je na odlasku, ona i dalje isključivo odašilje poruke i signale što o svemu ovom misli ne samo aktualna administracija u Washingtonu, već i velik dio američke tzv. duboke države) planovi novih europskih vlasti u Bruxellesu usmjereni prema makar i krajnje limitiranoj europskoj strateškoj autonomiji teško da će se svidjeti Washingtonu. Prije svega zbog interesa tamošnjeg moćnog vojnoindustrijskog kompleksa.
U tom smislu potonji će postojano i uporno ukazivati na prethodne „sigurnosne propuste“ EU-a po pitanju opasnosti koja je prijetila od Rusije i nedvojbeno će činiti sve da se ukrajinski rat produži koliko je god to dulje moguće. Dokle god Rusija u njemu ratuje dotle će i važiti igra i ulozi koji se stavljaju na rusku vojnu ugrozu Europi i od čega danas mnogi profitiraju.
Ukoliko bi se postigao obostrano koristan sporazum s Moskvom koji bi uključivao i međusobna strateška sigurnosna jamstva između Rusije i NATO saveza u sklopu rješenja odnosno dugoročnog zatvaranja ukrajinskog rata, takva bi ugroza de facto prestala ili bi barem bila minimalizirana – iako bi međusobno nepovjerenje trajalo još desetljećima. To bi pak izbilo argumente Washingtona o nužnosti postojanja isključivo NATO saveza pod američkim vodstvom i o njegovom ključnom kreiranju europske obrambene politike (jer je EU, eto, kao dokazala da se s tim nije u stanju nositi), a onda i oko toga, što od oružja i vojne opreme Europi najviše treba, i naravno – čije proizvodnje ono mora biti da bi Europi pružilo najveću sigurnost.
Ne vjerujem da su se europske političke elite, a još manje eurobirokrati, u stanju suprotstaviti američkim interesima u Europi koji nipošto ne počinju s ruskom invazijom na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Oni su identični još od završetka Drugog svjetskog rata, a dodatno su osnaženi nakon pobjede zapada u Hladnom ratu nad SSSR-om. Ukratko se svode na slijedeće: Amerika mora imati odlučujuću ulogu u kreiranju sigurnosne i obrambene politike na europskom kontinentu koji joj služi kao idealna odskočna daska za strateško djelovanje prema ključnim globalnim geopolitičkim regijama: Aziji, Bliskom istoku i Africi. I od toga Washington nikada neće odustati.
Prvi put nakon Mongola u Europi bi opet mogla harati azijska sila: Litva poziva na slanje EU snaga u Ukrajinu
Upravo kroz kontrolu Europe to je SAD-u najjednostavnije i najjeftinije činiti. Tim prije što će znatan dio navedene američke strategije globalnog projiciranja svoje moći i utjecaja plaćati i europski građani. Između ostalog i kupnjom skupog američkog naoružanja. Od njih će, očito, gore proći još samo građani Ukrajine kojima se za njihovu ulogu u ratu svašta obećavalo a malo toga ispunjavalo.
