Novo vrijeme, scena ista – mora da bi tim svojim stihovima i glazbenik Marko Perković Thompson opjevao ono što se posljednjih tjedana događa na domaćoj društveno-političkoj sceni. Glavni akter u ovom novom vremenu svakako je premijer Andrej Plenković, a njegove scene posljednjih tjedana neodoljivo podsjećaju na one koje je naciji servirao donedavni zatvorenik, bivši premijer Ivo Sanader, kojega se danas u HDZ-u ne spominje ni ispod glasa.
Baš od Thompsonova koncerta održanog nedavno na zagrebačkom Hipodromu i jest počela neobična transformacija premijera Andreja Plenkovića. Kao što je predsjednik Zoran Milanović u svojem prošlom mandatu koketirao s desnicom, tako se uoči Thompsonova koncerta desnici počeo približavati centrist Plenković, koji je na druženje s poznatim glazbenikom poveo svoju djecu i to, dakako, ovjekovječio fotografijom koja je preplavila medijski prostor, u kojem se potom ponovno intenzivirala i rasprava o pozdravu “Za dom spremni”. Val domoljublja i Plenkovićeva koketiranja s desnicom nastavio se i na vojnom mimohodu koji se u Zagrebu održao u povodu 30. godišnjice Oluje.
I u Zagrebu je Plenković, u društvu svojih ministara, cupkao uz Thompsonove stihove. Domoljubni val nastavio se i u Sinju na Alci, a potom i u Kninu na obljetnici Oluje. Sve je to potaknulo niz rasprava koje hrvatski narod već godinama dijele na vaše i naše, a dok nacija raspravlja, političari “kupe vrhnje” i provode ono što bi u uobičajenim okolnostima izazvalo puno više medijske pozornosti.
Ista scena
U skladu s time, baš kad se održavao svečani vojni mimohod u koji su bile uperene oči većine hrvatskih građana i predstavnika medija, doznalo se da Plenkovićev prethodnik, bivši premijer Ivo Sanader, izlazi na slobodu. Gotovo u isto vrijeme, ali još diskretnije, prihvaćen je zagrebački GUP, dokument zbog kojega su se ministar graditeljstva Branko Bačić i gradonačelnik Tomislav Tomašević sporili mjesecima, posebice u periodu oko lokalnih izbora, kada se i na taj način nastojalo diskreditirati šefa metropole, kojemu GUP očito nije bio prepreka za osvajanje još jednog mandata.
Kada se govori o istoj sceni, zapravo se misli na važne odluke koje se donose daleko od očiju javnosti, u jeku nekih većih događanja koja plijene pozornost javnosti. Taj je model svojedobno na hrvatskoj političkoj sceni uspostavio upravo bivši premijer Sanader, koji je odnedavno slobodan čovjek. Sanader se, tvrde oni koji ga dobro poznaju, ne misli vraćati u politiku, iako je uvjeren da u njoj još ima simpatizera. Umjesto toga, okrenut će se obitelji, kćerima i unuku kojega je silno željan, a politiku će prepustiti Plenkoviću koji je vrlo dobro usvojio davno uspostavljeni model funkcioniranja.
U ona druga, pomalo zaboravljena Sanaderova vremena, umjesto Thompsona, zvijezda je bila glazbenica Severina Vučković, čiji je eksplicitni videouradak u medije procurio 3. lipnja 2004. godine. Upućeni će i s vremenskim odmakom reći da se taj uradak koji je trajno stigmatizirao popularnu pjevačicu u javni prostor nije mogao pustiti bez znanja ondašnjeg vodstva tajne službe POA-e, prethodnice današnje SOA-e, na čijem je čelu u to doba dio Joško Podbevšek. Početkom lipnja, nedugo nakon što je portal Index objavio fotografije s obnaženom hrvatskom pjevačicom, Hrvatsko novinarsko društvo osudilo je takvo postupanje, a pridružio im se i tadašnji Sanaderov ministar kulture Božo Biškupić.
Pristup dokumentima
Biškupić je govorio o nemoralnom činu, podsjećajući na Zakon o elektroničkim medijima, a time je javnost zapravo upozorio na postojanje toga filma. “Objava fotografija predstavlja kršenje zakona i još jedan od najtežih oblika kršenja profesionalnih načela i etike”, grmio je u to doba predsjednik HND-a Dragutin Lučić Luc. Javnu polemiku dodatno su začinili navodi da je Severini film ukraden iz privatne kolekcije. Dok je javnost polemizirala o Severini, njezinu filmu i ljudskim pravima, u pozadini se odvijao lov na generala Antu Gotovinu, kojemu je za vratom puhala glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, zloglasna Carla del Ponte. Baš na dan puštanja Severinina filma, hrvatska vlada Carli del Ponte omogućila je pristup svoj dokumentaciji, a del Ponte je najavljivala dolazak u Zagreb i poručivala kako vjeruje da se odbjegli haški optuženik Gotovina krije u Hrvatskoj.
“Nemam nove informacije u vezi s tim slučajem”, poručivala je 3. lipnja 2004. del Ponte za sarajevski Dnevni avaz tijekom boravka u Bosni i Hercegovini, gdje je jednako tako govorila i o svojim uvjerenjima da se Radovan Karadžić nalazi na području Republike Srpske i da povremeno prelazi na teritorij Srbije. Nakon što se početkom lipnja 2004. sastala s tadašnjom ministricom pravosuđa Vesnom Škare Ožbolt, del Ponte je pohvalila razinu suradnje Hrvatske s tužiteljstvom ICTY-ja.
“Jako sam zahvalna hrvatskoj vladi, posebno Ministarstvu pravosuđa, na punoj suradnji koju imamo u pristupu dokumentima, svjedocima i intervjuima”, rekla je del Ponte na konferenciji za novinare, naglašavajući da u Hrvatskoj napokon imaju balkansku državu koja potpuno surađuje s Haagom. Dodala je da ostaje samo otvoreno pitanje generala Gotovine. “To je posebno važno pitanje koje mi ne zaboravljamo. Međunarodna zajednica motri na nas i nadam se da ćemo uskoro vidjeti Gotovinu u Haagu”, poručila je del Ponte. Izjavu za medije dala je i Škare Ožbolt, ocijenivši suradnju s Haagom dobrom i potvrdivši da se razgovaralo o slučaju Gotovina.
PDV i ZERP
Tada je ujedno otkriveno i da se optužnica protiv generala Mirka Norca objedinila s onom generala Rahima Ademija i prepustila hrvatskom pravosuđu. No, kako se nacija tada zabavljala Severininim filmom, malo je tko čuo te skladne poruke bivše ministrice pravosuđa i zloglasne del Ponte, pa su mnogima promaknuli i dokumenti koje je hrvatska država tijekom tog posjeta ustupila sudu u Haagu. Malo tko je tada čuo i burnu saborsku raspravu o Vladinu prijedlogu da se odgodi smanjenje stope PDV-a za dva postotna poena, s 22 na 20 posto.
Ondašnji ministar financija, pokojni Ivan Šuker, o tome je u parlamentu raspravljao s pokojnim Ivicom Račanom, čiju je vladu optužio da je netočno prikazala proračunski deficit u 2003., koji je po Šukerovu uvjerenju iznosio između 5,9 i 6,7 posto, a ne 4,5 posto, kako je uvjeravala Račanova vlada. Nekoliko dana nakon te saborske rasprave i objave filma, 9. lipnja 2004., agencija Puls objavila je istraživanje provedeno 6. lipnja o Vladinim odlukama, uključujući i onu o odgodi smanjenja PDV-a s 22 na 20 posto. Prema rezultatima istraživanja koje je provedeno na slučajnom, reprezentativnom uzorku građana starijih od 16 godina, Vladinu odluku o odgodi smanjenja podržavalo je 60 posto ispitanika. Njih 32 posto odluku nije podržalo, a osam posto izjasnilo se da nema mišljenje o tome.
Gotovo u isto vrijeme kada je objavljen Severinin film, točnije 3. lipnja 2004., Sanader je Saboru predložio donošenje odluke prema kojoj se ZERP ne bi odnosio na članice EU-a. Već idućeg dana, 4. lipnja iste godine, održan je sastanak na kojem je rečeno da je Europska komisija spremna zaustaviti pregovore Hrvatske s Europskom unijom. Na tom sastanku u Bruxellesu bili su ondašnji državni tajnik iz Ministarstva vanjskih poslova Hidajet Biščević, Roberto Antonioni iz Italije, Andrej Logar iz Slovenije te kao predstavnik Europske komisije Michael Leigh.
Moćna trojka ‘pucala’ po Sanaderu: Tuđman mu uputio riječi koje nikad neće zaboraviti
Mali Sanader
Biščević je naknadno tvrdio da je tom prilikom potpisao samo “agreed minutes”, odnosno zapisnik u kojem se navodi kako je 24 sata ranije Hrvatska privremeno odgodila aktiviranje ZERP-a za članice Unije, ali su Olli Rhen i Europska komisija tvrdili da je riječ bila o trilateralnom sporazumu između Hrvatske, Italije i Slovenije. Unatoč tomu što je poslije za to optuživan Biščević, teško da je on kao državni tajnik mogao donositi odluke a da ih nije odobrio bivši premijer Ivo Sanader, baš kao što se danas bilo koja odluka ne može donijeti bez suglasnosti premijera Andreja Plenkovića.
Mnogi su i tijekom održavanja mimohoda primijetili kako je Plenković, umjesto u vojsku, uglavnom gledao u ekran svojeg mobilnog telefona. Baš u to vrijeme mediji su nakratko podsjetili na Sanaderovu biografiju i sve njegove afere zbog kojih uostalom i jest završio iza rešetaka. Teški zatvorski dani ostaju iza Sanadera, od kojeg Plenković javno silno zazire. Nerado odgovara na pitanja o svojem prethodniku i njegovim aferama, a najviše od svega zazire od onih koji su ga svojedobno nazivali malim Sanaderom.
Dugo se borio s tom stigmom koja ga je posebice pratila u HDZ-u, u kojem vrlo dobro znaju da, unatoč svim njegovim grijesima kojima nije diskreditirao samo sebe nego i stranku, Sanader kao političar nije bio loš. Štoviše, njegov model i danas primjenjuju, ne samo Plenkovićev tim nego i oni koje je Sanader stvarao, a koji i danas vedre i oblače domaćom političkom scenom, a javnost ih još percipira kao nekadašnje Sanaderove mlade lavove.
