Povratak starih ideoloških neprijatelja i moguće Churchillove atomske “zombi” opcije
Svijet je danas toliko radikaliziran da je normalnost postala luksuz, čak i za Europljane čiji je kontinent desetljećima slovio za prostor stabilnosti i racionalne politike.
Osam desetljeća povijesnog revizionizma, tijekom kojih su gubitnici Drugog svjetskog rata postupno izjednačeni s pobjednicima, otvorilo je prostor za povratak starih ideoloških neprijatelja i najavu novog krvoprolića (Snyder 2010; Mazower 1998).
U središtu ovog procesa reaktualiziran je Churchillov “nezamislivi” plan – Operation Unthinkable iz 1945., koji je predviđao preventivni napad na Sovjetski Savez. Churchill nije razmišljao samo o klasičnoj vojnoj invaziji; u svojim najradikalnijim scenarijima razmatrao je i upotrebu nuklearne sile kao “atomske zombi opcije” — strategije koja bi Sovjete psihološki paralizirala i prisilila ih na kapitulaciju, bez formalnog sukoba u klasičnom smislu (Walker 2013; Haffner 2015).
Zašto, dakle, strepiti isključivo od ruske nuklearne sile koja, za razliku od američke, dosad nije bila operativno upotrijebljena (Cirincione 2007)?
Five Eyes i novo lice moći
U suvremenoj geopolitičkoj areni nije ugrožena ruska dominacija, nego američka.
U središtu igre moći nalazi se Five Eyes, savez obavještajnih službi anglosaksonskih zemalja — Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Ta mreža, nastala tijekom Hladnog rata, desetljećima je balansirala između deklarirane borbe protiv ekstremizma i realpolitičkog savezništva s onim ekstremistima koji su spremni priznati angloameričku dominaciju u globalnom poretku (Aid 2013; Aldrich 2018).
No, Five Eyes su se sami zapleli u vlastitu “paukovu mrežu”, te su Mackinderova doktrina i strategija “kontrolirane nestabilnosti”, koje danas rukovode njihovim djelovanjem u Ukrajini i na Bliskom istoku, ogoljene pred očima cijelog svijeta (Kaplan 2012; Brzezinski 1997).
Kraj političkog iluzionizma EU-a: Svaka smjena epoha u konačnici biva krvava
Mackinderova doktrina i strategija “kontrolirane nestabilnosti”
U srcu angloameričkih strategija ostaje Mackinderova teorija Heartlanda – geopolitička paradigma iz 1904. godine, prema kojoj kontrola središnje Euroazije (Rusija, Sibir, Kazahstan i Središnja Azija) znači kontrolu nad svijetom (Mackinder 1904).
Ključna logika te doktrine je spriječiti da jedna kontinentalna sila ovlada Heartlandom i time ugrozi angloameričku pomorsku dominaciju.
U skladu s tim, Five Eyes i njihovi partneri djeluju kroz višeslojnu mrežu saveza – od NATO-a i AUKUS-a do QUAD-a i strateških odnosa s državama Bliskog istoka (Izrael i zaljevske monarhije) – kako bi održali kontroliranu nestabilnost koja sprječava konsolidaciju suparničkih sila u središnjoj Euroaziji (Kaplan 2012; Brzezinski 1997).
Treći svjetski rat 2025.: Poljska kao iskra
Churchillov “nezamislivi” plan iz 1945., uključujući atomski pritisak na Sovjete, pokazuje koliko preventivna agresija može biti racionalizirana kroz geopolitičku logiku.
Danas, osamdeset godina kasnije, ujedinjeno je šest predviđenih uvjeta koji bi mogli omogućiti realizaciju Unthinkable: nakon dugotrajnog medijskog pritiska, postignuta je podrška britanske, američke i savezničke javnosti; ne strepi se od sovjetsko-japanskog saveza, nego još impresivnijeg rusko-kineskog; angloameričke vojne baze prisutne su u ključnim savezničkim državama i moguće ih je koristiti i bez očekivanja pomoći tih savezničkih sila; njemačka vojna industrija je na raspolaganju saveznicima; naoružana Poljska spremna je za operativnu suradnju; još jednom u povijesti – Njemačka se ubrzano naoružava; mobilizacija svih savezničkih vojnih trupa je u tijeku.
Dakle, Poljska bi mogla biti iskra Trećeg svjetskog rata 2025.- kao što je to bila u Drugom svjetskom ratu; sukoba koji prethodi globalnoj eskalaciji, po pretekstu Rusima pripisane provokacije — što znači da bi se incident ili napad, stvarno ili lažno, mogao pripisati Rusiji kako bi se opravdala vojna reakcija NATO-a i savezničkih država.
Svaka od uključenih strana — Putin, Zelenski, NATO i europski lideri — doživljava nastavak rata u Ukrajini ili nepriznavanje poraza kao egzistencijalno pitanje.
Za Putina, gubitak utjecaja u Ukrajini znači destabilizaciju režima; za Zelenskog bi priznanje poraza ugrozilo legitimitet njegove vlasti; za NATO i europske lidere (EU), kapitulacija ili povlačenje ugrozilo bi strateški kredibilitet i unutarnju stabilnost savezničkih država, s rizikom od disolucije tih tvorevina. Svi ovi faktori pritom profitiraju angloameričkoj Mackinderijanskoj strategiji održanja hegemonije u svijetu (Snyder 2010; Mazower 1998; Kaplan 2012). Zašto? Zato što „intubacijom“ rata NATO i EU održavaju ukrajinski front na aparatima moći.
Izjava Angele Merkel da su Poljska i baltičke zemlje krive za rat u Ukrajini izaziva bijes diljem Europe
Rat koji ne smije završiti
Rat u Ukrajini ušao je u treću godinu, ali sve više analitičara upozorava da se taj sukob više ne vodi samo na bojištu — nego i u komunikacijskim, financijskim i političkim laboratorijima Zapada.
Dok se u Kijevu i Donbasu broje žrtve, u Bruxellesu i Washingtonu brojke postaju apstraktne, a pojam “pobjeda” sve maglovitiji.
U tom paradoksu rađa se nova sintagma – „intubacija“ rata: održavanje sukoba na životu uz pomoć vanjskih „aparata moći”, u trenutku kada bi prirodni ishod bio — mirovni proces.
Politička intubacija: rat kao instrument legitimiteta
Za čelnike NATO-a i EU-a, priznanje poraza u Ukrajini značilo bi priznanje poraza politike širenja demokracije „istočno od Dnjepra” — projekta koji traje još od proširenja NATO-a 1999. godine (Brzezinski 1997; Mearsheimer 2014).
U tom smislu, održavanje rata postalo je egzistencijalno pitanje političkog kredibiliteta.
Kako primjećuje John Mearsheimer, “Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici tretiraju Ukrajinu kao pijuna na velikoj šahovskoj ploči moći” (Mearsheimer 2014).
Ta intubacija nije samo vojna, nego i simbolička – svaka inicijativa za pregovore doživljava se kao izdaja, a svaka sumnja u nastavak rata kao defetizam.
Selektivna moralnost i medijska dijaliza
Zapadni mediji – često u sinkronizaciji s obavještajnim aparatima „pet pari očiju” (FiveEyes) – održavaju narativ o apsolutnoj moralnoj jasnoći: Rusija kao agresor, Ukrajina kao žrtva (Aid 2013; Aldrich 2018).
No, u toj crno-bijeloj slici, nestaje nijansa odgovornosti NATO-a, osobito u pogledu eskalacije koja je počela puno prije 2022. godine – od širenja saveza prema istoku, do izostanka sigurnosnih garancija koje je Moskva tražila još 2008.
Takva selektivna moralnost omogućuje održavanje javne podrške ratu, dok se svako pitanje o mirovnim pregovorima proglašava „ruskom propagandom”.
Ekonomska intubacija: rat kao biznis model
Rat, iako razoran, za pojedine aktere predstavlja ekonomski respirator.
Industrija oružja bilježi rekordne profite (SIPRI 2024), a zemlje poput Poljske, Litve i Češke postaju novi „forwardbastions” NATO-a – uz značajne subvencije i američku vojnu prisutnost.
Istovremeno, EU uvozi sve više američkog LNG plina po višim cijenama, dok europske industrije gube konkurentnost.
Rezultat je paradoks: dok rat iscrpljuje Ukrajinu, on revitalizira vojno-industrijski kompleks Zapada (Chalmers 2023).
Zoran Meter: I Putin i Trump u problemu oko Tomahawka: Neograničeni raketni rat protiv Rusije
Moralna intubacija: konstrukcija nevinosti
Politička i medijska konstrukcija nevinosti funkcionira i na razini pojedinaca.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, štićenik Joea Bidena, i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, saveznik Donalda Trumpa, koriste identitet žrtve kao „moralni štit” protiv optužbi o ekstremizmu i ratnim zločinima (Snyder 2010; Tamir 2018).
U Ukrajini, argument glasi da zemlja „ne može biti nacificirana ako joj je predsjednik Židov”; u Izraelu, da „Židovska država ne može biti antisemitska”.
Ta logika omogućuje simetrično poricanje odgovornosti: dok ratne operacije traju, moralna dijaliza javnog mišljenja održava iluziju čistoće.
Geopolitička intubacija: Heartland i kontrolirana nestabilnost
U širem kontekstu, održavanje rata savršeno se uklapa u mackinderijansku strategiju: spriječiti da jedna kontinentalna sila – Rusija, u savezu s Kinom – ovlada Heartlandom, odnosno euroazijskim središtem moći (Mackinder 1904; Kaplan 2012).
„Kontrolirana nestabilnost” postaje sredstvo za održavanje angloameričke hegemonije: dovoljno rata da se spriječi konsolidacija suparnika, ali ne toliko da se sukob otme kontroli.
Rezultat je stanje permanentne krize – koje pogoduje vojno-industrijskim i financijskim elitama, ali ne i narodima.
Rat u Ukrajini više nije samo pitanje teritorija ili ideologije
Postao je instrument upravljanja krizom, način da se održi struktura moći u kojoj je mir prevelik rizik, a sukob postaje status quo.
U tom „nezamislivom“ svijetu, rat nije greška, nego metoda — a intubacija simbolizira novu realnost: rat se više ne vodi da bi se završio, nego da bi se održao. Rat skriva geopolitički vakuum u središtu moći.
Eyes i geopolitički vakuum u središtu moći
Iza „obavještajne paučine” koju stvara savez FiveEyes skriva se geopolitički vakuum koji ostavlja prostor za regionalne ideološke eksperimente, u kojima povijest postaje poligon za opasni revizionizam, kao u Ukrajini i na Bliskom istoku (Kaplan 2012, 53; Brzezinski 1997, 47).
Tako danas, pred očima cijelog svijeta i pod budnim okom FiveEyes, Benjamin Netanyahu otvoreno utjelovljuje staru ideologiju revizionističkog cionizma. O čemu se radi?
Rejting kancelara Merza pao na rekordnu razinu, a Macron još gori: Tko nas to zapravo predvodi?
Revizionistički cionizam i “hebrejski fašizam”
Revizionistički cionizam je ideološki pravac unutar cionističkog pokreta koji se, nastojeći osigurati trajnu i nezavisnu židovsku državu, zalaže za militantnu politiku, teritorijalnu ekspanziju i odbacivanje kompromisa s Arapima u Palestini (Tamir 2018, 102). Ideološki “otac” ovog pravca bio je Vladimir (Ze’ev) Jabotinsky (1880.–1940.), rođen u Odessi (danas Ukrajina), osnivač Židovske legije u britanskoj vojsci i utemeljitelj Svjetske cionističke revizionističke organizacije 1925. godine (Tamir 2018, 105).
Židovska legija je u Prvom svjetskom ratu poticala kolonizaciju palestinskih teritorija pod britanskim mandatom jer se to uklapalo u širi britanski strateški cilj – istiskivanje Osmanskog Carstva s Bliskog istoka i osiguranje geopolitičke dominacije u regiji (Shapira 2003, 78; Tamir 2018, 108).
Bliski suradnik Jabotinskyja bio je otac Benjamina Netanyahua, čiji je sin tu ideologiju pretočio u današnju izraelsku politiku koja propagira snažnu vojnu spremnost i princip Iron Walla – kako bi egzistencija židovske države ovisila isključivo o sposobnosti obrane vlastitim snagama (Tamir 2018, 112; Jabotinsky 1923).
Prilikom službene komemoracije povodom stote obljetnice Jabotinskyjeva eseja “Željezni zid” u srpnju 2023. godine, Netanyahu je izjavio: “Sto godina nakon što je ‘Željezni zid’ bio utisnut u Jabotinskyjevim spisima, nastavljamo uspješno provoditi ove principe” (Netanyahu 2023).
Fašistički impulsi u nacionalističkim pokretima
Problem je što je Jabotinsky u svoj pokret, inspiriran talijanskim fašizmom (studirao je u Italiji i Rusiji), unio „fašističke impulse”: uniforme, militarizam, disciplinu i kult vođe – gotovo sve osim – naravno – antisemitizma prema Židovima (Tamir 2018, 115).
U tom smislu je danas moguće govoriti o Netanyahuvom modelu „hebrejskog fašizma”, ali usmjerenom prema Palestincima, drugom semitskom narodu; a koji koristi fašistički model ideološke mobilizacije masa, povijesne simbole i militariziranu retoriku kako bi opravdao politiku okupacije palestinskih teritorija, njihove kontrole, te nasilja nad starosjediocima koji te teritorije obitavaju i tretirani su kao „podljudi” (Tamir 2018, 118).
Zašto se dakle međunarodna zajednica često nalazi u dilemi između političke neutralnosti i osude takve izraelske politike, kao i u slučaju osude „neonacističkih impulsa“ u Ukrajini?
Između neutralnosti i prikrivene kontrole
Promatrači su danas u stalnoj dilemi — između političke neutralnosti i otvorene osude radikalnih nacionalista. Razlog? Zato što „pet pari očiju“ – savez Five Eyes bdije nad radikalima kako situacija ne bi potpuno izmakla kontroli i postala kontraproduktivna za strategiju koja ju u konačnici i stvara (Aid 2013; Aldrich 2018).
U komunikaciji posredstvom zapadnih medija, Five Eyes neumorno dijabolizira islamski međunarodni terorizam, od kojeg s pravom najviše strepe zapadni Europljani. Taj strah ih, međutim, solidarizira s Izraelcima, čime se automatski umanjuje osuda židovskog terora na palestinskim teritorijima.
Ironija je u tome da je islamski terorizam – barem u svojoj modernoj, transnacionalnoj formi – izravni proizvod stoljetne politike terora i kontrole bliskoistočnog geopolitičkog koridora koji vodi prema Heartlandu (Brzezinski 1997; Kaplan 2012).
Selektivna moralnost Zapada nije slučajna. Deklarativno se bori protiv vjerskog fanatizma u Islamskoj Republici Iran, dok istovremeno tolerira ili čak podržava slične oblike fanatizma u Kraljevini Saudijskoj Arabiji – gdje vlada šerijat – i u Izraelu, gdje se izraelski vjerski nacionalizam ili, kako ga neki nazivaju, „hebrejski fašizam“, pretvara u angloamerički instrument moći (Tamir 2018; Shapira 2003).
Kad oporba postaje nevidljiva
U takvim uvjetima, postaju nevidljive masovne demonstracije izraelske opozicije koja se zalaže za sekularnu državu, jednako kao i manifestacije nezadovoljstva u proameričkim arapskim državama zbog njihove politike prema Palestincima.
Čak i kada se ta opozicija poziva na vrijednosti liberalne demokracije, njezin glas rijetko dobiva medijski prostor (Shapira 2003).
Na sličan način, svijet ostaje paraliziran između neutralnosti i osude kada je riječ o malobrojnoj, ali politički utjecajnoj neonacističkoj manjini u Ukrajini (Snyder 2010; Umland 2019).
Njihov utjecaj na nacionalni narativ i vojno-političku simboliku nerazmjeran je njihovoj brojnosti, ali savršeno odgovara potrebi stvaranja „obrambenog mita” protiv Rusije, čime se opravdava militarizacija društva.
Zoran Meter: Rusi devastiraju ukrajinski energetski sustav, Zelenski u problemu, EU u histeriji
Poveznice između izraelskog i ukrajinskog pitanja: „moralni štit” i iluzija nevinosti
Korištenje identitetske nevinosti („židovski moralni štit“) kao političkog oružja nije izoliran fenomen, nego strukturirani obrazac moći. Izrael i Ukrajina u tom smislu djeluju kao laboratoriji moralne manipulacije, u kojima se povijesna trauma i žrtveni narativi pretvaraju u diplomatski kapital (Kaplan 2012; Snyder 2010).
Oba slučaja pokazuju kako se moralna pozicija – umjesto da sprječava nasilje – koristi za njegovo opravdanje. Zapadni saveznici tako normaliziraju ekstremne politike pod izlikom povijesne ispravnosti, čime se briše granica između obrane i agresije.
U praksi, to rezultira stvaranjem dvostrukog standarda: dok se u jednim slučajevima nacionalizam i militarizam tumače kao „obrana demokracije”, u drugima se za iste pojave koristi termin „autoritarizam” (Mearsheimer 2014; Tamir 2018).
Time se i Izrael i Ukrajina uklapaju u širu strategiju „kontrolirane nestabilnosti” – u kojoj je moral selektivan, a narativ o žrtvi alat za održavanje hegemonije (Brzezinski 1997; Aldrich 2018).
Drugim riječima, „židovski moralni štit” ne služi zaštiti od nepravde, nego očuvanju moći kroz iluziju nevinosti.
Završni čin mackinderijanske strategije: kad pijuni postanu teret
U tom scenariju, i Volodimir Zelenski i Benjamin Netanyahu riskiraju postati žrtve vlastitog položaja. Dokle god održavaju front — ukrajinski i bliskoistočni — oni su korisni u globalnoj strategiji „kontrolirane nestabilnosti” (Mackinder 1904; Kaplan 2012).
Ali u trenutku kad iscrpe političku i simboličku vrijednost, ti lideri mogu biti odbačeni poput potrošene opreme — zamijenjeni novim figurama koje će jednako gorljivo zastupati iste ciljeve.
Kao što podsjeća Mearsheimer, „u velikoj geopolitičkoj igri, saveznici su sredstvo, ne svrha” (Mearsheimer 2014).
Na kraju, povijest bi ih mogla pamtiti ne kao arhitekte vlastitih sudbina, nego kao intubirane vođe, održavane na aparatima moći — sve dok to služi interesima onih koji kontroliraju kisik.
U međuvremenu, nastavljaju se geopolitičke igre i međugeneracijski prijenos nasilja u Ukrajini i Izraelu.
Ukrajina: Radikalnim nacionalizmom protiv geopolitičkih pritisaka
Iako su skupine zadojene radikalnim nacionalizmom – dakle, mitologizacijom prošlosti, netolerancijom prema „drugima“ (etničkim, vjerskim ili kulturnim manjinama unutar vlastite države) te vjerom da se nacionalni interesi mogu i trebaju ostvariti silom, ratom ili nasiljem – formalno integrirane u državne strukture i pod kontrolom, one nastavljaju promovirati ideje koje potječu iz turbulentne prošlosti zemlje, uključujući i nacističke elemente.
Kako je još 2018. upozorio Matthew Schaaf, tadašnji direktor ukrajinskog projekta Freedom House, „u Ukrajini postoje brojne organizirane radikalno desničarske skupine; iako su mnogi dobrovoljački bataljuni službeno uključeni u državne institucije, neki su paralelno osnovali političke i neprofitne strukture kako bi implementirali svoju viziju društva“ (Reuters 2018; Umland 2019).
Danas, u praksi, ukrajinski „nacizam“ nije državni projekt, nego hibridna pojava – mješavina antiruskog rezentimenta (Nietzsche), ratnog nacionalizma i reakcije na post-sovjetsku nesigurnost. Kako piše Marlene Laruelle (2021), riječ je o „defanzivnom nacionalizmu“ koji ekstremna desnica koristi kako bi legitimirala autoritarnije politike i održala ratni moral.
Ruska „specijalna operacija“ započela je, najviše, kao odgovor na želju Ukrajinaca da pristupe NATO savezu – koji ih u tom trenutku nije bio spreman primiti. Ipak, britanski premijer Boris Johnson i američki predsjednik Joe Biden prihvatili su ukrajinsku žrtvu, omogućivši nastavak sukoba u funkciji održavanja angloameričke zone utjecaja (Mearsheimer 2014; Brzezinski 1997).
Ukrajinski nacionalistički radikali, pozivajući se na domoljublje i otpor, i dalje uvjeravaju narod da je moguće pobijediti nuklearnu velesilu Rusiju s puškom M48 u ruci i vjerom u srcu – dok stvarni omjer moći pokazuje upravo suprotno (SIPRI 2024).
S. Vujačić: Usred demografskog kolapsa i rata: Ukrajinke nose tuđu djecu kako bi prehranile vlastitu
Izrael: Nasilje kao političko naslijeđe
Premijer Benjamin Netanyahu najavljuje da će „dovršiti posao“ – nasilnu okupaciju i aneksiju Zapadne obale, Istočnog Jeruzalema i Pojasa Gaze. Ova politika, utemeljena na ideji širenja „izraelskog Lebensrauma“, duboko je ukorijenjena u povijesti židovskog nacionalizma i kolonijalnih ambicija (Tamir 2018; Shapira 2003).
Za Trumpovu „dinastiju“ pitanje „izraelskog Lebensrauma“ postalo je gotovo obiteljska stvar, slično kao što je za Bidena njegov „ukrajinski obiteljski biznis“ u koji je uključen i njegov sin Hunter Biden (Snyder 2010; Mearsheimer 2014). Lebensraum, ideja koju je Hitler koristio kako bi opravdao širenje Njemačke na istok Europe na štetu Slavena i drugih „ne-njemačkih“ naroda, u ovom je kontekstu prilagođena bliskoistočnom podneblju (Mazower 1998).
Temelj obiteljske i političke poveznice između Trumpa i Netanyahua nije, kao što bi se očekivalo, Trumpov zet Jared Kushner, nego zajednički politički sponzor američkog predsjednika i izraelskog premijera Sheldon Adelson, kontroverzni „lasvegaški kralj kockarnica“, čiji je poslovni moral upitan zbog ranijih osuda, ali čija financijska i logistička podrška je bila ključna za njihovu političku moć (Morano 2023).
Trump i Netanyahu dijele zajedničku viziju ne samo političkog, nego i poslovnog interesa u razrušenoj Gazi, gdje vide priliku za ekonomski razvoj pod izraelskom kontrolom. Netanyahu je s Adelsonom povezan kroz revizionistički cionizam, dok Trumpa s izraelskim premijerom veže njegova biračka baza – evangelistički kršćani koji često podržavaju izraelsku kolonizaciju više nego značajan dio samih Izraelaca (Tamir 2018).
Kako, na individualnoj razini objasniti ponašanje izraelskog i ukrajinskog predsjednika?
Geopolitika kao psihopatologija
Ponašanje ukrajinskog i izraelskog vođe može se razumjeti kroz spoj psihopatologije i geopolitičkih kalkulacija. Njihove odluke nisu tek racionalni produkt realpolitike, već odraz naslijeđenih kolektivnih trauma koje oblikuju način na koji razumiju sukob, moć i nasilje.
U psihoanalitičkom smislu, riječ je o fenomenu „prijenosa” (Übertragung) – mehanizmu koji je opisao Sigmund Freud, a koji označava proces u kojem žrtva nasilja internalizira ulogu agresora, ponavljajući obrasce dominacije i destrukcije (Freud 1920). Kasniji autori, poput Vamıka Volkana i Daniela Bar-Tala, povezali su ovaj mehanizam s međugeneracijskim prijenosom traume, osobito u kolektivima obilježenima ratom, okupacijom i gubitkom (Volkan 2017; Bar-Tal 2021).
Volodimir Zelenski, dijete sovjetskih Židova, odrastao je u postsovjetskom prostoru obilježenom represijom i moralnim vakuumom nakon raspada SSSR-a. U tom kontekstu, rat u Ukrajini postaje egzistencijalna drama, a militarizirani patriotizam način preživljavanja – i legitimiranja vlasti.
Benjamin Netanyahu, nasljednik tradicije revizionističkog cionizma, rastao je u obitelji obilježenoj traumom Holokausta. Njegova politika „željeznog zida” (Iron Wall), preuzeta od Vladimira Jabotinskog, temelji se na uvjerenju da sigurnost proizlazi iz stalne pripravnosti i oružane dominacije (Jabotinsky 1923; Tamir 2018).
Oba lidera reproduciraju obrasce svojih kolektivnih trauma: koriste nacionalizam i militarizam ne samo kao sredstvo obrane, već i kao instrument vlastite političke legitimnosti. Manipulacija ekstremnim skupinama – od ukrajinskih radikalnih bataljuna do izraelskih vjerskih nacionalista – postaje alat u službi angloameričke strategije kontrolirane nestabilnosti (Brzezinski 1997; Kaplan 2012).
Posljedice takvih politika već su vidljive. U Europi se bilježi porast antisemitizma, dok istodobno raste netrpeljivost prema ukrajinskim izbjeglicama (UNHCR 2025). U tom svjetlu, nedavno priznavanje Palestinske države od strane Francuske i Velike Britanije djeluje manje kao moralni iskorak, a više kao unutarnjopolitički ventil – pokušaj smanjenja pritiska u društvima pogođenima rastućom mržnjom, polarizacijom i strahom.
Dakle, ponašanje Zelenskog i Netanyahua ne proizlazi samo iz strateških potreba, već i iz psiholoških obrazaca prenesenih kroz generacije – obrazaca u kojima se trauma pretvara u moć, a nasilje u politički jezik. Ova dinamika ne ugrožava samo stabilnost njihovih društava, nego i globalnu sigurnost, jer održava cikluse nasilja i mržnje koji se teško prekidaju.
Kako je manipulacija neonacističkim i fašističkim militantnim grupama u Ukrajini i Izraelu u stvari alat za ostvarivanje tuđih geopolitičkih ciljeva, najčešće šteti narodima u čije ime djeluje. Od šteta nisu pošteđene ni bivše europske kolonijalne sile – koje je bandwagoning doveo u delikatnu poziciju.
Nakon Drugog svjetskog rata, oportuno su se priključile –slabije države – jačoj sili — potencijalnom agresoru (SAD)i savezu(NATO) — kako bi zaštitile vlastite interese ili izbjegle sukob, umjesto da se suprotstave toj sili. Upravo im na naplatu stižu visoki bandwagoning računi, a manjka im mašte kako osigurati njihovu naplatu kod građana.
Rezolucija EU o obaranju ruskih aviona: Pregovori i na razini NATO-a
Francuska: stanje „kontrolirane nestabilnosti“ i „demografski inženjering“
Ugroženost angloameričke hegemonije, nova kriza kapitalizma i duboka unutarnjopolitička podijeljenost u zapadnim demokracijama – uz razmjere inducirane mržnje u Ukrajini i banalizaciju fašizma – sugeriraju da svijet ulazi u fazu nalik onoj u kojoj je Winston Churchill 1945. godine planirao operaciju Unthinkable, preventivni rat protiv SSSR-a radi očuvanja zapadne dominacije (Hastings 2018).
Danas se „geopolitički vakuum“ najbolje očituje u francuskom unutarnjem kaosu, gdje se spajaju sve politike i scenariji koji su donedavno izgledali nezamislivo. Predsjednik Emmanuel Macron, koji se u Europskoj uniji percipira kao vođa „koalicije voljnih“ protiv Rusije, suočava se s najdubljom krizom legitimiteta svoje političke karijere.
Prema istraživanju Baromètre Figaro Magazine iz rujna 2025., povjerenje u Macrona palo je na svega 15 posto – najnižu razinu od njegovog prvog izbora 2017. godine (Le Figaro Magazine 2025). Nakon što je raspustio Nacionalnu skupštinu u uvjerenju da će na izvanrednim izborima osvojiti većinu, dogodilo se upravo suprotno: makronisti su izgubili, a politička scena postala još fragmentiranija.
Četiri vlade su, u samo godinu dana, pale jedna za drugom, jer nisu bile formirane prema rezultatima izbora, već kao proizvod demokratskog inženjeringa – manipulativnih, formalno legalnih, ali politički upitnih metoda pomoću kojih vlast ili moćni akteri oblikuju politički sustav, kontroliraju izborne procese ili ograničavaju stvarnu volju građana, dok formalno zadržavaju fasadu demokracije (Scheppele 2018).
Macronov glavni savjetnik u toj krizi bio je bivši predsjednik Nicolas Sarkozy – prvi francuski šef države pod elektroničkim nadzorom nakon pravomoćne presude za političko-financijske malverzacije. Presuda iz „Libijske afere“ iz 2007. predviđa da će Sarkozy uskoro služiti stvarnu zatvorsku kaznu, a žalba ne odlaže izvršenje kazne (Le Monde 2024; AP News 2025).
Od svojih početaka Macron je bio slavljen kao „Mozart financija“ – predsjednik koji je omogućio da se najbogatiji obogate više nego ikad, dok je istodobno državni dug dosegnuo povijesni maksimum (OECD 2025). Kada je došlo vrijeme da se dugovi naplate, teret štednje svaljen je na obične građane: radnike koji „nedovoljno rade“, nezaposlene koji „predugo primaju naknade“, bolesnike koji „prečesto bolesni“ i umirovljenike koji „žive bolje od svojih potomaka“.
Macron, međutim, nastavlja nastupati kao predsjednik toliko zaokupljen međunarodnim krizama, osobito ratom u Ukrajini, da se nema vremena baviti domaćim problemima (France 24 2025). Dok većina Francuza danas otvoreno traži njegovu ostavku, on se poziva na činjenicu da je „demokratski izabran“ i tvrdi da će mandat odraditi do kraja – unatoč urušavanju povjerenja i političke stabilnosti.
Američko ljeto krvi: dva ubojstva uzdrmala su temelje nacije
Drugim riječima, Francuska se danas nalazi u stanju kontrolirane nestabilnosti: predsjednik može održavati državu u „nezamislivoj situaciji“ sve do 2027. i novih predsjedničkih izbora. A, poput Volodimira Zelenskog u Ukrajini, teoretski bi se mogao održati i dulje – ako dođe do nove eskalacije sukoba u Ukrajini, što bi mu, paradoksalno, ponovno osiguralo međunarodnu relevantnost.
Stoga bi bilo interesantno prisjetiti se Churchillove Operacije Unthinkable iz 1945., što autorica ovog teksta nudi u svojoj slijedećoj analizi.
Nastavlja se.-
Bibliografija (Chicago stil)
- Aid, Matthew.Intelligence and National Security in the Modern Era. London: Routledge, 2013.
- Aldrich, Richard J.The Hidden Hand: Britain, America, and Cold War Secret Intelligence. London: John Murray, 2018.
- AP News. “Nicolas Sarkozy Will Serve Jail Time for Libya Case, Appeal Not Postponing Sentence.” AP News, 2025.https://apnews.com.
- Bar-Tal, Daniel.Intractable Conflicts and Their Transformation: Theoretical Foundations and Practical Implications. Cham: Springer, 2021.
- Brzezinski, Zbigniew.The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives. New York: Basic Books, 1997.
- Chalmers, Mike.War Economics: How Conflict Shapes Industry and Profit. Oxford: Oxford UniversityPress, 2023.
- Cirincione, Joseph.Bomb Scare: The History and Future of Nuclear Weapons. New York: Columbia UniversityPress, 2007.
- France 24. “Macron Faces Historic Low Approval as France Grapples with Political Instability.” France 24, 2025.https://www.france24.com.
- Freud, Sigmund.Beyond the Pleasure Principle. Vienna: International Psycho-AnalyticalPress, 1920.
- Hastings, Max.Churchill’s War: The Struggle for Power. London: Pan Macmillan, 2018.
- Haffner, Sebastian.History of a Disaster: Churchill and the Unthinkable. London: Penguin, 2015.
- Jabotinsky, Vladimir Ze’ev.The Iron Wall. Jerusalem:Jabotinsky Institute, 1923.
- Kaplan, Robert D.The Revenge of Geography: What the Map Tells Us About Coming Conflicts and the Battle Against Fate. New York:Random House, 2012.
- Laruelle, Marlene.Russian Nationalism and the Far Right: A Historical Perspective. London: Routledge, 2021.
- Le Figaro Magazine. “Baromètre Figaro Magazine: Confiance des Français envers Emmanuel Macron.” Le Figaro Magazine, September 2025.https://www.lefigaro.fr.
- Le Monde. “Sarkozy Condamné à la Prison dans l’Affaire Libyenne.” Le Monde, 2024.https://www.lemonde.fr.
- Mackinder, Halford J. “The Geographical Pivot of History.”The Geographical Journal 23, no. 4 (1904): 421–437.
- Mazower, Mark.Dark Continent: Europe’s Twentieth Century. New York: Vintage, 1998.
- Mearsheimer, John J.The Tragedy of Great Power Politics. New York: W.W. Norton & Company, 2014.
- Morano, Luca.Sheldon Adelson: The Political Kingmaker. Las Vegas: Nevada Press, 2023.
- Economic Outlook 2025. Paris: OECD Publishing, 2025.
- “Ukraine’s Radical Right Groups: Parallels and Influence.” Reuters, 2018.https://www.reuters.com.
- Scheppele, Kim Lane. “Autocratic Legalism.”University of Chicago Law Review 85, no. 2 (2018). https://chicagounbound.uchicago.edu/uclrev/vol85/iss2/2/?utm_source=chatgpt.com.
- Shapira, Anita.Israel: A History. Waltham:BrandeisUniversityPress, 2003.
- SIPRI Yearbook 2024: Armaments, Disarmament and International Security. Stockholm: SIPRI, 2024.
- Tamir, Yoram.Zionism and Power: The Israeli Right in Historical Perspective. Jerusalem: Magnes Press, 2018.
- Snyder, Timothy.Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin. New York: Basic Books, 2010.
- Umland, Andreas.Radical Nationalism in Ukraine: History, Politics, and Ideology. Berlin: Nomos, 2019.
- Volkan, Vamik.The Psychodynamics of Political Leadership. London: Routledge, 2017.
- Walker, Martin.Churchill’s Cold War Strategy and the Atomic Option. London: Bloomsbury Academic, 2013.
