Različite kalkulacije i predviđanja realista prije sastanaka
Predviđanja i kalkulacije u međunarodnim odnosima izuzetno su teške zbog visokog stupnja kontingentnosti koja je utemeljena na nepredvidivoj ljudskoj prirodi. Za one koji su bili aktivni u politici ili još uvijek jesu, znaju da do sastanka na vrhu ne dolazi, osim ako se ranije nije već nešto dogovorilo ili ako je potrebno neke stvari ozbiljnije porazgovarati uživo, ne preko posrednika i pregovarača. U tom kontekstu se može gledati i sastanak američkog i ruskog predsjednika na Aljasci.
Već se mjesecima vode tajno, a ponekad i otvoreno, američko-ruski pregovori diljem svijeta pri čemu je Ukrajina samo jedna od točaka u agendi ovih pregovora. Prije predsjednika Donalda Trumpa, što je na sastanku i naglašeno, američko-ruski odnosi bili su na najnižoj razini od hladnog rata i nužno je bilo rješavati mnogobrojne bilateralne probleme, poput rada diplomatskih predstavništva, ali i pokušati razumjeti (i objasniti) ruske i američke interese i pozicije oko sukoba i kriza diljem svijeta. Višemjesečan diplomatski rad urodio je gotovo trosatnim sastankom ruske i američke delegacije na vrhu.
Od mnogobrojnih analitičara i stručnjaka koji su predviđali različite ishode sastanka optimalno je naglasiti argumente onog tko je bio najbliži u predviđanjima ishoda sastanka, a to je ponovno bio američki profesor John Mearsheimer (koji govori ponajviše iz realističkog teorijskog okvira, odakle vjerojatno i proizlazi njegova visoka razina točnih predviđanja u međunarodnim odnosima). (Podsjećamo samo kako je profesor Mearsheimer 2014. godine održao predavanje u kojem je predvidio današnji sukob u Ukrajini ako ona nastavi približavanje NATO savezu.)
Argumenti koje je profesor John Mearsheimer predvidio oko američko-ruskog sastanka na Aljasci mogu se sumirati na sljedeći način:
- Igra sjena – ruska i američka pozicija je izuzetno različita. Rusija je postavila jasne uvjete za kraj sukoba, koje Ukrajina, Europa i veliki dio ljudi oko Trumpa i mnogobrojni američki političari (ali i državne američke institucije) kategorički odbacuje. Stoga je direktan sastanak na vrhu došao kako bi se povukli u sjene Aljaske odmaknuvši se od svih europskih, ukrajinskih i američkih kategorički protu-mirovnih stavova.
- Sastanak kao pokušaj prekrivanja neuspjele akcije Trumpa da postavi sekundarne sankcije na Kinu i Indiju. Sankcije su trebale biti postavljene 8. kolovoza, stoga je Trump poslao Steve Witkoffa da dogovori sastanak i tako su se odgodile sankcije. Sankcije bi samo približile Kinu i Indiju bliže Rusiji, a imale bi i negativan efekt i na SAD.
- Rusija nastavlja osvajati u Ukrajini, što olakšava rusku pregovaračku poziciju, a otežava Zapadnu. Putin trenutačno nema razloga za kompromis, jer ovaj sukob za Rusiju predstavlja egzistencijalnu prijetnju, neovisno koliko Zapad odbija navedeno razumjeti i prihvatiti logiku ovog ruskog stava. Zapad može samo reagirati na ovaj stav Rusije i zato je esencijalno da se ruski ciljevi nekompromisno prihvate, što Zapad ne želi. Stoga se postavlja pitanje: koji je dogovor i sporazum moguć? Što su mu opće temelji? Po profesoru, nema čarobnog rješenja ovog sukoba.
- Prilika da se Vladimir Putin prikaže kao diplomatski racionalan akter, a ne kao ratnohuškački luđak kako se godinama na Zapadu konstruirala (demonizirala) slika o njemu. Navedeno smo još prošli mjesec pisali na Geopolitika News: „koliko god to zvučalo nevjerojatno današnjim političkim elitama i široj javnosti na Zapadu, ako se napravi detaljna analiza strukture i sastava ruske političke elite u i okolo Kremlja, uvidjet će se kako je Putin potencijalan glas realpolitičkog pragmatičnog razuma s kojim se može sjesti i dogovoriti oko primjerice zona interesa/utjecaja i nove sigurnosne arhitekture u Europi, naspram mnogobrojnih iracionalnih glasova u ruskoj eliti koji već godinama zahtijevaju određena nuklearna rješenja“ (Rukavina, 2025). Profesor još nadodaje da će se moći razgovarati o miru, širim sigurnosnim aranžmanima u svijetu i Europi, kako poboljšati rusko-američke odnose. Ruski predsjednik dolazi na američko tlo i izlazi iz izolacije, stoga Putin nema što izgubiti na ovom sastanku, nego samo pokazati kao i do sad njegovu racionalnost i privrženost jasnom ruskom nacionalnom interesu koji je desetljećima nepromijenjen.
- Neće doći do konačnog mirovnog sporazuma, ali će se ponoviti stavovi i pozicije oko kojih se slažu, a to je generalno poboljšavanje rusko-američkih odnosa. S druge strane, do istinskog popravljanja američko-ruskih odnosa ne može doći dok se ne riješi međudržavni rusko-ukrajinski sukob. U budućnosti, po profesoru, zanimljivo će biti vidjeti što će se događati ako Rusija nastavi osvajati Ukrajinu i jednom kad (i ako) se uruši ukrajinska obrana, kako će Zapad reagirati na otvoren put Rusima prema rijeci Dnjepar? Hoće li Zapad (Europa i SAD) navedeno samo prihvatiti i reći: stvar je riješena, ili će udvostručiti napore za obranu Ukrajine nastavljajući rat s kojim god sredstvima mogu. Profesor bi se kladio na drugi scenarij da će većina Zapada još uvijek podržavati Ukrajinu, što još više pogoršava američko-ruske odnose. Ne smijemo zaboraviti da su Trump i ljudi poput J. D. Vancea u manjini na Zapadu koji žele sjesti i dogovoriti se s Rusijom, ali isti ti ljudi i dalje naoružavaju Ukrajinu. Međutim, veliki izazov za Ukrajinu, nije toliko naoružanje, koliko gubitci ukrajinskog ljudstva.
- U strateškoj dimenziji, kad se uspoređuje američka i ruska pozicija, po profesoru, ona je poput usporedbe Bambija i Godzille. Rusi imaju jasnu definiranu viziju, misiju, nacionalne interese, ciljeve i resurse za provoditi svoju vanjsku i sigurnosnu politiku do ostvarivanja svega što su postavili na agendu. SAD s Donaldom Trumpom ne želi sukob u Ukrajini i želi ga što prije završiti. Rusija zna što želi, SAD zna što ne želi. Kao Amerikancu, profesoru je žao što su se godinama američke institucije strateški degradirale i meritokratski urušavale. Dokaz tome je upravo ovaj sukob.
- Zamjena teritorija je pitanje koje se ne može spominjati bez Rusije (ali i Ukrajine).
- Donald Trump se trebao više brinuti i strateški se bolje pozicionirati oko veto igrača miru u SAD-u i Europi, koji žele nastavak rata i pružanje veće podrške Ukrajini (Mearsheimer, 2025a) (Mearsheimer, 2025b).
Zoran Meter: U petak će se Ukrajina i Europa suočiti s gorkom stvarnošću; drukčije i nije moglo biti
Glavni rezultat pregovora
Nakon sastanka na Aljasci, većina ovog što je profesor predviđao se i dogodilo. Glavni rezultat pregovora je vrlo jednostavan:
Tresla se brda, vratio se (ruski) medvjed (iz trogodišnje Zapadne izolacije i to na američkom tlu). Vjerojatno je ovaj scenarij zvučao nestvarno mnogima sve dok se nije dogodio što samo pokazuje razine nepredvidljivosti i kontingentnosti u međunarodnim odnosima. Također, ono ključno je da su se odgodile američke proturuske sankcije prema sekundarnim akterima (Indija i Kina).
Ovaj sastanak može se gledati kao čin signaliziranja prema trećim akterima, a ne direktan mehanizam za rješavanje sukoba. U pregovorima ključne informacije nerijetko se prenose ne izravnim dogovorom, već kroz namjerne geste, izbor jezika i simboličke poteze koji služe oblikovanju očekivanja drugih država i međunarodne javnosti. U tom smislu, susret američkog i ruskog predsjednika na Aljasci (o čijoj se simbolici već pisalo) može se interpretirati kao primjer komunikacijskog signala usmjerenog prema Europi, Kini, pa i globalnom Jugu – poruka da obje sile, unatoč sukobima i neusklađenim interesima, ostaju sposobne i voljne za izravni dijalog. Tako sastanak na vrhu poprima funkciju ritualnog čina diplomacije u kojemu simboli i signali imaju jednaku važnost kao i konkretni pregovarački sadržaji, potvrđujući tezu da je diplomacija istodobno komunikacija, predstava i oblik strukturiranja međunarodnog poretka.
Kad smo kod simbola, samo kratka refleksija na majicu sa simboličnim natpisom SSSR (rus. CCCP) ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Tumačenja su razna, ali gledajući kontekstualno, da se nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje prevladava Monroeova doktrina (ograničenje europskog utjecaja u Americi ili Amerika Amerikancima), Lavrov je samo podsjetio na rusku inačicu Monroeove doktrine poznatiju kao Kozirjevljeva doktrina iz 1992./1993. godine koja govori kako je rusko blisko susjedstvo (države bivšeg SSSR-a) ruska sfera utjecaja. Podsjećamo kako je prvi ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Andrej Vladimirovič Kozirjev bio Jeljcinov liberalni prozapadni kadar koji se zalagao za bližu suradnju Rusije sa SAD-om i NATO-om (Rukavina, 2024: 64), tako da se Kozirjev vjerojatno ugledao na američke geopolitičke ideje poput Monroeove doktrine i čuveni Manifest Destiny (ideološku legitimaciju američke ekspanzije) na koju je samo podsjetio Sergej Lavrov.
Kina, kao „tihi promatrač“ sastanka, pažljivo je gledala što se događa te pozdravila napredak prema miru. Iako nije prisutna, svaka američko-ruska politička kalkulacija i potez neposredno ili posredno se odnosi na Kinu (balansiranje moći, energetski, trgovinski, logistički i tehnološki lanci, sigurnosne dileme i drugo). Zanimljivo će biti za vidjeti, jednom kad dođe do kraja rusko-ukrajinskog sukoba, hoće li Rusija igrati igru koju je trebala igrati Ukrajina kroz vanjskopolitičku strategiju balansiranja, samo Rusija između SAD-a i Kine, dok je Ukrajina navedenu vanjskopolitičku strategiju provodila od raspada SSSR-a do 2014. godine i Euromajdana balansirajući između Zapada i Rusije. Ovom vanjskopolitičkom strategijom balansiranja između SAD-a i Kine Rusiji se otvara prilika vratiti se iz Zapadne izolacije, nadići se iznad sankcija, ali i uspješno se obnoviti jednom kad se završe vojna djelovanja. S druge strane, ako ne dođe do nikakvog dogovora Zapadnih saveznika (SAD, Europa i Ukrajina), Trump bi mogao potencijalno sam prerezati sve napore i dostaviti Europljanima i Ukrajini njegov mirovni sporazum kao ultimatum: ili ovaj dogovor prihvatite ili se ja povlačim iz svake vrste podrške ovog sukoba, a vi nastavite ratovati do konačnog uništenja (vjerojatno i s američkim oružjem kojeg će za Ukrajinu kupovati Europljani uništavajući tako i sebe i Ukrajinu i Rusiju puneći američki proračun i privatne račune vojno-industrijskog kompleksa). U govoru predsjednika Trumpa nakon sastanka ovo je vidljivo kad kaže da je na Europljanima i Ukrajincima hoće li prihvatiti mirovni sporazum ili ne, što pokazuje da i sam Trump uviđa velike poteškoće u pronalasku dogovora.
Naravno, vrlo je vjerojatniji scenarij da će se u idućem vremenu diplomatski napori i prijedlozi intenzivirati, ali se naravno uvijek treba paziti različitih globalnih pauka i njihovih destruktivnih mreža koji mogu narušiti diplomatske napore svojim provokacijama i malverzacijama. Iako smo možda još uvijek daleko do konačnog mirovnog dogovora, usmjereniji smo prema njemu, što je svakako napredak. U narednom vremenu vodit će se razgovori o okončanju sukoba, a za Rusiju osim teritorija jednako su važne točke neutralizacija i demilitarizacija Ukrajine, kao i o kulturnim i jezičnim pravima Rusa u Ukrajini. Također je ključno i pitanje sigurnosnih jamstava, ali ne samo za Ukrajinu kako mnogi misle i o kojima mediji konstantno izvještavaju, nego i za Rusiju koja će tražiti i za sebe sigurnosna jamstva da jednom potpisani mirovni sporazumi ne dolaze u pitanje (kao što je bio slučaj sa Sporazumima iz Minska) ili da se bilo koja strana ne usudi krenuti u nove napade na (potencijalno nove, ali i stare) ruske teritorije. Ovdje će biti zanimljivo za vidjeti tko će sve dati sigurnosna jamstva, samo europski saveznici i SAD ili će se pojaviti novi akteri koji će biti garanti sigurnosti poput Kine i Indije, što se navodi iz pojedinih diplomatskih izvora.
Tjedna analiza Zorana Metera: Potpuni debakl! EU će dobiti sve što je htjela izbjeći
Potraga za mirom
Sam naslov sastanka na vrhu Potraga za mirom (Pursuing Peace) (ne primirjem – ceasefire) pokazuje razumijevanje prema ruskoj poziciji, koja govori o miru, ne o primirjima, budući da Rusija izuzetno teško može vjerovati Zapadu i Ukrajini nakon dva propala primirja iz Minska. Podsjetimo se samo na „bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel i francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, koji su izjavili nakon početka ofenzivnih vojnih djelovanja Rusije u Ukrajini 2022. godine, kako su Sporazumi iz Minska bili samo kupovina vremena Ukrajini da se naoruža i pripremi za sukob s Rusijom (Prouvost, 2022) (Schwarz, 2022). Ovakva izjava je diplomatski i vanjskopolitički izrazito opasna jer se zaključuje da je dogovor od početka bio prevara i prazno slovo na papiru, a za Rusiju još jedna u nizu izdaja i razočarenja od strane Zapada (Reuters, 2022). Sporazum iz Minska se, dakle, nikad nije niti trebao implementirati. Nakon ovakvih izjava najsnažnijih europskih država, Njemačke i Francuske, koje se zalažu za promicanje i pridržavanje međunarodnog prava i potpisanih ugovora, pravnim principom pacta sunt servanda, zašto bi im itko ponovno vjerovao“ (Rukavina, 2024: 23)?
Trump, kao i Putin, ide odmah na mir, ne trebaju mu nova primirja (što je Trum pjučer ponovio Zelenskom s kojim se nalazi u ponedjeljak), jer iz ruske perspektive primirje će se iskoristiti da se Ukrajina naoruža i ponovno spremi za vojna djelovanja. Zato je pozicija i Trumpa i Putina: završimo sa sukobima, uspostavimo mir i krenimo u ekonomsku, trgovinsku i financijsku suradnju te novu europsku sigurnosnu arhitekturu (koju paradoksalno dobar dio europskih lidera ne želi). Rusija je veliko tržište, ali i izvor mnogobrojnih minerala i sirovina koje su potrebne SAD-u ako žele ostati ključna sila svijeta. Također, tu je i ruski utjecaj na Bliskom istoku, Arktiku, Srednjoj Aziji, pitanja oko Kavkaza, Afrika i ono ključno pitanje o kojem vlada velika šutnja: Kina (ali i razne ostale moguće teme koje su se potencijalno razgovarale iza zatvorenih vrata). Ali ključ za ove mnogobrojne prilike koje čekaju na realizaciju, investiranje i otvaranje ponovno Rusije svijetu je Ukrajina. Sukob koji je Donald Trump naslijedio od Bidena (te kako je Putin ponovio: da je bilo Trumpa, sukob nikad ne bi niti počeo) i koji je izuzetno složeno završiti diplomatski stoga se još uvijek nastavlja na bojnom polju. Ključno pitanje još uvijek ostaje: kako u konvencionalnom ratu pobijediti nuklearnu silu u sukobu kojeg nuklearna sila percipira kao egzistencijalnu prijetnju (neovisno o Zapadnim argumentima da navedeno nije prijetnja, jer prijetnju definira svaki akter za sebe, a ne netko drugi za njega)?
Priče i naracije oko želja Donalda Trumpa da uzme Nobelovu nagradu za mir su nevažne ako su i točne, jer ako on i bude ključna figura koja će završiti sukob u Europi, svakako bi ju je trebao dobiti. Navedena nagrada je već godinama predmet rasprava i kontroverzi jer su je dobivali pojedinci ili institucije čije su odluke i postupci bili sporni ili proturječni ideji mira poput Henryja Kissingera, Yassera Arafata, Baracka Obame, Europske unije, Theodora Roosevelta, Woodrowa Wilsona i drugi. Donald Trump na ovoj listi ne bi previše odskakao od kontroverzi koji se vežu uz njega u komparaciji s mnogim drugim akterima kojima je dodijeljena ova nagrada. Štoviše, zanimljivo bi bilo za vidjeti u svijetu kontingentnosti da Trump uistinu i dobije Nobelovu nagradu za mir te je odbije primiti zbog drugih kontroverznih osoba koje imaju tu nagradu ne želeći se s njima svrstati.
Pitanje koje je iz pozicije liberalne post-hladnoratovske paradigme problematičnije: kako će Donald Trump doći do mira u Europi (i potencijalno Nobelove nagrade za mir)? Priznavanjem narušavanja i kršenja međunarodnog prava te legitimacija otvorene agresije na državu članicu međunarodnog poretka, vraćanje sile na svjetsku pozornicu, promjenom granica u Europi u kojoj mnogobrojne države imaju pretenzije za teritorijima susjednih država što otvara potencijalne nove buduće izazove? Kao što je u posljednjih 30 godina (a djelomično i danas) bilo izazovno biti realist (konzervativac) u međunarodnim odnosima, danas polako postaje izazovno biti liberal i gledati kako se urušavaju osnove liberalnog teorijsko-ideološkog razmišljanja koja su bila (i još uvijek djelomično jesu) duboko usađena na Zapadu (poglavito Europskoj uniji).
Zašto je nemoguća ukrajinska Oluja
Što Ukrajina sad može učiniti?
Priča o Ukrajini je uistinu tragična. Ako se gleda dugoročno kroz posljednjih 111 godina, mnogo toga se lomilo preko Ukrajine: Prvi svjetski rat (1914.-1918.), ruski građanski rat (1918.-1922.), čistke i gladomori (koji su pogodili Ukrajinu ali i druge dijelove SSSR-a poput Rusije i Kazahstana što se često prešućuje), Drugi svjetski rat (1941.-1945.) s velikim bitkama u Ukrajini, sukobi u zapadnoj Ukrajini nakon Drugog svjetskog rata (Rukavina, 2022: 103), katastrofa u Černobilu (1986.), kaos i kriminal u 1990ima nakon raspada SSSR-a, Narančasta revolucija (2004.) te Euromajdan revolucija (2013.-2014.), unutar-ukrajinski sukob (2014.-2022.) i trenutačan međudržavni rusko-ukrajinski sukob (2022.-danas). Zanimljivo bi bilo istražiti jesu li ove povijesne tragedije Ukrajine u korelaciji s britanskoj geopolitičkoj misli Halforda Mackindera: Onaj tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom (Rusija s bliskim susjedstvom); tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom (Euroazijom); tko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom.
Naravno da je razumljivo da se Ukrajinci danas ne žele odreći oko 20ak posto svog teritorija, ali nastavak sukoba ih može stajati mnogo više i teritorija i ljudskih života. Uvijek mogu računati na kontingentnost i nepredvidljivost međunarodnih odnosa i svojevrsno moguće urušavanje režima u Rusiji, što je malo vjerojatno. Stoga je nastavak sukoba protiv nuklearne sile za Ukrajinu katastrofalan uz to što je tragičan (ali i za svijet zbog mogućnosti nuklearne eskalacije). Potencijalan racionalan i pragmatičan izlaz iz ovog sukoba za Ukrajinu je napraviti mir i modus vivendi s Rusijom, jer će im Rusija uvijek biti u susjedstvu i od nje ne mogu pobjeći. Naravno, ovo je izuzetno malo za očekivati i to ne samo zbog ukrajinske političke elite koja to ne želi, nego i zbog Zapada koji bi se tome suprotstavio jer je u protekle tri godine potrošio mnogo sredstava da se Rusiju oslabi (gotovo i uništi s Ukrajinom kao sredstvom) i propagandistički prikaže (konstruira/demonizira) kao izuzetno negativnog aktera s kojim je svaki oblik modusa vivendi gotovo pa nemoguć, iako nam je možda modus vivendi s Rusijom potencijalna realnost koja nam je bliža nego ikad nakon američko-ruskog sastanka na Aljasci. Liječenje zatrovanih odnosa Zapada i Rusije počinje s mirom u Ukrajini kroz pronalazak miroljubive koegzistencije i suživota Ukrajine i sa Zapadom i s Rusijom (Mearsheimer, 2025b) te povratak uspješnoj vanjskopolitičkoj strategiji Ukrajine – balansiranju između Zapada i Rusije (što je, naravno, svojevrsna horor priča za pojedince utemeljene u liberalnoj post-hladnoratovskoj paradigmi).
Alternativa diplomaciji i miru je sukob i rat
Zaključno ponavljam osobni (akademsko-humanistički) stav iz proljeća 2022. godine, koji, čini se, polako postaje stvarnost (iako je potrebno još mnogo rada i političke volje da bi se ostvario):
Ontološki bitak čovjeka mnogo lakše obitava u svijetu unutar kojeg diplomati gube svoje živce, nego ljudi svoje živote. Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata. I stoga, besmisao ovog sukoba treba biti završen mirom (ili primirjem) odmah, kojeg mnoge maliciozne i tendenciozne osobe mogu smatrati u ovom trenutku „besmislenim“ rješenjem. Kako bi (do sad neuspješna) razumska i racionalna diplomacija zaustavila ratna djelovanja potrebno je ohrabriti, aktivirati i urazumjeti diplomate kako borba nije protiv nekakvih zlih i fantomskih sila, nego ljudi istih kao što smo i mi sami, sa svojim interesima i željama.
Zoran Meter: Putinov trijumf na Aljasci pokazao tko je gospodar rata. Ali ni Trump nije poražen
Upravo zato što smo isti nužno je sjesti za stol i razgovarati, barem pokušati razumjeti drugu stranu, ako je trenutačno nezamislivo i nemoguće oprostiti sva zlodjela koja su nepovratno učinjena. Besmisao rata leži u argumentu da se ratom ne pokazuje tko je u pravu, nego tko će ostati živ, a ako ovaj rat ne završimo, postoji strah od (nuklearne) mogućnosti da će on završiti čovječanstvo kakvo poznajemo. „Stoga težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).
Literatura:
Mearsheimer, John (2025a) Will Putin Outfox Trump?. JudgeNapolitano – JudgingFreedom. Dostupno na poveznici:https://www.youtube.com/watch?v=3eGPgHqd-g8
Mearsheimer, John (2025b) BREAKS DOWN Trump Putin Summit. BreakingPoints. Dostupno na poveznici:https://www.youtube.com/watch?v=q31nwnbNMmo
Rukavina, Bruno (2022) Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije, 6(6), 89-118. Dostupno na poveznici:https://hrcak.srce.hr/303586
Rukavina, Bruno (2023)Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. Mi portal. Dostupno na poveznici: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538
Rukavina, Bruno (2025) Zašto je nemoguća ukrajinska Oluja. Geopolitika News. Dostupno na poveznici: https://www.geopolitika.news/analize/zasto-je-nemoguca-ukrajinska-oluja/
