Kibernetičke i svemirske sposobnosti Rusije i Kine na Arktiku sada prijete oskudnoj komunikacijskoj i podatkovnoj infrastrukturi NATO-a u regiji. Komunikacijski kabeli nisu napravljeni da izdrže hibridno ratovanje. Osim toga, nedovoljno radara, nadzornih dronova, ratnih brodova sposobnih za borbu protiv podmornica i satelitske pokrivenosti čine SAD ranjivim na rusku nuklearnu prijetnju
Suradnja dvaju azijskih divova i susjeda koji ubrzano jačaju sveobuhvatno strateško partnerstvo – Kine i Rusije, još se prošlo desetljeće prebacila i u zonu Sjevernog ledenog oceana, odnosno Arktika. Ona se u prvom redu odnosila na kinesko sudjelovanje u ruskim arktičkim energetskim projektima gdje su do raskida odnosa Rusije i zapada aktivno sudjelovale i zapadne energetske kompanije – prije svega francuski energetski div Total zajedno sa svojom LNG tankerskom flotom (projekt Arktik LNG-2 na ruskom poluotoku Jamal).
Međutim, nakon jačanja američkog pritiska na Rusiju i uvođenja neviđenih sankcija protiv te zemlje nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine, kao i ruskih protusankcija, Rusija je dodatno intenzivirala suradnju s Kinom, prebacujući težište svog ekonomskog i tržišnog razvoja na Aziju općenito. U tom kontekstu došlo je i do jačanja suradnje dviju azijskih država i po pitanju ruskog prometnog projekta – pomorskog koridora Sjeverni morski put (SMP, engl. NSR), tog „arktičkog puta svile“ i najkraće spojnice za brodsku plovidbu između Atlantskog i Tihog oceana (od Karskih vrata do Beringovog prolaza dug je 4536 kilometara). Također i za plasman ruskih energenata – nafte i plina, iz arktičke zone na Daleki istok.
Koliko je taj put važan za Rusiju najbolje svjedoči podatak prema kojem udaljenost od Sankt Peterburga do Vladivostoka preko Sjevernog morskog puta iznosi oko 14 tisuća kilometara, dok je preko Sueskog kanala taj put duži od 23 tisuće kilometara. Da i ne govorimo o vojno-sigurnosnim aspektima, poput aktualnih turbulentnih zbivanja na Bliskom istoku i u zoni Crvenog mora.
Nova flota ruskih ledolomaca mogla bi omogućiti prolazak SMP-om tijekom cijele godine. Osim toga, od 2000-tih je zabilježen trend sve tanjeg leda i njegovog ranijeg povlačenja zbog klimatskih promjena, što omogućuje češće korištenje ovog prolaza. Ranije je ruska vlada najavile planove za obnovu cjelokupnog sustava sjevernih prometnih koridora do 2030. godine, uključujući operativnu željezničku rutu koja uključuje Bajkalsko-amursku i Transsibirsku željeznicu, kao i autocestu koja povezuje rusku granicu s Finskom do zapadnog Sibira.
U sklopu strategije povećanja prometa na Sjevernom morskom putu, ruska vlada je, kroz državnu tvrtku Rosatom, u lipnju 2024. godine potpisala sporazum s kineskom kompanijom Hainan Yangpu Newnew Shipping. Cilj sporazuma je osnivanje nove zajedničke tvrtke koja će upravljati kontejnerskim brodovima tijekom cijele godine na SMP-u. Sporazum također poziva na izgradnju pet kontejnerskih brodova sposobnih za rad na Arktiku, osobito duž SMP-a. Zajedničko ulaganje uključit će luke Arkhangelsk i Murmansk zbog njihovog potencijala za rukovanje većim količinama tereta. Cilj partnera je prevesti 200 milijuna tona tereta kroz SMP do 2031., dok je dugoročni cilj da 1,8 milijardi tona proizvoda prođe ovom rutom do 2035.
Na Arktiku sve napetije dok Zapad pojačava vojnu prisutnost: ‘Ugrožene su ključne prometne rute’
Kini prijeti američko zatvaranje uskih pomorskih grla
Kina, i sama sve više izložena američkom trgovinskom ratu i protekcionizmu, postaje sve više zainteresirana za SMP i zbog opasnosti od zatvaranja uskih prometnih (pomorskih) grla u Indopacifiku od strane Sjedinjenih Država u slučaju njihovog međusobnog sukoba. Naime, kroz Južno kinesko more i Indijski ocean u Kinu ne samo što stiže bliskoistočna nafta, već se tuda odvija i golema većina izvoza kineskih proizvoda u smjeru zapada. Procjenjuje se da Kina u slučaju rata sa Sjedinjenim Državama i zatvaranja uskih grla za prolaz kineskih brodova ima rezervi nafte za tri mjeseca. Zbog tog razloga kineska suradnja s Rusijom po pitanju uvoza ruske nafte traje intenzivno posljednjih desetljeća, zbog čega se Rusija već pozicionirala kao izvoznik broj jedan „crnog zlata“ na kinesko tržište. Preskočivši i Saudijsku Arabiju.
Također je dobro poznato i jačanje suradnje dviju država i u sferi izvoza ruskog prirodnog plina novoizgrađenim i budućim sibirskim plinovodima (Snaga Sibira i njegova druga inačica kroz teritorij Mongolije) nakon što je njegov izvoz na područje Europske unije višestruko smanjen, a EU ga se želi u potpunosti riješiti već do 2027. godine.
Z. Meter: Rusija dobila više NATO-a na svojim granicama, a Zapad više Kine na Arktiku
Sat otkucava: Zapad na tankom ledu
Kako se rusko-kineska osovina dalje svrstava protiv SAD-a i njegovih saveznika u NATO-u, borba za moć se proširila na novu, prethodno ledom zatvorenu granicu: Arktik. O tome 3. listopada piše medij POLITICO u tekstu pod naslovom “Suradnja Rusije i Kine na Arktiku sve je veća nuklearna prijetnja” autorice Liselotte Odgaard, više suradnice na Institutu Hudson čije je fokus usmjeren na odnose SAD-Kina-Europa, uključujući odnose NATO-a i Kine.
Kada su američki lovci presreli dva ruska i dva kineska bombardera u zoni identifikacije američke protuzračne obrane (ADIZ) iznad Aljaske u srpnju, potez bez presedana naglasio je ovo sve asertivnije i ekspanzivnije partnerstvo. I dok su Peking i Moskva radili na usppstavi strateškog uporišta u regiji više od desetljeća, Washington i Bruxelles tek sada shvaćaju prijetnju. Sat otkucava, a Zapad je na tankom ledu, navodi autorica.
Potom govori o neprocjenjivosti važnosti Arktika za Rusiju u smislu održavanja svoje prijeteće nuklearne pozicije prema SAD-u. „U nuklearnoj razmjeni, Moskva bi vjerojatno ispalila balističke projektile dugog dometa – iz podmorničkih baza balističkih projektila u blizini poluotoka Kola – kroz slabo pregledan zračni prostor iznad Grenlanda. Spriječene slabom vidljivošću na Arktiku, američke snage bile bi loše pripremljene za otkrivanje i suzbijanje napada,“ – navodi Liselotte Odgaard.
Dalje kaže kako gospodarska važnost ruske arktičke obale raste zbog njezine komercijalizacije kao izvedive pomorske rute Moskvi omogućuje profit od pružanja kratkih pomorskih ruta za trgovačke brodove koji prevoze teret između Azije i Europe, ali da joj više prometa također i ugrožava kontrolu njene ogromne arktičke obale.
Koristeći gustu mrežu protuzračne obrane, zrakoplovstva i kopnenih snaga u svojim bazama Sjeverne flote, Rusija se fokusirala na zatvaranje pristupa poluotoku Kola u Barentsovom moru kako bi zaštitila svoje strateške podmorničke snage i očuvala cjelogodišnji pristup flote do Atlantika. Također je mnogo uložila u tehnologiju precizno navođenih projektila kako bi zaprijetila udaljenim ciljevima i postigla zabranu plovidbe bez potrebe za raspoređivanjem tradicionalnih pomorskih ili zračnih snaga.
Dodatno, kako bi održala i upravljala strateškim podmorničkim snagama u blizini Aljaske bez oslanjanja na popravne objekte Sjeverne flote na drugom kraju Euroazije, Rusija je izgradila nova utvrđena skloništa za podmornice i postrojenja za popravak i održavanje južno od Beringovog prolaza, blizu Vladivostoka.
Kineski snažni ulazak u igru!
Usred svega ovoga, kao još jedan dokaz svog partnerstva “bez ograničenja” s Rusijom, Kina također razvija svoje arktičke sposobnosti dvostruke namjene, jačajući sposobnost Rusije da prijeti SAD-u i njegovim saveznicima u NATO-u, dok skreće pozornost s Indo-Pacifika. Također je povećala svoju regionalnu civilnu i vojnu suradnju s Moskvom, povezujući svoj polarni Put svile s ruskim Arktikom ulaganjem u infrastrukturu.
Kineski polarni sateliti, bespilotna podvodna vozila i istraživačka plovila — od kojih su tri ledolomci — daju Pekingu prednost u pogledu praćenja brodskih ruta, mapiranja arktičkog morskog dna i praćenja kretanja morskog leda i zraka.
Liselotte Odgaard dalje također upozorava na gore spomenutu suradnju ruskog „nuklearnog diva“ Rosatom-a i kineske tvrtke Hainan Yangpu New New Shipping, koja će, kako smatra, omogućiti Moskvi nadzor i kontrolu aktivnosti duž svoje arktičke obale, i bolju zaštitu svojih podmornice s balističkim projektilima.
Sve u svemu, pomorske, kibernetičke i svemirske sposobnosti Rusije i Kine na Arktiku sada prijete oskudnoj komunikacijskoj i podatkovnoj infrastrukturi NATO-a u regiji. Komunikacijski kabeli nisu napravljeni da izdrže hibridno ratovanje. Osim toga, nedovoljno radara, nadzornih dronova, bespilotnih letjelica, ratnih brodova sposobnih za borbu protiv podmornica i satelitske pokrivenosti čine SAD ranjivim na rusku nuklearnu prijetnju. Jednostavno nije dovoljno da Amerika razvije vlastite sposobnosti.
Nova američka arktička strategija
Stoga, kao što je navedeno u arktičkoj strategiji Ministarstva obrane SAD-a za 2024., suradnja s arktičkim saveznicima NATO-a ključna je za sustizanje prisutnosti Rusije i Kine u regiji. Ali s obzirom na to da se obrambena industrijska baza Ujedinjenog Kraljevstva već bori da ispuni svoje AUKUS obveze prema SAD-u i Australiji; da se Finska i Švedska trebaju fokusirati na sigurnost u regiji Baltičkog mora; i da se Island oslanja na SAD u svojoj obrani, jedini saveznici NATO-a u susjedstvu Arktika koji trenutno značajno dijele ovaj sigurnosni teret su Kanada, Norveška i Danska.
I dok su ove zemlje predane proširenju svojih zaliha ledolomaca, podmornica, bespilotnih vozila te komunikacijske i podatkovne infrastrukture, one su također prilično male nacije s proturječnim zahtjevima za doprinos u obrani: Danska ima velike obrambene odgovornosti u Baltičkom moru i mora se prilagoditi obrambenim prioritetima Grenlanda i Farskih otoka kako bi zadržali utjecaj na obrambene odluke koje izravno utječu na njih. Kanada troši velik dio svog proračuna za obranu na pokretanje svog posrnulog projekta ratnog broda. I iako je Norveška važan partner, nakon što je najavila kupnju pet ratnih brodova i pet podmornica, Oslo tek treba izdvojiti velike iznose za brodove ledolomce koji bi osigurali sposobnost za lov na podmornice diljem zapadnog Arktika. Povrh toga, sve tri zemlje ulažu velika sredstva u jačanje položaja ukrajinske sile prema Rusiji.
Pregovaranje o planu obrane Arktika koji može odvratiti Rusiju i Kinu u sljedećem desetljeću težak je zadatak – zaključuje Liselotte Odgaard. A s tako malom skupinom pouzdanih saveznika i njihovim konkurentskim prioritetima u drugim arenama i domenama, razvoj vjerodostojnog stava NATO snaga na Arktiku zahtijevat će delikatno balansiranje.
Američko-ruska bitka za Arktik
Prosudba
Zapad uvelike kasni za Rusijom u sferi očuvanja i razvoja svojih strateških interesa u energentima i drugim prirodnim resursima (poput ribljeg fonda) prebogatoj arktičkoj regiji. Kada tome pridodamo i više nego snažno uključivanje Kine u ruske ili zajedničke projekte u arktičkoj zoni stvar postaje još dramatičnija. Liselotte Odgaard čak vjerojatno i svjesno umanjuje neugodnosti koje zapad već sad ima, a još će ih i više imati zbog uključivanja Kine u ovu veliku rusku „arktičku igru“. Iako je i njen navedeni tekst itekako dostatno upozoravajući.
Ako su se u svojim strateškim doktrinama već odlučile na dugotrajni sukob sa svojim glavnim vojnim suparnikom – Rusijom (u što su uključili i čitav zapad), Sjedinjene Države morale su voditi puno više računa da svojom politikom prema Kini ne dovedu do kinesko-ruskog neviđenog strateškog partnerstva (koje, ako se globalno sigurnosno i geopolitičko stanje nastavi razvijati ovakvim smjerom i dinamikom, kakvi su sada – može vrlo brzo zadobiti i oblik klasičnog savezništva tipa onog kakvog predstavlja NATO).
Washington i njegove sadašnje elite unutar „duboke države“, umjesto opreznog balansiranja odnosa s Pekingom na njega su krenule džonom – odmah s početkom rada Bidenove administracije. Ona prethodna – Trumpova – za tako nešto već je trasirala put.
Kada na nekog fizički nasrneš, ili ga pak stjeraš u kut prijeteći mu kako iz njega neće izići ako ti se ne pokori – jasno je da će suparnik pokušati pružiti otpor ukoliko osjeti da je za to dovoljno sposoban. Radije, nego biti uništen ili pretvoren u slugu.
S velikim državama, a k tome i nuklearnim silama – ovakva tvrda i beskompromisna politika kakvu provodi Washington nema dugoročne šanse za uspjeh. Toga su već mnogi svjesni i na samom zapadu.
Tjedna analiza Zorana Metera: 2024. bit će još luđa. Kako SAD žele dobiti novih milijun km2 teritorija i reakcija Rusije
Nažalost, čini se najmanje oni koji i donose ključne odluke. Ili su pak svjesni ali im drugo ne preostaje s obzirom da se njihova globalna dominacija ubrzano urušava. Od tuda i nove krize i novi ratovi.
Zbog toga će nam upravo to – opasna igra va bank – još dugo biti sudbina.
