Iako je cijelu regiju zgrozio svojom izjavom o žrtvama Bleiburga i Križnog puta, Dragan Mioković ostaje na čelu Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Skandalozna poruka “malo su ih pobili”, kojom je Mioković izravno požalio što partizanske likvidacije Hrvata 1945. godine nisu bile još masovnije, nije bila dovoljan razlog njegovim ‘koalicijskim’ partnerima da ga smijene. Umjesto moralne osude i političke odgovornosti, u Sarajevu je na snagu stupila besramna zaštita lika i djela čovjeka koji javno slavi zločin.
Hrvatske stranke predvođene HDZ-om BiH i HDZ-om 1990 i HNP-om, uz jasnu podršku Marija Karamatića i Slavena Raguža, odmah su zatražile Miokovićevu smjenu. Međutim, umjesto osude govora mržnje, iz Naše stranke (NS) stigla je sramotna obrana. Predsjednik kluba zastupnika NS-a, Mirsad Čamdžić, otvoreno je stavio fotelje ispred morala, tvrdeći da bi smjena Miokovića značila da će HDZ BiH preuzeti potpunu kontrolu. Čamdžić je poručio: “To ne bi bila samo smjena jednog čovjeka, nego bi otvorila vrata potpunoj koncentraciji moći u rukama HDZ-a”.
Ovakva retorika “straha od HDZ-a” služi samo kao paravan za zaštitu čovjeka koji zagovara masovna ubojstva. Umjesto da se srame Miokovićevih riječi, u NS-u su se okomili na “drugog Dragana” (Čovića), optužujući ga za druženje s nepoćudnim osobama, dok istovremeno u svojim redovima drže čovjeka koji javno žali što na Bleiburgu nije pobijeno još više ljudi. To je vrhunac licemjerja takozvane građanske politike koja se prodaje pod europsku, a zapravo baštini najmračnije totalitarne porive. Posebno zabrinjava šutnja i taktiziranje ostalih bošnjačkih stranaka. Komšićeva Demokratska fronta (DF) licemjerno najavljuje podršku smjeni, ali ne zbog sramotne izjave o hrvatskim žrtvama, već zbog navodnog Miokovićeva “nerada”. Time izravno poručuju da im Miokovićevo prizivanje smrti nad Hrvatima nije problem, čime se još jednom potvrđuje sustavno ignoriranje hrvatske tragedije unutar institucija Federacije.
Mioković zadržava poziciju unatoč slavljenju pokolja
Ovaj slučaj podsjeća na širu kampanju radikalizacije i vrijeđanja Hrvata u BiH. Sjetimo se ministra Zukana Heleza koji je Željanu Zovko nazvao “poluretardiranom”, a Maxa Primorca “ustaškim kopiletom”. Miokovićeva izjava samo je logičan nastavak te politike u kojoj je dopušteno sve, od vrijeđanja do otvorenog zazivanja klanja, naravno ako se to upakira u borbu protiv “dominacije HDZ-a”.
Ovakav ishod, u kojem Mioković zadržava poziciju unatoč slavljenju pokolja, predstavlja potpunu kapitulaciju morala pred političkim pragmatizmom. Naša stranka je, odbijajući smjenu, jasno poručila da su im fotelja i strah od “dominacije HDZ-a” važniji od osude otvorenog govora mržnje i zazivanja novih jama. Činjenica da bošnjački blok radije bira predsjedatelja koji žali što krvnici 1945. godine nisu bili temeljitiji, nego što bi dopustili legitimnim hrvatskim predstavnicima preuzimanje funkcije, razotkriva svu dubinu licemjerja takozvane građanske politike u Sarajevu.
Miokovićev opstanak na vlasti šalje zastrašujuću poruku Hrvatima u BiH da njihove žrtve nemaju pravo na pijetet, već služe kao moneta za političko potkusurivanje. Njegova naknadna isprika o “nespretnoj izjavi” samo je prozirni paravan za brutalnu istinu koja je izgovorena pred kamerama, da je ljudi pobijeno “malo”. Ovime je Federacija BiH službeno potvrdila da je društvo u kojem je dopušteno javno žaliti što hrvatski narod nije još masovnije istrijebljen, dokle god se tim radikalizmom čuvaju privilegije i vlast.
