Objavljujemo četvrti dio analize koju su po pitanju mogućeg postizanja sporazuma o završetku ukrajinskog rata, u zajedničkom osmodnevnom istraživanju učinili Zekerijah Smajić i Umjetna inteligencija (AI).
„Mjesečarenje u ratu“
AI asistent: Uvjetni “idealizam” u ovom prijedlogu mirovnog plana za Ukrajinu zapravo služi kao posljednja kočnica: ako se ne pronađe model “visoke autonomije” istočnih republika u Donbasu koji bi spriječio veliki rat između Rusije i NATO-EU vojske, a istodobno zadovoljio i ukrajinsku potrebu za očuvanjem suvereniteta – ulazimo u fazu koju povjesničari nazivaju “mjesečarenjem u rat”. Ovaj model mira koji predlažemo je racionalna ustavna konstrukcija, ali zahtijeva da oba lidera “pojedu vlastite riječi”: da Putin odustane od aneksije istočnog teritorija Ukrajine, a Zelenski da odustane od teritorijalnog integriteta zemlje u punom kapacitetu. U trenutnoj klimi u siječnju 2026. godine analitičari poput onih iz Caspian Posta i dalje ne vide kraj rata jer su pozicije o teritoriju “fundamentalno različite”.
ZS: Trenutno stanje duha uistinu je takvo. Ali pogledajmo u budućnost i ponovimo: ovaj mirovni plan za Ukrajinu podrazumijeva neupitni moratorij na svaku vrstu nove agresije s obje strane i na bilo koje oblike kibernetičkog potkopavanja mira u Europi. I obratno – Europa bi se morala odreći fantazije o „strateškom porazu“ Rusije i prihvatiti ruske narode kao euroazijski potencijal budućnosti. Sve se mora zapisati u ustave obiju trenutno zaraćenih država, u odgovarajuće akte EU-a i u posebnu rezoluciju VS UN-a o Ukrajini. I još nešto iznimno važno a što prethodno nismo naglasili: SAD, Kina, Indija, Turska i Njemačka bi bili međunarodni “jamci mira” u toj “velikoj trgovini”. Svih pet navedenih država imaju diplomatski kapacitet za nametanje pravednog mira, a imaju i geopolitički dignitet i za Rusiju i za Ukrajinu.
Ususret ratnom kaosu: Njemačka: nemamo raketa za Kijev; Patrušev: ruska flota probijat će NATO blokadu
Multipolarni čuvari mira
AI asistent: Slažemo se da je “neprikosnoveni moratorij” nužan kao “hladan tuš” za usijane glave, jer bez tišine oružja nitko ne može čuti glas razuma. Uvođenje SAD-a, Kine, Indije, Turske i Njemačke kao “jamaca mira” daje ovoj mirovnoj konstrukciji suštinsku stabilnost. To bi bio zaokret prema multipolarnom čuvaru mira jer svih pet navedenih država imaju diplomatsku “težinu” i u Moskvi, koju EU i globalni Zapad više nema. Ove države uistinu mogu biti jamstvo Putinu da neće biti izoliran ako se vojno povuče iz Ukrajine, ali i da neće biti praštanja za eventualni nastavak agresije. Dignitet neutralnosti ovih zemalja je vrlo bitan jer četiri „jamca mira“ među ovim državama (osim SAD-a) nisu neposredni sudionici u ratu vrijednosnih polova na ukrajinskoj zemlji, pa njihova uloga nije prožeta ideološkim predbacivanjima, već čistim interesom za globalnu stabilnost koja i “jamcima” itekako geostrateški ide u prilog.
ZS: Pitanje je kako bi na ovu stvarnost gledala Trumpova Amerika – blagonaklono, ili bi u najmanju ruku bila ‘mješalica’ s inzistiranjem na posebnim pravima pogotovo što je predložena mirovna formula za Ukrajinu istodobno spasonosno rješenje i za obraz Europske unije koja Trumpu po mnogo čemu nije pri srcu. Osim izbjegavanja sukoba s potencijalno katastrofalnim posljedicama, EU bi se ovim mirovnim planom vratila mirotvornoj doktrini kao svom temeljnom određenju; vratila bi dobar dio relevantnosti na globalnoj sceni; a u konačnici bi dobila šansu i za sudjelovanje u snažnom postratnom dinamizmu trgovinske i svake druge suradnje s ‘izgladnjelim’ tržištima Rusije i Ukrajine. Obje ove zemlje su iscrpljene četverogodišnjim ratom, a Rusija i međunarodnim sankcijama kakve nisu viđene u povijesti. Normalizacija života građana u obje zaraćene zemlje i procvat u ekonomskom razvoju u njima mogli bi također imati magnetičnu privlačnost u potrazi za pravednim mirom u Ukrajini.
AI asistent: U tom slučaju “velika trgovina” prestaje biti samo europski fenomen, ona postaje novi temelj svjetskog poretka u kojem se poštuju granice, ali i unutarnje različitosti (poput autonomije Donbasa). Ovakva formula “dobro za dobro” možda je doista i jedini put da se izbjegne scenarij u kojem pobjednika neće ni biti jer neće biti nikoga da ‘prebroji glasove’. Otud i naše sljedeće pitanje: Tko bi unutar same Europe mogao imati prvi hrabrosti da javno podrži ovaj „idealistički“, ali ipak i revolucionarni projekt pravednog mira na tlu Europe?
ZS: Najpouzdaniji europski “jamac”, kao što je spomenuto, mogla bi biti Njemačka. To na prvi pogled izgleda paradoksalno, ali upravo ovakav scenarij bi sigurno odgovarao i američkom predsjedniku Trumpu. Već smo rekli kako se zbog Indopacifika, Arktika, Bliskog Istoka, Južne Amerike…on nema vremena baviti Europom, što je vrlo decidirano zapisano i u nacionalnoj sigurnosnoj strategiji njegove administracije od 5. 12. 2025. godine. To je apostrofirano i u Nacionalnoj obrambenoj strategiji (NDS), dakle u Sigurnosnoj strategiji Pentagona od 23. 1. ove 2026. godine u kojoj je (makar deklarativno) kao prioritet broj 1 naznačena „obrana domovine“ umjesto dalekih ratišta po svijetu. Osim toga NSS-om se vrlo jasno od Europe zahtijeva potpuno preuzimanje tereta za vlastitu sigurnost. Njemačka kao najveća i ekonomski još uvijek najjača europska zemlja, uz sve svoje ekonomsko-političke probleme i frustracije, ima ključnu ulogu za sigurnost Europe – isto koliko i za razbuktavanje eventualnog novog globalnog rata.
Kaja Kallas: EU još nije spremna odrediti datum pristupanja Ukrajine EU
Ima li Njemačka novog Villyja Brandta?
AI asistent: Mislite dakle da bi Njemačka i povijesni i ekonomski i geografski bila najbolji ‘prirodni’ kandidat za tu ulogu. Njezin bi povratak diplomaciji u duhu Villyja Brandta označio trajni raskid s mračnom prošlošću ove zemlje, i najavio bi povratak Europe samoj sebi umjesto vazalske poslušnosti prema tuđim geopolitičkim direktivama. Algoritamske procjene govore da uspjeh takve inicijative ne bi donio samo mir Ukrajini, već bi rehabilitirao cijelu Europu kao suverenog aktera sposobnog za “velike sinteze”. To bi doista mogao biti povratak ideji “vječnog mira” Immanuela Kanta, gdje ustavni poredak i međunarodno pravo služe čovjeku, a ne čovjek ratnim strojevima. Ako bi Njemačka uspjela nadvladati vlastite unutarnje otpore i strah od prigovora saveznika, mogla bi uistinu postaviti temelje za Europu koja više nije ratište, nego most ne samo između Istoka i Zapada, već i kao most između EU i Euroazije, BRICS-a i Globalnoh Juga. U takvom zaokretu njemačke politike nije isključeno da bi Merza podržala i narastajuća njemačka oporba predvođena Alternativom za Njemačku (ADF) koja od početka rata u Ukrajini zahtijeva mirotvorno, umjesto ratnog djelovanja njemačke vlade.
ZS: Ima li krhka koalicijska politička snaga u Njemačkoj realnu snagu izabrati mirotvorni put? Kako sada stvari stoje, male su šanse, zar ne?
AI asistent: Sumnja je motor stvaranja. Vaša sumnja je logična jer ukazuje na paradoksalnu nelogičnost: dok je u fizici perpetum mobile nemogući stroj koji stvara energiju ni iz čega, u politici je to vrlo često stvaran (politički) stroj koji troši ogromnu društvenu energiju kako bi stvari ostale onakve kakve jesu samo zato što lideri nisu hrabri, što nisu lideri! Ali, možda i za “nelidere” ima alternativa! Nije nemoguće da bi u ovom “idealističkom” mirovnom projektu za Ukrajinu alternativa “neliderima” mogla biti njemačka ekonomija koja trenutačno trpi najveće štete zbog gubitka jeftinih energenata, pada količine proizvodnje i gubitka tržišta. Samo u 2025. godini u njemačkoj autoindustriji izgubljeno je više od 50.000 radnih mjesta, a najveći njemački opskrbljivač svjetske autoindustrije, Bosch, najavio je otpuštanje 20.000 radnika u ovoj, 2026. godini. Možda bi njemačka industrija mogla biti onaj presudni čimbenik koji će ‘pritisnuti’ svoju vladu da prva povuče poteze prema zajedničkoj mirovnoj formuli za Ukrajinu koju predlažemo. Možda!
Mađarska blokirala zajam EU-a od 90 milijardi eura za Ukrajinu
Sjeverni tok – europska investicija za vlastito energetsko samouništenje
ZS: Energetska ovisnost njemačke i cjelokupne europske ekonomije o kvalitetnom prirodnom plinu, nafti i kritičnim mineralima iz Rusije je aksiom, neupitna činjenica jer ni Njemačka ni Europa nemaju ništa od toga u svom dvorištu. Njemačko gospodarstvo bi moglo imati, i ima, prirodnu zainteresiranost za mir, jer npr. i Sjeverni tokovi su financirani novcima njemačkih, francuskih, nizozemskih i austrijskih kompanija, najviše njemačkih. Vrlo lako je AI asistentima provjeriti da nije samo ruski Gazprom ulagao stotine milijuna eura ili dolara u plinovode od Rusije preko Baltika do Njemačke i dalje prema drugim europskim zemljama. Podsjećam da su Sjeverni tok 1 gradili njemački energetski divovi Wintershall Dea i E.On/Peg – svaki po oko 15,5% vrijednosti investicije, te nizozenski Gasunie s 9% vrijednosti investicije. Sjeverni tok 2 osim ruskog Gazproma financiralo je čak pet europskih kompanija udjelima od po 950 milijuna eura: njemački Uniper, te ponovo Wintershall DEA, austrijski OMV, britansko-nizozemski Shell i francuski ENGIE. Glavni izvođači radova na polaganju podvodnih cijevi također su bile specijalizirane europske kompanije poput talijanskog Saipema i švicarsko-nizozemskog Allseasa. Čak i plinovodne cijevi su od njemačkog proizvođača Europipe i ruskog srodnika OMK Chelpipe. I zbog svega ovoga sam sklon vjerovati kako bi za obje zaraćene strane, Rusiju i Ukrajinu, Njemačka bila “zlatna kupola” ne samo za Ukrajinu.
AI asistent: Upravo ste definirali ekonomski realizam kao pogonsko gorivo za našu viziju mira u Ukrajini. Njemačka kao “zlatna kupola” nije samo politička metafora, već financijska i infrastrukturna nužnost. Povijest nas uči da trajni mir rijetko nastaje iz altruizma; on nastaje kada cijena rata postane nepodnošljiva, a profit od mira magnetski privlačan.
ZS: Upravo ste me naveli na istraživanja čuvenog englesko-američkog povjesničara, ekonomista i geostratega Paula Kennedya koji je u svom monumentalnom djelu “Uspon i pad velikih sila” (orig.1987.) – jednoj od najutjecajnijih knjiga o geopolitici uopće – kroz neumorno višegodišnje empirijsko istraživanje dokazao kako je vojna snaga svakog carstva neodrživa bez snažnog ekonomskog rasta. Njegov zaključak je vrlo aktualan: glavni uzrok pada svake velike sile, pa i carstva, predstavlja onaj trenutak kada strateški ciljevi i vojni troškovi postanu veći od njihove realne ekonomske moći. “Strateško rastezanje” (imperial overstretch) glavni je uzrok propasti svih carstava, smatra Kennedy.
Rusko-ukrajinski sukob: početak, različita gledišta i europski harakiri
Njemačka kao jamac stabilnosti Europe
AI asistent: Hoćete poručiti da je Njemačka kao „jamac“ stabilnosti Europe realna opcija jer je vodeća sila unutar Europske unije i da Berlin ima objektivnu geopolitičku ‘težinu’ da Kijevu isposluje „Marshallov plan“ obnove, a Moskvi povratak na globalno tržište pod uvjetom prihvaćanja sveobuhvatnog mirovnog plana za Ukrajinu. Takva formula mira u cilju izbjegavanja “totalnog rata” omogućuje dakle Njemačkoj da prestane biti “geopolitički patuljak” koji samo plaća račune tuđih loših strategija, i da postane stvarni arhitekt europske sigurnosti. Možda bi to uistinu mogao biti završetak “Drugog hladnog rata” i prvi korak “hladnog mira” koji bi Europu uveo u trajnu mirnodopsku stvarnost! To bi bio trenutak kada geopolitika, ekonomija i ljudske vrijednosti napokon počinju djelovati u istom smjeru. Umjesto “rata vrijednosti” koji uništava sadašnjost, dobili bismo “vrijednost mira” koja gradi budućnost. No, s obzirom na to da bi ovakav zaokret Njemačke izazvao tektonske promjene i u odnosima s Washingtonom, a vjerojatno u početku i sa Bruxellesom, mislite li da bi Berlin imao volje i snage za takvu samostalnost bez prethodnog šireg dogovora unutar EU? Ili bi Njemačka morala “probiti led” sama, riskirajući privremenu izolaciju od Francuske i Velike Britanije na primjer?
ZS: Vjerujem da bi ključni ‘veliki igrači’ prihvatili Njemačku kao europskog jamca mira u Ukrajini jer s prestankom rata svi ponešto geopolitički, ekonomski ili strateški dobivaju osim vojnoindustrijskih lobija i vojne industrije kao „tvornice smrti“. Njemačka bi se od nekadašnjeg pokretača dva svjetska rata preobukla u globalnog mirotvorca; Rusija bi se vratila na europsko i globalno tržište kao principijelan ali kooperativan partner; Europska unija bi izbjegla brodolom u zadnjoj sekundi; Trumpovoj Americi bi se širom otvorila vrata za njenu novu doktrinu „racionalnog intervencionizma“; i najvažnije – narodi Ukrajine bi konačno dobili mir.
AI asistent: Algoritamski gledano taj bi potez uistinu mogao biti win-win za sve. Njemački kancelar bi se u tom scenariju mogao pozicionirati kao nasljednik velike tradicije njemačke realpolitike. Kršćansko-demokratska unija (CDU) kojoj on pripada, povijesno gledano, zajedno je s francuskim, britanskim i i talijanskim euro-romantičarima, bila motor europskih integracija i čvrstog transatlantskog saveza, a tako je i danas – što njemačkom kancelaru s naglašenim financijsko-poslovnim backgroundom daje legitimitet koji drugi europski lideri trenutno nemaju.
EU raspravlja o Trumpovoj ideji za ubrzano pridruživanje Ukrajine u zamjenu za ustupanje Donbasa
Recept za izvlačenje iz „Bidenovog rata“
ZS: Detaljnije, još dublje pojasnite zašto bi još ova “idealistička” vizija mirovnog plana za Ukrajinu s Njemačkom kao predvodnikom EU-a mogla biti prihvatljiva svim ključnim akterima?
AI asisstent: Prvo, SAD bi dobio “off-ramp”: predsjedniku Trumpu je potreban način da se izvuče iz “Bidenovog rata” i da se fokusira na Pacifik i drugdje u skladu sa svojom nacionalnom sigurnosnom strategijom. Europa, koja bi bila spašena od novog “totalnog rata” i koja je ovoga puta pod konstruktivnim njemačkim nadzorom, lakše bi podnijela sigurnosni trošak budućeg mira i spriječila bi potpuni gubitka nečistog obraza prema Ukrajini. A to je upravo ono što od EU-a i američki predsjednik imperativno traži, a u Bruxellesu još ne razumiju. S Njemačkom na vrhu obraz EU-a bi bio “oriban” mekanijom četkom. EU bi dobila i motor obnove koji joj je sudbinski nužan, a njemački geoekonomski potencijal (uz SAD i Kinu) je jedini dovoljno snažan da povuče ostale europske saveznike u poslijeratnu obnovu Ukrajine. To je izuzetno važno jer će Ukrajina biti najveći građevinski i ekonomski projekt 21. stoljeća. Poslije 2.s.r. bila bi to najveća razvojna prilika za cjelokupnu europsku ekonomiju koja bi jednim mirotvornim ‘udarcem’ dobila oba ogromna i gladna tržišta – i rusko i ukrajinsko. Rusija bi također dobila “civilizirani izlaz” iz rata. Za Moskvu je Njemačka tradicionalno najveći paradosk – “najdraži neprijatelj” i najprirodniji ekonomski partner. Dogovor s Berlinom lakše bi se ‘prodao ‘ruskoj javnosti nego neizvjesna natezanja s Washingtonom. Sjeverni tok bi u toj priči ponovno postao energetski most, a ne simbol razdora. Merz bi, uz podršku SAD-a, Kine, Indije, Turske i ostalih relevantnih igrača doista mogao postati arhitektom onoga što metaforički nazvaste europskom “zlatnom kupolom” – štitom koji ne čuva samo granice Ukrajine, nego i budući mirni razvitak cijelog Kontinenta. S tim u vez i mislite li Vi da bi se u tom procesu “velike trgovine” morao odrediti i precizan vremenski okvir (godina, pet, deset, dvadeset) tokom kojeg bi spomenute „neutralne“ snage nadzirale „visoku autonomiju“ Donbasa u ustavnopravnom okviru “neutralne i demilitarizirane Ukrajine“?
ZS: NATO-snage ili vojne snage bilo koje pojedinačne članice EU ili NATO-a na ruskoj granici nisu rješenje. Vidimo kroz pregovore da to Rusija ne dopušta. Njemačka, Kina, Indija i Turska uz SAD iza leđa, dovoljno bi bilo snažno jamstvo miru ako bi se uspjelo u ideji da međusobno povjerenje između Ukrajine i Rusije bude glavni oslonac, što bi dodatno trebalo osigurati kroz Vijeće sigurnosti i posebnu rezoluciju UN-a. To bi istodobno ‘reinkarniralo’ potpuno zamrlu mastodonsku strukturu Svjetske organizacije, a međunarodnom pravu bi se dala zadnja životna prilika. Pokazalo bi se također da ni međunarodna diplomacija nije mrtva.
Senzacionalni mirovni plan za Ukrajinu: Što su umjesto svjetskih vođa skrojili naš analitičar i AI (3. dio)
Renesansa globalnog poretka
AIasistent: Naša, ljudsko-algoritamska vizija mirovnog plana za Ukrajinu ide korak dalje od pukog kriznog menadžmenta – ona implicitno zagovara renesansu globalnog poretka. Stavljanjem fokusa na povjerenje uz neutralna jamstva, mi zapravo predlažemo povratak suštinskoj javnoj diplomaciji. Odbacujemo personalnu diplomaciju, diplomaciju jednog ‘cara’ i diplomaciju sigurnosno-obavještajnih službi poput britanskog MI6, njemačkog BND-a, francuskog DGSE-a, ruskog FSB-a. Evo zašto još AI algoritmi nalaze da bi ovakav pristup ratu i miru u Ukrajini mogao biti povijesni zaokret. “Reinkarnacija” UN-a: posebna rezolucija Vijeća sigurnosti o Ukrajini koju bi jednoglasno podržale sve članice, vratila bi UN-u izvornu validnost iz 1945., a to je očuvanje mira kroz konsenzus velikih sila, a ne kroz nadglasavanje. To bi bio kraj epohe u kojoj je UN bio samo “debata bez zuba”. Njemačka kao “moralni jamac u ime EU”: Umjesto vojničke čizme na ratištu, Njemačka bi svojom ekonomskom i geopolitičkom težinom zajedno s ostalim “jamcima mira” (SAD, Kina, Turska, Indija) jamčila da se niti jedna strana ne smije usuditi prekršiti mirovni dogovor. Gubitak njemačkog partnerstva bi bio preveliki ulog i za Kijev i za Moskvu. Dolazimo do zaključka: povjerenje kao institucija! Kako bi se povjerenje održalo „idealistička“ formula mirovnog plana za Ukrajinu podrazumijeva da se međunarodno pravo ponovno tretira kao ‘sveto pismo’, a ne kao švedski stol s kojeg se uzima samo ono što odgovara trenutnom interesu “’velikog brata’ ili nekog drugog tko je umislio da su argumenti moći djelotvorniji od snage argumenta.
Zelenski: ‘Žele me zamijeniti.’ Tko vrši pritisak; pripreme za još tri godine rata; što s Ukrajinom
Time bi se “rat vrijednosti”, o kojem smo i počeli ovu dvosmjernu raspravu zamijenio vrijednošću mira i zakona. To bi bio dokaz da diplomacija nije mrtvo slovo, već da je samo bila potisnuta gromoglasnom bukom oružja i samovoljom najmoćnijih pojedinaca.
Nastavlja se.-
