Sirijski građanski rat koji je izbio u proljeće 2011. temeljito je i nepovratno promijenio izgled Sirije, ali i Bliskog istoka. Štoviše, krvavi rat je trajno utjecao i na svijet što se najbolje vidjelo ogromnim izbjegličkim valovima u ljeto 2015. i posljedičnim terorističkim napadima diljem Europe. Najvažnije od svega, premda se tehnički radi o građanskom ratu, u Siriji su izravno ili neizravno uključene brojne vanjske države, pa to čini sirijski rat mini svjetskim ratom na ograničenom prostoru. Rat će uskoro navršiti svoju 14. godinu, ali kraj mu se ne nazire.
Nema kraja sirijskim mukama
Iako je u prosincu 2024. svrgnut režim Bašara al-Asada i velik dio Sirije su preuzeli islamistički fundamentalisti terorističke organizacije Hayat Tahrir al-Shama (HTS – rebrendirana Al-Qaida) na čelu s Abu Muhamedom al-Džulanijem (iliti Ahmedom al-Sharaaom), sirijsko pitanje je daleko od razrješenja. Zemlja je podijeljena u nekoliko odvojenih područja (unutar jednog područja postoje dodatne podjele frakcija) i rat se nastavlja kao i patnje civilnog stanovništva. HTS-ovci su pokazali kako „vuk možda mijenja dlaku, ali ćud nikada“ kada su njihovi vojnici početkom ožujka masakrirali nekoliko stotina pripadnika manjinske alavitske zajednice. Dana 29. ožujka al-Sharaa je imenovao novu prijelaznu vladu koja uključuje kršćane, Druze i alavite, ali teško je će te tehničke promjene, dovesti do neke stabilizacije.
Kao glavni razlog izbijanja rata i stradanja nekoliko stotina tisuća ljudi (a možda i više od milijun) mainstream mediji na Zapadu žele nametnuti ustanak naroda protiv zlog i pokvarenog diktatora Asada. Ne treba posebno spominjati da su razlozi za rat vrlo složeni, ali ovom prilikom treba se podsjetiti kakva je to država bila Sirija uoči 2011. Iako je Sirija danas možda najkaotičnija država svijeta prije samo 15 godina bilo je potpuno drukčije. Sirijska Arapska Republika bila je usprkos ograničenjima autoritarne vladavine, napredna arapska država koja je mnogima u regiji mogla poslužiti kao uzor.
Malo poznata nedavna povijest
Bašar al-Assad je došao na vlast u srpnju 2000. tako što je naslijedio svog preminulog oca predsjednika Hafeza al-Asada. Prvi prosvjedi protiv režima kojeg je donijelo Arapsko proljeće dogodili su se u ožujku 2011. Tijekom toga 10-godišnjega perioda Sirija je imala svoje bolje i lošije dane i situacija je bila daleko od idealne, pogotovo u nekom demokratskom smislu. Međutim, danas kad se analizira stanje u Siriji prije rata sječe se dojam da je Asadova Sirija bila multikulturalna država mira, prosperiteta, turizma i stabilnog gospodarskog rasta. Moglo bi se bez pretjerivanja kazati da se radilo o nekoj vrsti blagostanja pogotovo nakon svih užasa koji su uslijedili. Prije 2011. stanje u zemlji bilo je mirnodopsko, nije bilo velikih prosvjeda, štrajkova, pobuna. Sirija je bila poprilično prosperitetna zemlja kojoj su zavidjeli mnogi ne samo na Bliskom istoku, već i šire.
Život kao iz Tisuću i jedne noći
Prije početka građanskog rata Sirija je bila živahna država nabijena energijom. Mlađahno stanovništvo je brojilo više od 22 milijuna ljudi, od kojih su mnogi živjeli živote sličnim ljudima u razvijenim zapadnim zemljama. Glazba, moda i sport bili su među najpopularnijim razonodama Sirijaca. Godine 2010. najpopularniji upisi na internetskim tražilicama bili su Arapski idol, bodybuilding, ljetna moda i američka pjevačica Miley Cyrus. Megapopularni su bili video snimci nogometnog kluba FC Barcelone na YouTubeu. Iste godine je virtualni bend Gorillaz postao najveći zapadni bend koji je nastupio u Siriji. U tom periodu bile su živahne tržnice u starim gradovima Damaska i Alepa, a država je imala svoju inovativnu IT industriju usprkos ekonomskim sankcijama Zapada. Bila je i središte tekstilne industrije u regiji.
Sirija je bila primjer autentičnog multikulturalnog i multikonfesionalnog društva u kojem već stoljećima žive većinom u miru i slozi različite frakcije kršćana (rimokatolici, grkokatolici, pravoslavci, protestanti), muslimana (suniti, šijiti, alaviti), Židovi i ostale vjerske i etničke zajednice. Npr. u starom gradu u Damasku prije rata bilo je jednostavno prolaziti, bez prelaska ratnih crta, od pretežito muslimanskih dijelova grada do onih četvrti gdje su kršćani u većini. U blizini su smješteni crkveni tornjevi i minareti džamija. Postojala su mnoga mjesta gdje su kršćani, muslimani, Kurdi i Arapi dijelili kafiće, restorane i umjetničke galerije na kojima se nije vidjela podijeljenost po etničkim i religijskim crtama. Čak pet papa rimokatoličke crkve je sirijskog podrijetla.
Tolerancija i otvorenost svijetu
Sirija je oduvijek posjedovala otvoreno društvo okrenuto zapadnoj kulturi kao nijedna druga arapska država. Država je bila sekularna, a šerijatski zakon protuustavan. Žene nisu bile obavezne pokrivati se velom niti nositi burke. Sirijke su imale pravo na zdravstvo i obrazovanje kao i muškarci. Prije rata Sirija je bila jedina zemlja u regiji bez unutarnjih pobuna i etničkih sukoba. Čak 10% stanovništva bilo je kršćanske orijentacije. Kršćani su mogli kupovati zemlju i graditi crkve. U ostalim arapskim zemljama kršćanska populacija broji manje od 1%.
Gospodarski uzlet
U periodu od 2000. do 2010. sirijski BDP se utrostručio. Istovremeno, vlasti su uspjele smanjiti omjer javnog duga u odnosu na BDP sa 150% na samo 30%. To su izvanredna postignuća. Zapravo, Sirija je bila toliko stabilna država da je nakon izbijanja rata u Iraku 2003. postala destinacija broj 1 za iračke izbjeglice koje su pobjegle nakon početka američke invazije i posljedičnog građanskog rata. Do 2010. u Siriji je živjelo oko jedan milijun iračkih izbjeglica što je dokaz humanosti vlasti na čelu s Asadom. On nije morao primiti te izbjeglice. Bila je to isključivo dobra volja.
Turistička oaza
Prije 2011. Sirija je posjedovala brzorastući turizam. Zemlja bila omiljeno odredište širokih masa turista, najsigurnija i najliberalnija država na Bliskom istoku, iako je desetljećima bila zasjenjena turističkim divovima na Sredozemlju: Egiptom, Tunisom, Turskom i Ciprom. Godine 2010. list „The New York Times“ proglasio je Siriju 7. najpoželjnijim odredištem na svijetu. Sirija ne samo što ima prekrasne plaže u Tartusu i Latakiji već ima i velik broj drevnih gradova uključujući i one pod zaštitom UNESCO-a. Prijestolnica Damask sa svojom dugačkom povijesti poznata je kao tolerantan i zabavan grad u kojem se može na jednostavan način naučiti arapski jezik. Damask je proglašen arapskim gradom kulture 2008. Sirijska hrana, pogotovo ona koja se mogla jesti u drevnom Alepu, smatrala se najboljom na Bliskom istoku. Pekare i slastičarnice nalazile bi se na svakom koraku. Turisti bi dolazili da vide ruševine gradova iz rimskog doba, izuzetno prostrane pustinje, užurbane gradske sajmove, prastare plaže i džamije iz ranih dana islama. Sirija je postala središte umjetnosti i kulture još 3.000 godina prije Krista, a nju se oblikovale brojne civilizacije poput grčke, rimske, bizantske, otomanske i islamske.
Turistička ponuda punila je sirijski državni proračun, ali i proračune privatnih ugostitelja i obrtnika. Prema statistici sirijskog Ministarstva turizma, otprilike oko 8,5 milijuna stranih turista je posjetilo Siriju 2010. što je povećalo turističke prihode za 40% u odnosu na 2009. Dakle, u godini uoči izbijanja rata više je turista posjetilo Siriju nego Australiju – 5,8 milijuna posjetitelja. Sirijci su te 2010. zahvaljujući turističkim dolascima uprihodili skoro 8,4 milijarde američkih dolara. Turizam je dao doprinos oko 13,5% ukupnom BDP-u i osigurao 13% radnih mjesta u zemlji. Istovremeno, država je ulagala milijarde u raznovrsnu turističku ponudu. U sljedećoj godini kad je započeo rat Sirija je zaradila samo 1,8 milijardi $.
Asad – najpopularniji arapski vođa
Odlični rezultati prije početka rata tada su pripisivani poboljšanom međunarodnom položaju Sirije, odnosno približavanju Damaska Zapadu. Siriju su u godinama neposredno prije rata posjećivali mnogi uglednici sa Zapada poput pape Ivana Pavla II., Tonyja Blaira, Nicholasa Sarkozyja, Jimmyja Cartera, Nancy Pelosi, Johna Kerryja i drugih. Danas, sve to izgleda ironično, ali je tada to bila stvarnost. Treba istaknuti da su milijuni turista koji bi svake godine dolazili u Siriju imali pravo na slobodu kretanja što dokazuje da je u zemlji vladala sloboda i da su Sirijci većinom bili sretni sa svojim vlastima. Da je Asad bio nepopularan diktator kakvim ga danas mnogi žele prikazati, on nikad ne bi dozvolio strancima slobodno kretanje po svom državnom teritoriju. To pokazuju i ankete. CNN je 2009. napravio anketu koja je pokrila mnoge države Bliskog istoka i u njoj je Asad osvojio naslov osobe godine velikom većinom od 66% glasova. Istraživački centar Zogby Analytics je iste godine napravio istraživanje o tome kojem se lideru Arapi najviše dive izvan svoje zemlje i Asad je osvojio prvo mjesto iako Sirijci nisu imali pravo glasovanja.
Monetarna neovisnost
Sirija je bila jedna od država čiju je središnju banku posjedovala i u stvarnosti kontrolirala nacionalna vlada. Drugim riječima, Sirija je upravljala svojom nacionalnom valutom, sirijskom funtom, tako da služi sirijskom narodu, a ne globalnim bankarima koji djeluju u New Yorku, Londonu, Frankfurtu, Tel Avivu, itd. To znači da je količina valute koju je tiskala središnja banka u skladu s pravim potrebama gospodarstva, rada i proizvodnje na korist sirijskom narodu. Sirija nije imala dug prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF-u) ni Svjetskog banci. MMF je kontroliran od globalnih mega bankara, djeluje kao njihov auditor i policija koja utjeruje dugove kada slabe države uđu u dužničke probleme. Asadova Sirija i Gaddafijeva Libija odbacile su takve prakse kao nemoralne. Obje navedene činjenice pokazuju neke od razloga zašto je vanjskim silama bio prioritet promjena režima.
Sirija je bila jedna od rijetkih država koje su zakonski zabranile GMO hranu. Asad je zabranio genetski modificiranu hranu kako bi „očuvao ljudsko zdravlje“ dobro znajući da američka multinacionalna poljoprivredna korporacija Monsanto kontrolira velik dio tržišta hranom i pritom koristi upitne prakse. U Monsantu znaju da će se u budućnosti ratovi voditi oko hrane, ali i pitke vode pa stoga žele kontrolirali što veće dijelove opskrbe. Sirija je nacija bogata prirodnim resursima naftom (naftne rezerve oko 2,5 milijardi barela 2011.) i prirodnim plinom (8,5 bilijuna kubičnih stopa 2011.). Oba energenta su mogle eksploatirati samo državne kompanije. To je činilo Siriju jedinom takvom zemljom na Sredozemlju.
Lijepa povijest i crna sadašnjost
Može se zaključiti kako je Sirija prije 2011. bila stabilna država koja je imala funkcionalno i održivo gospodarstvo i naoko osiguran prosperitet u budućnosti. Multikulturalno društvo dobro je funkcioniralo. Ali bilo je i problema, prvenstveno zbog izostanka demokratičnosti, koji su doprinijeli izbijanju prosvjeda i rata, a tu su ulogu odigrali i vanjski geopolitički čimbenici. Gornji redci pokazuju da stvarnost nije crno-bijela i to treba imati na umu pri svakom razmatranju uzroka sirijskog rata. Rat je uništio gospodarstvo, infrastrukturne sustave i društveno tkivo zemlje, raseljavajući milijune Sirijaca diljem svijeta. Unatoč pokušajima obnove i stabilizacije, Sirija i dalje ostaje poprište geopolitičkog sukoba velikih sila, a budućnost je sve samo ne izvjesna. Sve se to moglo izbjeći da je bilo više pameti i u Siriji i izvan nje.
Krvavi rat koji je ušao u 14. godinu, a kraja mu se ne nazire. Tko je kriv za veliku tragediju
