Ovog 13. travnja Crkva slavi Cvjetnicu, “Muke Gospodnje”, kojom započinje Veliki tjedan. U bogoslužju ovogodišnje Cvjetnice slušamo opis Muke Gospodnje iz Evanđelja po svetom Luki. Počinje Isusovim riječima koje je izgovorio kada je zauzeo svoje mjesto za stolom Posljednje večere s apostolima.
U doslovnom prijevodu grčkog teksta Evanđelja čujemo: “I kad dođe čas, leže on i apostoli s njim.” Ležeći za niskim stolom – kako se tada jelo – naslonjeni na jednu stranu, čekali su početak večere.
Zatim su ga čuli kako govori: “Žarko sam želio jesti ovu Pashu s vama prije nego što patim.”
Najvažnija Pasha
Autor Evanđelja, iako je pisao na grčkom, zadržao je semitski oblik izražavanja. Isus kaže: “Žao sam blagovati ovu Pashu s vama…” U ovim riječima postoji strastvena želja, duboki osjećaji koji se tiču nečeg više od ispunjenja blagdanskog rituala povezanog sa slavljenjem Uskrsa.
On je to radio od djetinjstva. U istom Lukinom evanđelju nalazimo i opis vazmenog hodočašća u Jeruzalem, koje je dvanaestogodišnji Isus, kao i svake godine, obavio sa svojim roditeljima. Zatim je tri dana ostao u svetom gradu bez dopuštenja, kako je kasnije objasnio, “da se bavi Očevim poslom”.
Sada on dovršava svoje sudjelovanje “u Očevim poslovima”. Pasha koju On započinje zapravo je smisao Njegove misije. Sin Božji je zapravo došao doživjeti ovu Pashu, dajući joj zauvijek novi sadržaj i novo značenje.
Vizije svete Faustine na Cvjetnicu: Ono što je počelo cvijećem završilo je strašnim raspećem!
Pravo iskustvo Božje moći
U židovskoj tradiciji slavljenje Pashe nije bilo (i nije) samo sjećanje na povijesne događaje – egipatsko ropstvo iz kojeg ih je Bog čudesno oslobodio, putovanje kroz pustinju u kojem ih je uzdržavao, prelazak preko mora koji im je spasio živote i savez koji je s njima sklopio.
Proslava Pashe prvenstveno je bila povezana s pozivom na vjernost i moć Boga koji djeluje “ovdje i sada” , tijekom blagdanskog slavlja. Pasha se doživljavala kao “zikkaron” (hebrejski), “anamnesis” (grčki) – tj. “spomen”. Riječ je o – ako to opisno prevedemo – “ sjećanju koje se ostvaruje sada”.
To znači da slavljenjem obreda možemo doista doživjeti Božju snagu, baš kao i oni koji su doživjeli događaje kojih se prisjećamo u prošlosti. To je pojam (“anamnesis”) koji Isus koristi tijekom Posljednje večere, kada daje učenicima kruh i čašu vina i kaže: “Činite ovo meni na spomen.”
Oruđe za oslobađanje od ropstva
Te su večeri beskvasni kruh i čaša vina dobili novo značenje. Isus se – na neki način – identificirao s njima. Od sada više neće kruh i vino, nego Njegovo Tijelo koje je dano za nas i Njegova Krv prolivena na križu, postati hrana i piće koji nam omogućuju iskusiti Božju snagu.
Isusova Pasha, njegova žrtva, postat će za ljude oruđem oslobođenja od ropstva. Ne više izvanjski, kao nekoć u Egiptu, nego se izravno odnosi na nutrinu čovjeka, na njegovo spasenje. Uskrsni znakovi kruha i vina od sada će biti povezani s novom snagom koja će ostvariti ono što označavaju.
Upravo to značenje “anamneze” otkrivamo u Euharistiji, koja ima svoj početak u Posljednjoj večeri i Spasiteljevom križu. Prvu svetu misu slavio je Gospodin Isus na križu. Kad je ispunio svoju žarku želju.
Sveti Andrija Kretski, biskup (650.-740.), kaže: “Iziđimo ususret Kristu, koji se danas vraća iz Betanije i svojom slobodnom voljom žuri prema svojoj časnoj i blaženoj muci, da dovede do ispunjenja otajstvo spasenja ljudi. I dolazi, ne kao onaj koji traži svoju slavu usred razmetanja i kićenosti. Neće se svađati, kaže, neće vikati, neće galamiti po ulicama, nego će biti krotak i ponizan, i predstavljat će se bez ikakve spektakularnosti.”
Ključne činjenice koje bi svaki katolik trebao znati o Cvjetnici
