Neuralgičnih točaka, osim već aktivnih žarišta u Ukrajini i na Bliskom istoku, ima i u zoni JKM-a i diljem Afrike i Latinske Amerike. Njihovo bi se aktiviranje (a čemu se očito teži), poput razdvojenih olujnih oblaka vrlo brzo stopilo u globalnu „superoluju“ s katastrofalnim posljedicama po čovječanstvo
Ubrzano jačaju tenzije između Rusije i zapada, prije svega SAD-a (koji i o svemu strateškom odlučuje u ime združenog Zapada i čiju konačnu riječ europski saveznici proteklih godina prihvaćaju „aklamacijom“, neovisno što formalno redovito traže strože poteze prema Moskvi negoli ih želi dopustiti Washington – vjerojatno kako bi mu dokazali da su vjerni „zajedničkim vrijednostima“ i odlučni u njihovoj zaštiti), vezano uz iščekivanje američkog konačnog odgovora, o tome, smije li Ukrajina zapadnim dalekometnim raketama gađati dubinu ruskog matičnog (međunarodno priznatog) teritorija.
Zapadne sile nespremne prihvatiti stvarnost: na pragu smo globalne kataklizme
Intenzivno pokazivanje mišića, kao nikad ranije
Paralelno se intenzivira i međusobno „zveckanje oružjem“: Englezi i Francuzi govore kako oni dozvoljavaju Kijevu da njihovim isporučenim raketama Storm Shadow i SCALP gađa dubinu ruskog teritorija, pri čemu navode kako je to ipak nemoguće činiti bez američkog satelitskog navigacijskog sustava; Rusi, skupa s Kinezima provode zajedničke jednotjedne velike vojne pomorske i zračne vježbe (završene 16. rujna) koje su obuhvatile Kaspijsko, Sredozemno i Baltičko more, Sjeverni ledeni ocean i Ohotsko i Japansko more na Dalekom istoku, u kojima je sudjelovalo preko 400 brodova i podmornica, i 90 tisuća vojnika, a ruske strateške podmornice se nakon vježbe nisu vratile u matična sidrišta, već su zaplovile bespućima Atlantskog oceana; Amerikanci najavljuju raspoređivanje svojih balističkih raketa srednjeg dometa (zabranjenih američko-ruskim sporazumom po pitanju njihovog razmještaja na europskom kontinentu nakon završetka Hladnog rata) u Japanu i Filipinima, stvarajući oko Kine s juga i istoka „bisernu ogrlicu“ od Pekingu nesklonih zemalja zbog međusobnih pograničnih teritorijalnih sporova i sporova u akvatoriju Južnog kineskog mora (JKM), kao i od suvremenih američkih raketa koje će moći precizno gađati čitavu južnu i istočnu kinesku pacifičku obalu.
Superoluja
To je, ukratko, trenutačno, krajnje nestabilno geosigurnosno stanje unutar ključnog globalnog geopolitičkog trokuta SAD-Kina-Rusija, koji o svemu i odlučuje i koji će, u konačnici, i odrediti sliku budućega svijeta. Njezini se obrisi više ne samo naziru, već poprimaju i stvaran oblik. On pak nezadrživo teži prema multipolarnosti u odnosu na bilo čiju dominaciju ili hegemoniju (primarno se misli na zapadnu odnosno na SAD), a glavno je pitanje jedino, kako će se, i kakva nova pravila igre u njemu donijeti.
A dok se ta pravila ne donesu, očito nam prijete sve brojniji i sve intenzivniji vojni sukobi na raznim točkama svijeta, što, kumulativno gledano, može vrlo brzo prerasti u Treći svjetski rat za kojeg mnogi i sada smatraju da je zapravo već počeo. Te su točke već aktivirane na ukrajinskim i bliskoistočnim bojišnicama, a one čije aktiviranje potencijalno tek slijedi su, prije svega Tajvan i zona JKM-a. Naravno, neuralgičnih točaka ima i diljem Afrike i Latinske Amerike pa bi se i njihovo aktiviranje, poput razdvojenih olujnih oblaka vrlo brzo stopilo u globalnu „superoluju“ ili „superćeliju“ s katastrofalnim posljedicama po čitavo čovječanstvo.
Sulude igre: Biden bi mogao Ukrajini dati poziv za članstvo u NATO-u prije kraja mandata
Oglasio se zapovjednik ruske mornarice
Kako 21. rujna piše američki Newsweek, v.d. zapovjednika ruske mornarice admiral Aleksandar Moiseyev potvrdio je da su njezina najmoćnija oružja — krstareće rakete s nuklearnim glavama — umrežena i u visokoj pripravnosti. On je u srijedu bio glavni gost na svečanosti održanoj u sjedištu nuklearnih podmornica ruske Pacifičke flote u Viljučinsku, na poluotoku Kamčatka. Tom je prigodom, prema uputama ruskog predsjednika Vladimira Putina iz svibnja ove godine, odlikovao 25. diviziju podmornica Ordenom Nahimova (uspostavio ga je Sovjetski Savez tijekom Drugog svjetskog rata, a njime se odaje počast iznimnom pomorskom vodstvu i hrabrosti), u znak priznanja njihove važnosti za obranu zemlje.
U svojim primjedbama, admiral je rekao da je divizija pola stoljeća koristila “najsloženije sustave koje je stvorilo čovječanstvo”, uključujući “najmoćnije i najrazornije oružje” koje štiti sigurnost Rusije. Pohvalio se i spremnošću za raspoređivanje oružja, naglašavajući “iznimno visoku razinu” pripravnosti.
U navedenu rusku podmorničku bazu ovaj su tjedan prebačene dvije jurišne podmornice na nuklearni pogon, koje su završile putovanje od 4000 milja pod arktičkim ledom iz baze ruske Sjeverne flote u Murmansku. Jedna od njih, pod imenom Imperator Aleksandar III, podmornica je klase Borej od 24.000 tona, naoružana s do 16 balističkih projektila, a svaki od njih može nositi čak šest nuklearnih bojevih glava.
Dalje se ukazuje na rastuću američko-rusku napetost, gdje su obje zemlje rasporedile svoje bombardere s nuklearnim oružjem u sjevernoj Europi i sjeveroistočnoj Aziji, a vojno suparništvo intenziviralo se i na Arktiku.
Sigurnosni izazov bez presedana za SAD
Ratne igre dio su širih napora Rusije i Kine da povećaju vojnu suradnju, poglavito u Istočnoj Aziji, gdje obje zemlje imaju teritorijalne sporove – Rusija s Japanom oko Kurilskih otoka, a Kina s Japanom oko otočja Senkaku (Diaoyu, kin.).
Kako je u prošlu srijedu rekla podtajnica američkih zračnih snaga Melissa Dalton, Washington se suočava sa sigurnosnim okružjem “bez presedana”.
“Suočavamo se po prvi put u povijesti naše nacije s dva strateška konkurenta koji su nuklearne države s velikim i rastućim nuklearnim arsenalom”, citiralo je američko Ministarstvo obrane njene riječi o Kini i Rusiji izrečene tijekom govora na Konferenciji o zračnom, svemirskom i kibernetičkom prostoru 2024. u blizini Washingtona, DC.
Prosudba
Ruska pacifička divizija nuklearnih podmornica odnosno njeno brojčano (u smislu broja podmornica) i oružano osnaživanje strateškim nuklearnim raketama jasan je znak kako Rusija svoju pozornost namjerava u velikoj mjeri s europskog prostora prebaciti na Indopacifičku zonu, ili kako je u Kini i Rusiji radije zovu, Azijsko-tihooceansku regiju. To će se još više intenzivirati nakon završetka ukrajinskog rata, čiji što dulji produžetak zato najviše i odgovara SAD-u, ali čak i Kini, svakom iz svojih razloga naravno.
SAD tim ratom želi što više vojno i financijski iscrpiti Rusiju, izbacujući je iz procesa „sređivanja“ drugih strateški važnih svjetskih regija, poput Bliskog i Dalekog istoka. Bez Rusije, zaokupljene Ukrajinom, tamo će Washington, kako smatra (vjerojatno potpuno opravdano) lakše moći kreirati procese i pokušati ih oblikovati u konačnu sliku koja će odgovarati njegovim interesima.
S druge strane Kini nastavak ukrajinskog rata odgovara prije svega jer duže primorava vezanje američkih snaga na europskom kopnu, a nastala američko-ruska pat pozicija koja sve više živcira i Washington zbog mogućnosti opasne, pa čak i neviđene eskalacije, Pekingu uopće ne smeta, čak ni u slučaju da se, kolokvijalno rečeno međusobno pobiju. Ali i bez te eskalacije američka vojna nazočnost u Europi Pekingu omogućuje nužan predah prije očekivanog potpunog prebacivanja američkih efektiva u „kinesko dvorište“ nakon (vjerojatno jednom) sređivanja stanja u Ukrajini i Bliskom istoku gdje su također angažirane snažne američke snage. Do tada Kina ima vremena još više ojačati svoje obrambene i napadačke potencijale za bacanje izazova SAD-u i u vojnom a ne samo gospodarskom i trgovinskom smislu.
Zbog svega ovog, a nastavno na navedene riječi podtajnice američkih zračnih snaga Melisse Dalton o kinesko-ruskom sigurnosnom izazovu bez presedana po SAD – nije teško zaključiti da je taj i takav izazov posljedica prije svega same politike Washingtona, koja je iz nekog razloga (vjerojatno pretjerane samouvjerenosti u vlastitu svemoć nakon velike hladnoratovske pobjede nad svojim, do tada povijesno najvećim suparnikom SSSR-om) zaključila da može odstupiti od čuvene geopolitičke formule „čarobnjaka“ američke diplomacije Henryja Kissingera. On je, naime, upozoravao kako SAD nikada ne smije svojom politikom dovesti do savezništva Rusije i Kine, jer se s njim Sjedinjene Države po prvi put u povijesti neće moći nositi.
Tko je bio preminuli Henry Kissinger – kontroverzni „čarobnjak“ američke vanjske politike? I Putin ga je cijenio
To Kissingerovo dalekovidno upozorenje bilo je ugrađeno u temelje američke vanjske politike, mogu slobodno reći do ere predsjednika Baracka Obame u njegovom prvom mandatu. Jer upravo je Obama, a ne Donald Trump kako mnogi pogrešno misle, pokrenuo američku politiku povratka na Indopacifik i sprječavanja Kine, a isto tako i protiv Rusije aktiviranjem „projekta Ukrajina“ 2014. godine.
Dakle, Washington je sam donio odluku i zaključio da se istovremeno može boriti i protiv Rusije i protiv Kine, s tim da se kod ove prve to odnosi i na vojnu komponentu, dok se s Kinom to namjerava zadržati u okvirima trgovinskog rata i sigurnosnim pritiscima zbog kojih bi Peking trebao pokleknuti i prihvatiti mjesto koje mu je Washington namijenio u novom svjetskom poretku – mjesto „druge violine“, i to samo pod uvjetom da bude poslušan njemu.
Kako Kina na bilo kakva ograničenja svog razvoja očito ne pristaje i simetrično odgovara na američke i sankcije EU-a iz sfere trgovinskog protekcionizma, a istodobno pokazuje da se sprema prihvatiti i američku rukavicu izazova i u vojno-sigurnosnoj sferi – jasno je kako nervoza u Washingtonu jača i da se on sada nalazi na ključnoj prekretnici oko toga kojim smjerom će dalje ići. Taj smjer samo će djelomično ovisiti o američkim predsjedničkim izborima, jer nešto će se pitati i američku „duboku državu“, ali i Kinu i Rusiju.
Što se pak dviju potonjih zemalja tiče, njihovo klasično savezništvo još uvijek ne postoji, ali postoji „neviđeno partnerstvo – veće od savezništva“, kako svoje odnose formuliraju u Moskvi, aludirajući na njihov ravnopravni status u odnosu na onaj kakav postoji u NATO-u i gdje se sluša samo jedan gazda.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kako je SAD postavio ‘medvjeđu zamku’ za Rusiju i ‘zmajevu zamku’ za Kinu
Ali ako se bude nastavila ovako ubrzana dinamika rasta globalne napetosti i nesigurnosti, nikoga ne bi trebalo iznenaditi i prerastanje brzorastućeg kinesko-ruskog „neviđenog partnerstva“ u savezništvo klasičnoga tipa. Tko će u njemu biti „stariji“ a tko „mlađi brat“ po zapad više neće biti važno.
