– Nikada neću zaboraviti tu noć.
Hrvatska i Slovenija igrale su kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo u Portugalu.
Strašno me je boljela glava, izašao sam na zrak, raspadao sam se.
Legao sam u krevet, tu noć sam proživio pakao, pakao pakleni. Tukao sam glavom u zid nadajući se da ću pasti u nesvijest, toliki su bili bolovi. Da sam tada imao pištolj, vjerojatno bih se upucao – prisjeća se Nikša Džanko 16. studenog 2003. godine, dana nakon kojeg je pronašao mir i veselje i potpuno promijenio život.
Džanko je bivši diler i ovisnik o heroinu koji je čak riskirao smrtnu ili doživotnu kaznu zatvora, po heroin je išao čak do Bombaja, Turske, Afrike, Bangkoka. Prije početka dilanja radio je kao farmaceutski tehničar, a poslije se isključivo bavio trgovinom drogom. Priča je zapravo počela kad je imao 21 godinu i prvi put zapalio travu.
– Prijatelji su bili pomorci i s brodova bi donosili travu, bio nam je gušt zapaliti je navečer. Tek pet godina kasnije prvi put sam uzeo heroin. Konzumacija trave bila je ujedno i početak dilanja, imali bismo veće količine koje smo počeli prodavati, što nam je brzo ušlo pod kožu.
To je jako opasno, gotovo opasnije od same droge, jer je jako teško odreći se lake zarade. U tim krugovima počele su priče o Turčinu koji ima heroin. U početku sam bježao od toga, ali u konačnici sam popustio pod pritiskom.
Skoro 15 godina pušio sam heroin, a osim toga sam išao po svijetu kupovati drogu, ukrcavati je na brod, čekati brod kada dođe u Jadran i kupiti je po najnižoj cijeni te je onda prodavati – prisjeća se svojeg života 80-ih i 90-ih.
Heroin je prvi put probao u Istanbulu, a prije konzumacije je pola sata imao moralnu debatu sam sa sobom.
– Strašno me je boljela glava taj dan. U Turskoj heroin puše na foliju, rekao sam si “idem probat, ne‘š ti što mi može jedan dim”, uvjeravao sam se da nije igla pa da zapravo ne može biti toliko opasno. Bila je ogromna kiša, sve me je boljelo, a kad sam to probao, sve je nestalo.
U glavi mi je bilo predivno, vedar i veseo izašao sam vanka, išao sam po dućanima, razgovarao sa svima, zabavljao se. Đava ti da “lipo u vrši” i čeka te da uđeš, a kad upadneš u tu vršu, nema izlaska. Tako sam i ja upao i prošao pakao sljedećih 15 godina, gledao sam kako mi se život urušava i tone u provaliju.
Nekima sam tada bio uzor. Istina, dobro sam živio, imao sam dobar auto, lijepu curu, ali život mi se iz godine u godinu sve više raspadao. Navršio sam 40 godina, više puta sam si pokušao oduzeti život, jednostavno više nisam mogao tako – prepričava Džanko.
Pokušavao je prestati s drogom i dilanjem više puta, ali uvijek bi nakon nekog vremena pokleknuo. S obzirom na to da u tih 15 godina nije naučio raditi ništa osim dilanja, uvijek se u konačnici vraćao u začarani krug narkosvijeta. Poručuje da je veliki problem u tome što većina ovisnika misli da se s demonom droge mogu izboriti sami.
– Ne možeš sam. Tek kad sam otišao u komunu, pronašao sam spas, prvenstveno u vjeri. Išao sam tamo i rekao si da ću raditi što god da mi kažu, taman da me pošalju u rudnik, samo da se riješim te proklete droge i dilanja. Bilo je puno teže riješiti se lake zarade nego ovisnosti o drogi – priznaje.
Stigao je u komunu “Remar” i vidio da se tamo živi po Evanđelju, a dočekali su ga nekadašnji ovisnici te su ga primili s puno ljubavi i topline.
– Takvo što nisam nikada doživio u životu. Ujutro su čitali Evanđelje, molili bi se za sve koji su stigli da im Bog da snage da to izdrže. Osjetio sam krizu, ali minimalno u usporedbi s onim kakva je kriza od heroina kad je prolaziš sam.
U slobodno vrijeme počeo sam čitati svjedočanstva ljudi koji su spas od droge pronašli u Isusu, to mi je jako puno pomoglo u mojoj borbi. Povukle su me te knjige, iako do tada nikada nisam išao u crkvu, niti sam išta znao o Isusu i Bogu. Isus je najjednostavnije biće, traži samo vjeru, na vratima je svačijeg srca, ali neće ući ako ga ne pustimo. Znao sam da će me ozdraviti, samo nisam znao kada, bio sam spreman moliti do beskonačnosti – emotivan je Džanko.
Nakon pet i pol mjeseci u komuni, odlučio je da želi pomoći drugima i osnovao je udrugu na Mertojaku. Svjedočio je u brojnim župama te se trudi i druge upoznati s vjerom, ali na dubljoj razini jer, kako kaže, vjera je puno više od rituala i odlaska u crkvu. U međuvremenu je završio i prekvalifikaciju, pa se u njegov životopis može dodati i činjenica da je sada profesionalni kuhar.
– Odlučio sam napisati knjigu kako bih pomogao drugima jer su meni u liječenju izrazito pomogla svjedočanstva drugih. Smjestio sam se u jednu vojarnu na Visu i počeo pisati knjigu “Moje svjedočanstvo živog Isusa Krista: od dilera do obraćenika”. Znao sam da će biti izazovno, nikada nisam pisao, u školi bih za sastave jedva sklopio tri rečenice. Ali evo, uz pomoć Duha Svetoga sve je moguće – govori Džanko.
Tijekom boravka na Visu pokrenuo je udrugu “Snaga vjere”, koja i danas pruža prenoćište i topli obrok ljudima u potrebi. Nakon napisanog statuta i registracije, bilo je potrebno pronaći prostor.
– Prostor je u početku bio potpuno devastiran, trebalo je sve otući i urediti. Živio sam tu, bez lipe, otukao sam sve, čekao što će se dalje događati i vjerovao da će na kraju sve biti dobro. Skupilo se, nešto sam dobio od prodaje auta, nešto od donacija, uredili smo prostor, ali bilo je jako izazovno. Prenoćište smo pokrenuli prije pet godina, osobama u potrebi nudimo smještaj i topli obrok. Nisam iz ovog dvora izašao 12 godina, odem jedino do Marjana prošetati po šumi, ali Riva, Marmontova, kafići… to me ništa ne zanima. Koliko god novca dobijem, ulažem u udrugu, na sebe u ovih 10 godina nisam ukupno potrošio 1000 eura, puno sam i rekao – kaže Džanko, koji je u uređenje prostora uložio i vlastitih 20.000 eura te je s prijateljima i volonterima uredio 80 kvadrata prostora koji je dobio od Grada Splita.
Udruga “Snaga vjere” nalazi se na adresi Sinovčićeva 7, osobe u potrebi na tome mjestu mogu provesti noć i okrijepiti se nekim od specijaliteta iz Džankove kuhinje. Ipak, kaže, treba procijeniti ljude koji dolaze u prenoćište jer nemaju svi iskrene namjere, a povremeno je potrebno pozvati i organe reda. Većinom stižu osobe u dobi od 35 do 60 godina, povremeno dođu i mladi.
– Bilo je svakakvih situacija. Nema mi ništa draže nego pomoći onima koji su zaista odlučili promijeniti život, dao bih im i dušu i srce. Neki dođu s pogrešnim namjerama pa ih pošaljem na Higijenski da mi donesu potvrdu da su prestali. Većina takvih nikada se ne vrati.
Mogu im pomoći jedino ako su iskreni, ali masu ih laže i uljepšava situaciju. Kad shvate što sam sve prošao i da ipak znam puno više od njih, gledaju me s poštovanjem, ali nije im jasno kako sam sada tako ponizan. Tridesetak osoba bilo je u komuni, neki od njih uspjeli su se izboriti sa svojim demonima i to je ono što mene ispunjava.
Moram spomenuti Nevenku Mardešić, koja je bila spremna pomoći u ponoć i u podne. Isto tako i Ivicu Poljaka. Kakvi su to ljudi bili… Kad su preminuli, kao da je nestalo i pola mene. Dvije duše, kad je bilo što trebalo, oni su bili tu – govori Džanko.
Naglašava da je ogroman problem i činjenica da je današnja droga uvelike opasnija, čak i od heroina 80-ih i 90-ih.
– Neopisivo. Ja nisam uzimao ništa osim trave i heroina, a ovo danas je užas. Ecstasy, kokain, posebno speed. Ljudi, posebno mladi, koji konzumiraju sintetičke droge u većim količinama obično završe s trajnim posljedicama, mozak im je dobro uništen. Nekadašnji heroinski ovisnici otišli bi u komunu, očistili se i vratili se kao da im nikada ništa nije bilo. Ovo danas… Mozak im se jednostavno ne može oporaviti, mučno je to gledati – kaže.
Cilj mu je jednoga dana imati imanje kako bi mogao pomoći većem broju ljudi, negdje u prirodi imati vrt i životinje.
– Treba ljudima dati da nešto rade u miru, maknuti se iz gradske vreve. Želio bih što većem broju ljudi pružiti utočište i novi početak. Ovo što pomažem je ništa, lijepo je nekome privremeno olakšati život, ali više od ičega želio bih da imaju trajnu sigurnost. Živimo isključivo od donacija, da se svatko odrekne makar jedne kave, uvelike bi nam olakšao svakodnevicu. Od srca hvala svima koji su do sada donirali i onima koji to tek planiraju učiniti – poručuje Džanko.
Pozivamo vas da, u skladu sa svojim mogućnostima, donirate dio sredstava udruzi koja pomaže ljudima u potrebi. Udruga djeluje isključivo zahvaljujući donacijama dobrih ljudi, a svaka, pa i najmanja pomoć čini veliku razliku. Vaša donacija omogućuje nastavak humanitarnog rada i pruža nadu onima kojima je najpotrebnija.
