U Ićevu, malenom naselju rastegnutom uz obje strane ceste u zaleđu Skradina jedva da ima žive duše nakon tri teška dana borbe s ogromnim požarom i obrane kuća.
Ovih dana selo je u većoj mjeri postalo poznato u cijeloj zemlji ne zbog ognja koji je prijetio kućama, koliko zbog bujice teških riječi i uvreda koje su, vidno uznemirene Neda i Anna Dujić, majka i kći, uputile vatrogascima i jednoj policajki dok je vatra bjesnila u neposrednoj blizini kuća.
I to bi se puno brže zaboravilo da dvije žene nisu supruga i jedna od kćeri Nediljka Dujića, predsjednika Uprave Hrvatskih šuma, javnog poduzeća par exellance.
Prije toga, bio je Dujić predsjednik županijskoga HDZ-a, te gradonačelnik Skradina; još uvijek je na čelu Lovačkog saveza Šibensko-kninske županije… Kako god da okreneš, čovjek “od položaja”, utjecaja i moći koja iz toga proizlazi.
Protiv kćeri PU Šibensko-kninska je nakon istrage podigla optužni prijedlog te su nas u Ićevu, gotovo bez žive duše, pogađate, zanimale te dvije duše obitelji Dujić. Policajka na koju je Anna bjesnila s riječima: “Crkla dabogda!” odustala je od privatne tužbe. U međuvremenu, Anna je uputila javnu ispriku za svoj istup.
Otac i suprug Nediljko ovih dana govorio je s pravom da njegova kćer nije javna osoba, k tome je i punoljetna.
Građanka kao i svaka druga, htio je reći. Formalno jest, no ipak su one Dujićeva žena i kći; a što se njega tiče – mislimo najprije na Dujića “funkciju” – na dušu mu je bačen teži krimen od bijesnog ispada njemu bliskih osoba.
Od toga se incidenta naime, naklapa da je Nediljko doslovce oteo vatrogasnu cisternu i parkirao je u svoje dvorište, da se nađe pri ruci samo za njega! Premda izgleda kao science fiction – što i sami vatrogasni zapovjednici ističu – takav akt krajnje sebičnosti u situaciji kada je Ićevo okružila vatra bio bi za svaku osudu da ga je itko počinio, no kada je u pitanju osoba poput Dujića, tada odgovornost i sramota rastu na kub.
Dujić je to odlučno demantirao u obraćanju javnosti koje su prenijeli mediji, a da govori istinu tvrde nam njegovi prvi susjedi i prezimenjaci, braća Romeo i Dorian Dujić, jedine žive duše na koje smo naišli u Ićevu.
– Ma kakvi, to vam nema blage veze s istinom. Nediljko nije parkirao nikakvu cisternu u svoje dvorište, sve je to prenapuhano. Nismo se micali odavde, to je sve na desetak metara! Pa i taj nesretni istup njih dvije, postao je važniji od ove katastrofe! – govori Dorian. S pravom negoduje kao oštećeni građanin koji se borio spasiti živu glavu i dom. To je spašeno, no stotinu obiteljskih maslina izgorjelo je, kao i mnogima u njihovu kraju.
– Trebat ćemo ih ispiliti do zemlje i onda čekati nekoliko godina, dodaje Romeo. Njih dvojica treći su naraštaj Dujića iz lijepe kuće koja je njima dvojici stalni dom, nakon što im je godinama bila vikendica. Poslije rada u Njemačkoj, djed je naime, odlučio kuću izgraditi u prosperitetnom Slavonskom Brodu, a starinu u Ićevu obnoviti da bude vikendica nedaleko od mora i rijeke Krke.
– Sada su se stvari promijenile. Slavonija je došla na tanke grane, a more i obala centar su turizma. Što možemo!? – sliježu ramenima naši mladi domaćini. Još uvijek tu žive kao samci i govore nam da se u Ićevu stalni stanovnici broje na prste ruke. Osim jedne kuće Draškovića, svi su tu Dujići – govori Romeo dok nam pokazuje blisku obiteljsku kuću Nediljka Dujića.
– Koliko nam je poznato, nema vam tu nikog od njih! – rekli su nam na odlasku. Pogodili su, po svoj prilici: u dvorište se ulazi kroz lijepa vrata od kovanog željeza, no bila su zaključana, a zvona nema.
Na odlasku, cestom prema Bratiškovcima i Skradinu pogled klizi na brda oko Ićeva. Sve sama borovina, najopasnije raslinje kada je riječ o požarima. Raširena je kao da netko prostire tepih, nekontrolirano i bez ikakva održavanja raste posvuda, poput zle trave.
No, to je stara priča koja će se opet potezati, kao poslije svake vatrene katastrofe. Živjeti tu ljeti, izgleda otprilike kao da ste u prostoriji ispunjenoj plinom. Pa ako netko ukreše iskru…
