Prezime Luetić itekako je poznato, ne samo u Imotskoj krajini, nego i u cijeloj Hrvatskoj, pa i u svijetu. Luetića, čiji su korijeni u Župi, u općini Zagvozd na krajnjem jugoistoku Imotske krajine, ima i u Sjevernoj i Južnoj Americi, čak i u Japanu, a da ne govorimo o europskim zemljama. A svima njima uvijek je na pameti jedna, najvažnija stvar – njihov iskon, njihovi Luetići ispod kršne Biokove.
Nije ni čudo da već dvadeset godina organiziraju svojevrsni sabor u svom zaseoku, na koji dolaze svi oni koji imaju neku vezu s Luetićima. To u prvom redu znači nevjeste i zetovi, a starosjedioci su posebna priča. Njih je, pravoga li rariteta, danas svega četiri-pet koji stalno žive na starinskim ognjištima. No, zato je prva subota nakon Velike Gospe dan kada se okupe svi Luetići, a tada je prava fešta.
Banuli smo u taj pitoreskni zaseok, u srce Luetića, gdje u središtu ponosno stoji veliki kameni blok izvađen u blizini Luetića, a datira još iz 14. stoljeća. Na njemu je isklesan kip svetoga Jure koji ubija zmaja – ponosni grb ovoga plemena.
– Pa jesmo, imamo se čime ponositi – kazali su nam ugledni Luetići, liječnici Davor i Bruno Luetić.
– Nažalost, naš Joško Luetić, začetnik okupljanja, više nije među nama, preminuo je 2005. godine. No, mi smo ga naslijedili i evo, već 20 godina se sastajemo. Imamo naših u Argentini, Japanu, u našem veleposlanstvu u Londonu. Danas nas liječnika Luetića ima šesnaest, poznati smo i po uglednim svećenicima te brojnim intelektualcima. Imamo kapelicu svetoga Bruna, koja je čuvala narod i u vrijeme turskog zuluma. Čak znamo da smo kroz povijest imali 33 svećenika Luetića. Svećenici su učili naš narod pismenosti.
Imamo običaj da se na blagdan svetoga Roka penjemo na biokovsku uzvisinu visoku 1228 metara, gdje je car Franjo Josip dao 100 forinti da se sagradi kapelica u čast svetoga Roka – zaštitnika župa. Sveti Bruno zaštitnik je našeg zaseoka, a sveti Jure cijelog zabiokovskog kraja. Imamo i svoj grb, akademika prof. Vladimira Luetića, oca vaskularne kirurgije u Hrvatskoj.
Stari su ljudi ovdje govorili: „Uči da ne bi radio na ovoj škrtoj zemlji.“ Zato je u zaseoku postojala škola još 1864. godine u privatnoj kući, prva čitaonica u Imotskoj krajini 1880. godine, a prvi telegraf u Imotskoj krajini danas se čuva u Zadarskom muzeju – ispričali su nam dr. Davor i dr. Bruno Luetić.
Dvadeseta obljetnica bila je itekako dobro proslavljena – uz odličnu spizu.
Na stolu se našlo pršuta i sira, domaćeg kruha, pečenih janjaca i odojaka, jela od divljači, deserata i vrhunskog vina. Pjesme nije nedostajalo. Luetići su to i zaslužili, a već su obećali da se pripremaju za 21. sabor svoga plemena.
