Ča će mi Copacabana, Acapulco i Madrid, kad ja imam svoju malu, kad ja imam svoju agavu – tamo je moj cili svit.
Neka nam oprosti legendarni Oliver Dragojević što smo, samo na trenutak, promiješali riječi njegove isto tako legendarne pjesme – kako bismo pokazali da Dalmatinska zagora, Imotski, još konkretnije Rebića strana u Vinjanima Donjim, ima nešto iz tih egzotičnih slika ove pjesme. Konkretno – s Acapulcom, tim biserom na tihooceanskoj obali Meksika. Kažu da je jedan od zaštitnih znakova toga grada upravo agava. Kada procvjeta – a cvjeta samo jednom – to je prava fešta ljepote. A agava raste samo tamo gdje je tropska klima: treba joj sunce, toplina, ne troši puno vlage…
Hajdemo sada na domaći teren. Agava ima u našem primorju – pa čitamo da su tri agave procvjetale u Zadru, dvije u Cavtatu, u Dubrovniku. I, naravno, tamo im klima odgovara. Ali u Dalmatinskoj zagori, u Imotskom, gdje je uvriježena pomisao da je to mali Sibir s oštrom klimom – da tamo procvjeta agava, to je već pravi raritet.
A ipak – procvjetala je! I to nakon punih trideset godina, ispred kuće Ive Petričevića, tu na korak od Imotskog, na Rebića strani, na samom ulazu u Vinjane Donje.
– Prije tridesetak godina donio sam je kao malu biljčicu i posadio ispred kuće. Da vam budem iskren, i nisam se baš puno brinuo o njoj. Bile su i oštre zime, bila je i ona jaka sibirska zima 2012., da ne govorim o mrazevima i hladnoći. Istina, već nekoliko godina zime ovdje u Imotskoj krajini više nisu ono što su nekad bile. Ali moja agava je sve izdržala. Rasla je i rasla – sama, prkoseći svima. I evo, ovih dana mi je i procvjetala – baš kao negdje na našem Jadranu, ili u dalekom Acapulcu. Radostan sam. A kako cvjeta samo jednom, to je doista raritet za Dalmatinsku zagoru – veli nam vlasnik agave Ivo Petričević, ustupajući nam fotografije tog egzotičnog drveta.
