Kad prosječni Splićanin pročita da se dogodila “tučnjava na Hvaru” ili “pljačka na Mykonosu” otprilike se osjeća jednako. Oba otoka daleka su mu kao Mars, iz cjenovnog aspekta. Geografski je ovaj prvi nešto bliži, pa se, eto, o frci na njemu danas ipak više govori.
Garifula (Gospodnetića) po profilu je teško usporediti s gazdom zloglasnog Oyster bara na spomenutom Mykonosu, istina. Potonji, redikul čudnog imena, kriminalac je par excellence, za nekoliko škampa i koktel ljude odere do kože. Ponaša se gore nego, ne tako davno, vlasnici striptiz-barova u Splitu. Oni koji bi gosta nesretnika, još ošamućena nakon pjenušca i lap-dancea, u praskozorje mokrih hlača ispraćali do bankomata, dok ne bi naplatili i zadnji novčić. Grk s Mykonosa po sličnoj recepturi “do gaća” ogoljava naivne turiste, udara basnoslovne cifre za obični snack na plaži. Takva sramotna praksa, vjerujem i nadam se, kod nas više nije moguća.
IMAMO SNIMKE Brutalno pretučeni vlasnik hvarskog restorana Gariful i njegov zaposlenik, kuhar Mijo. Radile su šipke!
Gariful-Gospodnetić svoj je posao gradio gospodski, ali i radnički, u znoju lica svog. Istinabog, imao je i on bizarnih otkliznuća, poput onoga kad je iza kuće držao (i na trajektu prevozio) divlje životinje, no zapravo mu se tijekom nekoliko desetljeća nije spočitavalo da je ljude tretirao kao životinje, ili goste derao poput zečeva.
No, jedno je istina: što se češće pisalo o “Garifulu” kao restoranu u koji zalazi svjetska elita, to je Gariful običnim ljudima postajao sve udaljeniji. Princ od Monaka, Brigitte Nielsen, sve neki jet-set… Ne, hvala, nemam što tu raditi, kao ni na Hvaru, to jest u Hvaru.
Općenito, puno jeftinije nama iz Splita je ljetovati u Grčkoj, all-inclusive Turskoj, u Albaniji, Hercegovini ili u Egiptu negoli na voljenom, hrvatskom “Foru”. Tako bliskom, a tako dalekom…
‘Carpe Diem‘ i ‘Gariful‘ su među najvećim ugostiteljskim divovima na obali. Zaratili su nakon desetljeća konkuriranja…
Davni memorijski “zapisi” iz mog djevojaštva sežu na Hvar; preskupe sobe, restorani, kave po basnoslovnoj cijeni, čak i najobičnija peciva u pekari. Kokteli u Carpe Diemu, toga se sjećam, preskupih ležaljki na Bonju, gradskoj plaži pod baldahinima, uz voćnu platu i mogućnost nadoplate masaže. Sve je to bilo “po zlato” još onih godina kad nisu postojale intervencije poput “Palace Elisabeth” i slične pojavnosti koje nemaju puno veze s identitetom Hvara, koji kao da je naknadno postao (baš teška) industrija za štancanje novca. Party-place za elitu, gdje se ugostitelji i “investitori” tuku čašama, decibelima, šipkama…
Činilo mi se onomad kao da su u Hvaru na Hvaru svi rođeni sa zlatnom žličicom u ustima. No, to je prije dvadesetak godina bio tek početak.
Vratimo se još malo na prispodobe s florom i faunom. Ako je suditi prema napisima iz policijskog biltena (bilo je tijekom zadnjih par godina sličnih tučnjava među brodarima), Hvar se pretvara u “malenu baru s puno krokodila”. Možda jet-set sada radije ljetuje na Capriju, u Saint Tropezu ili na Madagaskaru za sličnu lovu?
Nečija industrija novca na Hvaru mogla bi sad, u ovom razdoblju nove recesije, “opatiti” zbog viška decibela i/li uzurpiranog veza za brod. Na onoj “rivi zvanoj čežnja” na koju Splićani bez vikendice (ili prijatelja) odavno više i ne pristaju.
Vikend na Hvaru luksuz je koji malo tko sebi može priuštiti, ali bez brige – mi, obični ljudi, ionako nismo oni koje tamošnji ugostitelji priželjkuju, bez obzira mućkaju li koktele ili kuhaju jastoge. “Prže” li po decibelima ili vežu brodove na tuđem vezu. To odavno nije moja muzika, niti me išta po tom pitanju emotivno “talasa”.
Ostalo je na policiji, kako na Mykonosu, tako i na Hvaru. To su za nas štorije s druge planete.
